Fotografija: Zaposlenice Dnevnog boravka veoma su zadovoljne Zoranovim društvom i njegovim uratcima/Foto: Martina Čapo
Galerija
Zaposlenice Dnevnog boravka veoma su zadovoljne Zoranovim društvom i njegovim uratcima/Foto: Martina Čapo

Zoran Buđina (63) iz Velikog Grđevca: "Poznavao sam Antuntuna"

Osim poznanstva s Antunom Tunom, Zoranov skriveni talent je slikanje, a najbolji prijatelj mu je mješanac Šefi koji ga je pri prvom susretu htio ugristi



VELIKI GRĐEVAC – „U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um. On posao svaki na svoj način radi: Jaja za leženje on u vrtu sadi. Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem. Razlupano jaje on zašiva koncem. Da l' je jelo slano, on to uhom sluša. A ribu da pjeva naučiti kuša. Na livadu tjera bicikl da pase. Da mu miše lovi, on zatvori prase. Guske sijenom hrani, snijegom soli ovce. A nasadi kvočku da mu leže novce. Kad kroz žito ide on sjeda u čun. Sasvim na svoj način živi Antutun".

Prvi susjedi

Malo tko ne zna za ovu pjesma Grigora Viteza koja je završila u lektiri osnovnoškolaca. No, nemalo smo se iznenadili kada nas je nedavno usred Velikog Grđevca dočekao Zoran Buđina (63) i to s recitacijom poznate pjesme „Kako živi Antuntun“. Nakon simpatične, na svoj način recitacije, Zoran nam je odao kako je osobno poznavao Antuna Tuna, štoviše, njegov stric kod kojeg je često provodio dane, bio je prvi susjed legendarnog Antuna Tuna iz Donje Kovačice, naselja nedaleko Velikog Grđevca. A upravo je po njemu, piše i Jutarnji list, nastala i kultna Vitezova pjesma, mnogima draga i nakon djetinjstva i odrastanja.

Zoran pokazuje svoje najnovije crteže koji su nastali u prostoru Dnevnog boravka u V. Grđevcu/Foto: Martina Čapo
Zoran pokazuje svoje najnovije crteže koji su nastali u prostoru Dnevnog boravka u V. Grđevcu/Foto: Martina Čapo

-Od malih nogu, još kada smo pješice išli preko šume u Donju Kovačicu, poznavao sam Antuna Tuna, njegovu ženu i sina. Kako i ne bi kada su bili prvi susjedi moga strica. Bio sam mali i nije mi se dalo hodati pa me tata nosio na ramenima, sjećam se mlina, kao i golubinjaka i zečeva u stričevu dvorištu. Davno je to bilo. I da, Antun Tun je zbilja bio na svoj način, baš neobičan čovjek – priča nam Zoran isječke svojega djetinjstva i pažljivo recitira popularnu pjesmu, ali na svoj način, s pokojom izmjenom. Ono što nas je najviše zanimalo jest kakav je taj čovjek, po kojemu je napisana pjesma, uistinu bio.

-Ma pjesma ga baš dočarava. Nije on bio zločest čovjek, ali je bio svojeglav i nikoga nije htio slušati, ničije savjete uvažavati. Sjećam ga se kako je često sjedio u svom voćnjaku i čuvao košnice s pčelama jer je strahovao da će ih netko ukrasti. Nosio je slamnati šešir na glavi i u ustima držao lulu. Sadili su svoj duhan, a bez te lule nikuda nije išao. Nije vam on gledao televiziju ili čitao novine, ništa takvoga ga nije zanimalo. No, jako je volio raditi. Bili su imućni poljopoprivrednici, sjećam se i njihovog zelenog traktora - priča nam u jednome dahu Zoran i dodaje kako mu se sin nikada nije oženio jer nijedna njegova djevojka nije bila dovoljno dobra njegovom neobičnom ocu. Zoran je svega jednom bio u dvorištu i kući Antuna Tuna jer Antun naprosto nije volio primati goste.

-Pamtim ga kao nasmijanog čovjeka, nije on bio ljut, ali je, eto, bio baš neobičan. Sjećam se kako su kroz selo hodali ljudi koji su savjetovali poljoprivrednike, a Antun Tun je, kako bi spriječio "goste" da dođu koj njega brzo na svoj ulaz dovukao klade i zagradio im prolaz, jednostavno ih nije želio u svom dvorištu jer je vjerovao da najbolje sve zna sam. Pekao je rakiju, sjećam se da je imao svoj kotao, a doživio je on više od 80 godina - prisjeća se Zoran i zaključuje kako još u glavi nosi sliku Antuna Tuna koji biciklom juri kroz polje žita.

Slikanje iz hobija

No, nije samo po poznanstvu s Antunom Tunom Zoran poznat. Ima on još pokoji skriveni talent, a jedan od njih svakako je i slikanje. Svakodnevno, kako bi skratio samačke dane, Zoran dolazi u prostor dnevnog boravka u sklopu Centra za pomoć i njegu u Velikom Grđevcu te se tamo druži s ostalim umirovljenicima.

Nadareni Velikogrđevčanin pokazuje sliku suhog cvijeća koju je poklonio prijateljima u Dnevnom boravku/Foto: Martina Čapo
Nadareni Velikogrđevčanin pokazuje sliku suhog cvijeća koju je poklonio prijateljima u Dnevnom boravku/Foto: Martina Čapo

Kako bi ih stavili na zid, svi Zoranovi crteži se urame/Foto: Martina Čapo
Kako bi ih stavili na zid, svi Zoranovi crteži se urame/Foto: Martina Čapo

Kažu nam djelatnice dnevnog boravka da nema dana da Zoran nešto ne nacrta i pokazuju nam neke njegove, već uramljene crteže. Najviše voli slikati cvijeće, a služi se različitim tehnikama. Odaju nam kako je Zoran uistinu zanimljiva ličnost, a u dnevni boravak nikada ne dolazi sam, već u pratnji svojeg najboljeg prijatelja imena Šefi. Riječ je o psu mješancu starom pet godina.

Dlakavi prijatelj

-Poznanstvo smo započeli tako što me Šefi htio ugristi, no, nakon što sam ga nahranio svojim sendvičem, postali smo nerazdvojni prijatelji. Bez njega nikuda ne idem, a društvo u dnevnom boravku naviknulo je na mog dlakavog prijatelja – zaključuje Zoran razgovor s nama.

Zoran i njegov najbolji prijatelj - mješanac Šefi/Foto: Martina Čapo
Zoran i njegov najbolji prijatelj - mješanac Šefi/Foto: Martina Čapo