KAD ČUJEM DARUVAR (1) Emir Imamović Pirke: "Daruvar 451"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Kao što smo vas obavijestili, u ritmu srijeda/nedjelja objavljivat ćemo intervjue (srijeda) i priče (nedjelja) s uglednim autorima iz zborniku "Kad čujem Daruvar", svjetski jedinstvenog projekta kojeg je osmislio i uredio jedan od najboljih književnih urednika u Hrvatskoj, Daruvarčanin Kruno Lokotar. Intervjue s autorima ćemo objavljivati srijedom, a njihove priče nedjeljom, uvijek u 20.00 sati.
Za one koji možda još ne znaju, Lokotar je uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar".
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem piše autorska elita, a sve njihove priče naći će se na jednom mjestu, u zborniku "Kad čujem Daruvar".
MojPortal.hr ima čast i privilegiju (hvala, Kruno!) prvi objavljivati priče iz daruvarskog zbornika koji će uskoro biti i objavljen.
Dami i gospodo, predstavljamo vam prvu priču iz zbornika "Kad čujem Daruvar", Emira Imamovića Pirkea, novinara, pisca i scenarista, posljednjih dana najpoznatijeg kao koscenarista domaće megahit serije "Dnevnik velikog Perice".
______________________________________________
Tek je nekolicina putovala ovih dana jer, zahvaljujući napretku znanosti, zemlja je posve ista svugdje. (E. M. Forester, Machine Stops)
1.
„Ko će Bosnu da razume, mora da je rođen tamo“, pjevala je svojedobno Barbie jugoslavenskog neofolka, Fahreta Jahić, odnosno Lepa Brena.
Što je, zapravo, htjela reći i zašto je to vjerovanje u posebnost rasprostranjeno i izvan Bosne i Hercegovine, mogli su, da su htjeli, razumjeti sudionici sastanka na kojem je šef jedne međunarodne televizijske mreže objašnjavao hrvatskim suradnicima kakav sadržaj trebaju praviti. „Znate, mi smo specifični...“, rekao mu je budući direktor programa, siguran da ono što voli publika u Luxembourgu ili Bavarskoj, ovdašnja neće niti greškom pogledati. „I vi?“, upitao ga je sugovornik, odavno naučen da nema ni grada, ni zemlje, a ni ljudi koji za sebe ne misle da su specifični i da ih može razumjeti samo netko tko je „rođen tamo“.
2.
Abdulah Sidran, bosanskohercegovački pisac i scenarista, kazao je da je postao pisac onoga trenutka kada je sve što mu se dešava u životu počeo doživljavati kao književnu građu. Jedan manje poznati autor sa prijelaza stoljeća nadogradio je Sidranovu izjavu time što je pod književnu građu zaveo i ono što se dešava drugima.
„Kome se ne da napuštati topli dom, a svejedno bi htio vidjeti svijeta, nema nikakvog problema. Dovoljno je samo da se udobno zavali u fotelju ili prilegne na kauč, posegne za daljinskim upravljačem televizora, tabletom ili smartphoneom, i dok si rekao keks te će ga moderne sprave odvesti kamo god poželi: u pustinju ili u prašumu, na planine ili u doline, na vječni led mrzloga sjevera ili pod pakleni zvizdan tropa.
Zapravo, kad čovjek bolje razmisli, mi većinu svojih slobodnih sati, makar i nehotice, trošimo na putovanja, uglavnom virtualna, jer povazdan buljimo u televizor koji nas bombardira sadržajima s različitih strana globusa. Kome jutro počne uz brazilsku sapunicu, taj ruča uz englesku kriminalističku seriju, da bi večerao zagledan u američku romantičnu komediju ili francuski dokumentarac o dvorcima u dolini rijeke Loire. Svi ti silni tehnološki iskoraci kao da su smanjili ovaj naš planet, jer nam se danas i najudaljenije vukojebine doimaju skoro pa familijarno bliske. Prilično sam siguran da ne postoji dječak moje generacije koji neko vrijeme nije maštao o tome da će jednom kad odraste postati istraživač, potucati se po najzabačenijim predjelima svijeta i osvijetliti samo srce tame. Još sam sigurniji da nijednome današnjemu klincu ništa slično ne pada na pamet. Razlog? Sve je već istraženo“, piše splitski novinar i književnik, Ivica Ivanišević, u tekstu „Turizam polako, ali sigurno odumire. I ne, nije kriva korona, već jedna druga pošast zbog koje svijet više nije veličanstven i tajnovit“ (Slobodna Dalmacija, 18. 2. 2021.).
3.
U proljeće 2019. prihvatio sam, kao i svaki salonski ljevičar koji ograničeno drži do sebe, poziv jedne zbilja velike korporacije da o njihovom trošku posjetim London – grad u kojem nisam stigao biti, a nije da nisam želio. To što me odavno prošla želja da negdje odem samo zato da mogu kazati da sam, eto, tu i bio, nije me spriječilo da za aviokartu u business klasi i hotel s pogledom na Big Ben pristanem, računajući da tri dana u nekadašnjem glavnom gradu svijeta nije malo.
Realno i nije kada planove ne prate menadžerice kojima se ne može objasniti da postoje ljudi što im je svaki povijesni objekt tek brižljivo oblikovan građevinski materijal prepoznatljivog oblika.
Poslije sam, na pitanje kako mi je bilo, iskreno odgovarao: „Grozno“. Gotovo nikoga nije zanimalo kako to, zbilja, može biti grozno u Londonu kada već u njemu ne moraš na posao, ne živiš u skupom, iznajmljenom stanu i ne strepiš od Brexita.
A meni je, najiskrenije, bilo grozno iz sličnog razloga zbog kojeg legendarni nogometaš tuzlanske „Slobode“, Fuad Mulahasanović Lica, nije prihvatio poziv „Chelseja“.
„Ne znam nikoga u Londonu“, kazao je.
4.
Kada bi mi netko sutra ili sada, zašto ne sada?, ponudio da napišem priču, roman ili scenarij koji se zbiva u Daruvaru, postavio bih mu dva pitanja za početak. Prvo je, naravno, o iznosu honorara, a drugo o tome želi li da likovi budu Daruvarčani i Daruvarčanke? Ukoliko je na drugo odgovor da, na prvo teško može biti pozitivan, osim ukoliko ne planira platiti, kako moj boravak u gradu o kojem pišem – i kojeg, vrlo izvjesno, ne bih precizno opisao – e tako i jednog Ivana. Koga zanima tko je taj Ivan, morat će nastaviti čitati.
Uglavnom, ako je književnost ono što je ostalo od vlastitih i tuđih doživljaja, onda boja fasade, naziv ulice ili kvadratura parka dođu kao mala žlica Vegete. Popravlja ukus, ali to ne znači da se bez nje ne može.
5.
Sve što ne znam o Daruvaru od mene je udaljeno dva-tri klika. I mapa grada i fotografije znamenitosti i biografije velikih Daruvarčana i podatci o, normalno, propaloj industriji i živa slika s gradskih ulica i fragmenti tuđih sjećanja i... da, čak su osmrtnice na nekom www-u.
Mogu, dakle, bilo kakvu radnju bilo čega smjestiti u Daruvar i neupućene uvjeriti da sam tamo bio. Upućenima bi možda, samo možda, bilo zanimljivo čitati o tome kako neki drugi i drukčiji ljudi žive tu, u Daruvaru.
6.
„Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje… Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu“, rekao je pisac i slikar Zuko Džumhur u intervjuu mostarskom pjesniku Aliji Kebi. Taj razgovor nije objavljen sve dok ga u očevim spisima nije pronašao književnik i novinar Ozren Kebo.
Zuko Džumhur je bio svugdje i tu stizao na razne načine. U sjajnoj knjizi Pisma iz Azije on priznaje kako je u Iran doputovao nakon što je diplomatskim predstavnicima te države u Jugoslaviji slagao da ga jako interesira industrijski razvitak njihove domovine. Po dolasku je dobio automobil, vozača i vodiča koji će mu pokazati kako Iranci prave traktore, cipele i ortopedska pomagala. Svakog je jutra, dok su ga domaćini čekali u hotelskom restoranu, bježao kroz sporedne izlaze i lutao Teheranom i Isfahanom gledajući ljude koji prodaju ćilime, kupuju voće, piju čaj, idu na molitvu i jedni drugima u povjerenju nešto tiho govore.
7.
Odrasli su, s čime se vjerojatno nećete složiti, prilične budale. Mi vjerujemo da djeca imaju sve vrijeme ovoga svijeta i da nema toga što, recimo, dvanaestogodišnjak ne može stići napraviti u jednom danu.
Kada bi prosječan pedesetogodišnjak danas morao biti u školi, na satu gitare, pa stranog jezika, zatim odigrati utakmicu malog nogometa, potrošiti barem sat na Minecraft, napisati domaću zadaću i čitati sto pedeset minuta, sutra bi sjetio da mu je ostalo nešto starog godišnjeg.
Ivan Nehvatal je iz Daruvara, ima dvanaest godina, ide u šesti razred Osnovne škole Vladimira Nazora, pohađa sate gitare, igra Minecraft i nogomet, gleda filmove, ima odlične ocjene i do sada je pročitao dvije i pol tisuće knjiga!
„Svake godine Pučka knjižnica i čitaonica Daruvar proglašava najčitatelje u dvjema kategorijama – za djecu i za odrasle. Na odjelu za djecu lani je prvo mjesto već tradicionalno zauzeo dvanaestogodišnji Ivan Nehvatal s čak 131 pročitanom knjigom“ (Jutarnji list, 14. 2. 2021.).
„Mislim da je puno bolje prvo pročitati knjigu, a zatim pogledati film jer, kao prvo, knjige se često razlikuju od filmova, a kao drugo, kada prvo pročitamo knjigu možemo sami zamišljati likove i događaje. Gledanje filmova prije čitanja djela, smanjuje maštu“, rekao je Ivan u tekstu o sebi.
8.
Kada bi mi, dakle, netko sutra ili sada, zašto ne sada?, ponudio da napišem priču, roman ili scenarij koji se zbiva u Daruvaru, postavio bih mu dva pitanja za početak, pa nakon prihvatljivih odgovora postavio uvjet – da surađujem s Ivanom Nehvatalom. Prešutio bih, naravno, da bi ja bio njegov, a ne on moj suradnik.
Pretpostavimo, vrijeme je, da je naručitelj na svako moje pitanje odgovorio s da. Izaberimo prikladan dan i godišnje doba. Evo, recimo, petak je, početak svibnja, vrijeme ugodno a teren, što bi rekli sportski komentatori koji fraze bolje štite nego UNESCO Katedralu svetog Jakova u Šibeniku, idealan za igru.
Uobičajeno provjeravam jesam li sve ponio – mobitel, ključeve koji mi ne trebaju, novčanik... – ugasio TV i zatvorio prozor, pa napuštam sobu u „Slavoniji“, moj smještajni teritorij obilježen punjačem, neseserom, laptopom i praznom torbom u kutu. Ivan me već čeka ispred i poslije formalnog upoznavanja, za spektakularan početak, vodi da probam koktel po receptu njegova sugrađanina i koktel majstora, Denisa Vlahovca. Za njega kažu – i pišu digitalne novine – da miješa pića kao da je rođen tamo gdje se ne pita koje veliko pivo birtija nudi i gdje je običaj da se pet-šest vrsta pića ne pije odvojeno, nego iz jedne čaše. Za mene je općepoznato da obožavam koktel s džinom, sirupom od kadulje, sokom od limuna i mineralnom vodom, samo bez sirupa od kadulje, soka od limuna i mineralne vode.
Lijepo nam je mjesto za start Ivan odabrao – u centru smo grada, a i bankomat mi je, u slučaju nužde, blizu, odmah pored stare robne kuće „Varteksa“ u koju, da nekim čudesnim slučajem u međuvremenu nije svojim prizemljem postala ugostiteljski objekt „Public“, odjevni konzervativci poput mene nemaju potrebe ući: Levi's 501 više nije sto maraka već sto eura i kupuje se na stajalištu gradskog autobusa, tamo gdje može privremeno parkirati dostavljač robe iz nekog internetskog dućana što prodaje sve za nju, njega, djecu, kućne ljubimce i sitne popravke.
Poslije šetamo gdje on, Ivan kaže, a kada se umorimo odabiremo neku drugu terasu na kojoj me čeka hladna Lela da me upozna s ekipom iz Petog elementa – ne, nije riječ o filmu Luca Bessona, nego o domaćoj, Daruvarskoj pivovari koja na čelu s kuharom Krešom Marićem njeguje i craft kulturu, ali ne zanemaruje one što piva dijele na hladna i nedovoljno hladna – a Ivana nešto prikladno za dvanaestogodišnjaka. I onda, u miru, gledamo ljude: ja pratim kako su odjeveni i kako govore, kako naručuju kavu ili gemišt i gestikuliraju, kako se javljaju na mobitele i plaćaju račune mobitelom, komentiraju zgodne žene ili sredovječne muškarce čija je taština obrnuto proporcionalna lošem izgledu, planiraju sutrašnji ručak i doživljavaju karakterne poraze pred mogućnošću još samo jednog pića. Ivan u njima, tim istim ljudima, nalazi junake iz onih dvije i pol tisuće knjiga, koliko je već pročitao, jer „kada prvo pročitamo knjigu možemo sami zamišljati likove i događaje“.
Njemu bi naša druženja, nadam se, bila zanimljiva u mjeri u kojoj su meni neophodna za napisati nešto o Daruvaru, ali tako da mi svi vjeruju da taj Daruvar znam onako kako se gradovi inače upoznaju. Autentičnost, naime, nije pitanje procjene korporativnih menadžera – onih što nadmeno, no ne i neutemeljeno, kažu: zar i vi? –nego karakteristika svijeta kojeg se, ako je taj svijet čovjeku tuđ, ne može otkriti bez dobrog vodiča sposobnog da onog gospodina u plavoj jakni stavi u jednu rečenicu, a onu stariju gospođu koja je upravo platila kapučino s više pjene u novelu.
9.
Kada je, u ranu jesen 2020. godine, umro moj prijatelj Z., imao je više godina nego Ivan i njegova majka zajedno. Živio je tamo gdje se češki čuje ljeti i gdje se misli da se za nekoga rođenog u Daruvaru kaže – Daruvarac. Z. je pročitao više od dvije i pol tisuće knjiga i redovito, svakom zgodom, bio proglašavan najčitateljem lokalne knjižnice. O njemu nisu pisale novine i nije, čak ni oko kuće, smatran fenomenom. Z. je radio kao inženjer u komunalnom poduzeću, ljetovao sam na malom otoku koji se naginjao pod njegovim knjigama ponesenim za čitanje uz more, odlazio spavati uz violinske koncerte na Trećem programu Hrvatskog radija i, što bi rekao Edo Maajka u pjesmi „Prikaze“, pio pive češke.
Ivan je meni – on, a njegov grad mjesto gdje se u kasno poslijepodne visi na ogradi i pokazuje plava, u rejonu pupka flekana potkošulja, a u ranu večer čitaju knjige. I „eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istodobno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje“, pa i za, štulićevski kazano, kuženje svijeta dok je laktovima neudobno.
Neboderi su vertikalno poredani stanovi. Gradovi su ljudi zbog kojih se putuje i tamo gdje, inače, put ne vodi i o kojima na području Savezne republike Google trenutno ima tek jedan jedini aktualan novinski tekst. Tekst o dječaku koji nije, kao u romanu ili filmu „Farenheit 451“, jedna knjiga, već cijela jedna knjižnica.
Ako je, kao što jest, „puno bolje prvo pročitati knjigu, a zatim pogledati film“, onda je bolje upoznati grad kroz ljude nego kroz zgrade. One, naime, pričaju stare priče i čekaju. Ljudi stvaraju nove. Svaki dan druge. A to se na fotografijama i video snimcima ne vidi. Za to se mora doći i pažljivo slušati.
_________________________________________
Biografija:
Emir Imamović Pirke (Tuzla, 1973.) od 1992. radi kao novinar, urednik i kolumnist za neke od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Između ostalog, bio je urednik za kulturu i glavni i odgovorni urednik magazina Dani iz Sarajeva, najreferentnijeg političkog lista u BiH. Trenutno je kolumnist tjednika Express.
Autor je romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince (2006), Tajna Doline piramida (2007), Treće poluvrijeme (2010), Vršenje dužnosti (2014) i Terorist (2018). Napisao je dva dramska teksta: Samo nek' ne puca (2012) i S.U.R. Sajgon (2009). Scenarist je 15 epizoda TV serije „Kazalište u kući“, koscenarist serije „Dnevnik velikog Perice“ i autor scenarija za dokumentarno-igrani film „Burnum-život rimskih legionara“.
Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Šibeniku.
