PRIČE IZ ZBORNIKA "KAD ČUJEM DARUVAR" Pero Kvesić: Vukovi u gradu
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Pred vama je još jedna priča iz zbornika "Kad čujem Daruvar", poznatog novinara i književnika Pere Kvesića koji je svjetsku slavu stekao i kao jedan od autora "Letećih medvjedića".
Za one koji možda još ne znaju, književni urednik, Daruvarčanin Kruno Lokotar, uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar" koje je objedinio u spomenutom zborniku.
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem na jednom mjestu i o jednom gradu piše autorska elita. Evo priče Pere Kvesića, snažnog sjećanja iz ranog daruvarskog djetinjstva i dana kada je prvi put usred grada vidio prave vukove i spoznao smrt...
____________________________________________
Točno se sjećam kad sam se prvi put preplašio smrti. Bilo je to istom prilikom kad sam saznao da uopće postoji, što ta riječ znači. To je jedno od mojih najranijih snažnih sjećanja.
Imao sam četiri ili pet, najviše šest godina. Dakle, bilo je to sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća. Stanovali smo u Daruvaru. Bila je iznimno oštra zima. Susjedstvom se brže nego internetom proširio glas da su u blizini grada primijećeni vukovi, da su viđeni i u predgrađu. Uz vijest je išlo i objašnjenje da su se Dunav i Drava zaledili, te je čopor iz Mađarske prešao preko zaleđene vode, a uz objašnjenje i preporuka da je bolje ne izlaziti iz kuća ni u dvorišta, ni pred prag jer mora da su izbezumljeni od gladi. Nije bilo telefona, a kamoli mobitela, ali su svi znali da su to sibirski vukovi, posebno veliki i opaki kad su uspjeli stići čak iz Sibira.
Stanovali smo iznad glavnog trga, uz perivoj ispred crkve. Stan nam je bio na prvom katu. Navečer je majka zamračila sobu da bolje vidimo van. Stajali smo uz staklo i gledali na nepomični prizor s druge strane. Sve je bilo bijelo, prekriveno snijegom, osim crnih stabala kestena golih grana, i to je trajalo i trajalo, a ipak nije bilo dosadno jer majka neprekidno pričala priče jednu strašniju od druge koje nikada ranije nisam čuo. Iznenada se zaustavila u pola riječi i oboje smo se ukipili: pod slabom svjetlošću ulične rasvjete, zapravo više kao crne siluete na bijeloj podlozi, sedam-osam crnih sjena brzo je promicalo glavnom ulicom rašireni od jednog njenog kraja do drugoga. Izgledali su sasvim isto i kretali se potpuno istim pokretima, kao da su umnoženi. Trk im je bio smiren, ujednačen, sitnih koraka, ali su njima prelazili višestruku razdaljinu pa je izgledalo kao da klize bez težine. Prizor mi se usjekao u sjećanje za cijeli život, premda je trajao ni desetak sekundi.
Vukovi su iščeznuli i ponovo se ništa nije događalo. Majka je bila strašljivica i paničarka, ali je znatiželja ipak prevagnula. Odlučila je otvoriti prozor i naviriti se hoćemo li ih još vidjeti. Raskrilila je staklena krila i nagnuli smo se preko ruba. Pogledali smo na jednu stranu, prema crkvi – nije ih bilo. Pogledali smo na drugu stranu, prema samom centru gradića i ni ondje ih nismo vidjeli. Onda smo pogledali nadolje, a ondje, između debla kestenovih stabala ispred ulaza u našu kuću, okrenuti prema nama, sjedilo je u polukrugu pet vukova osvijetljenih svjetlošću prozora u prizemlju. Škripa otvaranja privukla im je pozornost, podigli su njuške i nepomični i šutke usredotočeno nas promatrali. Majka i ja smo se ukipili i zabuljili u njih. Meni su izgledali kao pet hrpa mrkog krzna zašiljenog prema vrhovima dok je uz svakoga na tlu ležao opušteni polumjesec repa. To je drugi prizor kojeg pamtim do danas.
Majčina izbezumljenost
Onda me je majka povukla svom snagom za ramena prema unutra. Čvrsto sam se držao ruba prozora i prsti su me zaboljeli kako ih je otrgnula. U sljedećem trenutku hitno je zatvorila okna i navukla zavjese kukajući što nemamo i drvene kapke, željezne rešetke ili barem rolete da se zabarikadiramo. Za nju je bilo sasvim moguće da bi vukovi mogli skočiti na prvi kat. Iznenadila me i zabrinula majčina izbezumljenost. Nikada ranije je nisam takvu vidio. Skutrili smo se ispod prozora, zagrlila me tako snažno da sam jedva disao i nezaustavljivo se tresla. Očekivala je da će se u narednom trenutku staklo rasprsnuti, a kroz krhotine u sobu uskočiti raspomamljena gladna zvijer iskeženih čeljusti. Da bi sve bilo gore, oca nije bilo doma, nije bilo našeg moćnog zaštitnika, a majka je zapomagala da bi se mogao vratiti svakog časa i upasti pravo u vučju zasjedu. I ja sam se zabrinuo da bi otac mogao stradati.
Za mene je do tada vuk bio lik iz bajke, negativac kojega obično na kraju stigne zaslužena kazna. Odjednom su vukovi postali stvarna bića iz neposredne okoline, postojeća prijetnja. Ne znam kako smo do toga došli, majka me zagrlila, podigla na prsa i noseći me po sobi sva u suzama objasnila mi što je smrt. Konačni rastanak, kraj svega. Ništavilo. Sjećanje završava time kako smo ležali na krevetu grčevito isprepleteni, grlili se svom snagom boreći se protiv svega što bi nas moglo razdvojiti, očajnički neutješno ridali i međusobno se uljepljivali slinama, balama i suzama.
Preminuli i uspomene
Nekoliko dana kasnije tri ili četiri ustrijeljena vuka izloženi su na peronu željezničke stanice čekajući da ih odvezu na prepariranje za neki muzej ili krznaru da od njih napravi bunde. Majka je zazirala i od mrtvih, pa me je otac poveo da ih vidim. Bili su zaista ogromni, iz blizine su bili znatno veći nego su izgledali gledano s prvog kata. Pretrčali su četvrt svijeta od tundri i tajgi da bi skončali u pitomim termalnim toplicama. Do tada se svijet za mene sastojao od bića, biljaka i stvari. Nagnut nad mrtve vukove shvatio sam da pored njih postoje i preminuli i uspomene.
_________________________________________
BIOGRAFIJA
Pero Kvesić (Zagreb, 1950.) je tri predškolske godine živio u Daruvaru, dovoljno da zapamti da je ondje vidio prvi crtani film u kinu ("Snjeguljica i sedam patuljaka"), otkrio da iz tla na kojem do dan ranije nije bilo ničega nikne biljka i razvija se, počeo čitati, uvidio da neki ljudi govore i nekim drugim jezikom, u proljeće i jesen se divio beskonačnim jatima ptica-selica i svjedočio kad su vukovi protrčali kroz centar grada. Ranih uspomena je malo, ali su neizbrisive. Upravo radi na autobiografiji u kojoj je Daruvar nezaobilazan.