Petrov vrh, kuhano vino i snijeg. Za Daruvarčane bolje pozivnice za vikend opuštanje nije moglo biti...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Daruvarčani nisu zahtjevni ljudi i, kao što bi ona pjesma Doris Dragović rekla, malo im za sreću treba. Tako je bilo i ovog vikenda na omiljenom izletištu Daruvarčana, Petrovom vrhu. Doslovno nekoliko centimetara snijega koji je na Petrov vrh pao u subotu bila je više ne go dovoljna pozivnica za brojne Daruvarčane da se s prijateljima, rodbinom, djecom i kućnim ljubimcima zapute na jedan od najistaknutijih vrhova na Zapadnom Papuku.
Skijaške staze
Već dok smo se polako vozili prema vrhu, okruženi snježno bijelim granama bukvi, sa svake strane ceste hodali su ljudi: neki su išli put Petrova vrha, a drugi, pretpostavljam ranoranioci, spuštali su se pješice prema Daruvaru.
Dolazimo do planinarskog doma koji se, a kako drugačije, zove Petrov vrh. Ljudi ima dosta i odmah se vidi logičan raspored. Roditelji s djecom su na snijegu, neki podno skijaške staze, a neki gore na uzbrdici. Odrasli bez djece okupili su se ispred doma ili za drvenim stolovima oko njega. Opušteno razgovaraju, smiju se i griju kuhanim vinom i rakijom.
Odlazimo prvo do onih s najmlađima.
Maja i Senad Ljajić pokušavaju svoje sinove Ivana i Matu naučiti kako se spustiti niz nizbrdicu na sanjkama.
- Hajde, hajde, idemo polako, ništa se ne boj, idemo doljeeeee! - hrabrio je Senad svoga sina dok su se zajedno pokušali spustiti sa sanjkama niz blagu padinu.
Nakon petnaestak metara, očekivani završetak mini-spusta: sanjke su se okrenule na bok, a tata i sin završili u snijegu. Zabava za pet - svi se smiju i, naravno, idemo opet.
Mama Maja je u međuvremenu napravila grudu:
- Ivanooooo! Pazi! Ide grudaaaa! - upozorila je sina i bacila snježnu lopticu prema njemu. Ivano se smije i smije i već gleda kako da joj vrati.
Svi su sretni, nasmijani, i djeca i odrasli. Prozor koji u ovim vremenima distanciranja doista djeluje terapeutski. Na trenutak se činilo kao da svi živimo normalne živote i da korona nikad nije ni postojala.
Pokraj njih su Sanja Ulbrich i Igor Svrtan koji u naručju drži sina Noela. Mališan je još uvijek premalen za spuštanje na sanjkama. Njegovo vrijeme tek dolazi.
Vragolasti smiješak
Nekih desetak metara dalje veselo društvo prijatelja okupilo se oko širokog stola, smještenog tik do skijaške staze.
- Volimo doći na Petrov vrh, okupili smo se tu da se malo opustimo - govore i pokazuju na stol na kojem ima i sokova i piva i rakije.
- 'Ajde jednu rakiju popijte, da se malo ugrijete - govori mi Valentino Stožicki s onim vragolastim smiješkom. Uljudno odbijam, izvlačim se, spominjem posao, ne može se tako raditi.
I to veselo društvo u kojem su Valentino Stožicki, Mirjana Debeljak, Danijel Melkus s malenim sinom Franom i svojom voljenom Ksenijom Brajković te Patricie Husak i Marko Novak došlo je tu da se malo opusti i podruži na svježem planinskom zraku. Skijanje i sanjkanje, čini se, više vole gledati.
Obitelji, to je sasvim jasno, vole dolaziti na Petrov vrhu.
Tu je i Aleksandar sa svojim malim sinom Striborom, suprugom Nedom i djedom Goranom. Goran je, zanimljivo, inače iz Vodica, ali ljubav je zeznuti osjećaj i evo, već dugo nije na moru, nego živi tu, na kontinentu. Potpuno ga razumijem, prošao sam sličan put.
Raspjevani Fred
- Volimo doći ovdje, stvarno je lijepo. Lijepo je i kada padne snijeg i kada je proljeće - priča nam Goran dok ispod klupice polako proviruje bijela njuška. To je Zen, njihov pas i vjerni suputnik. Dok mi čavrljamo, mali Stribor pokušava tati natočiti čaj iz termosice i uspijeva. Stribor već sve zna, nakon što je tati natočio, odmah se išao i kucnuti s njim.
Pažnju nam privlači prekrasni škotski ovčar, poznatiji kao Lesi. No, ovaj se zove Fred. Stoji na snijegu pokraj dvije žene i jednog muškarca i doslovno, nekako tugaljivo, pjeva.
- Dobar dan! Što mu je? Je li tužan? - pitamo Laru, Emila i Hrvojku.
- Ma on to stalno radi, haha! Sretan je, nije tužan... Ali voli tako pričati. Često se i buni, ako mi zastanemo, a on još želi hodati, onda počne gunđati - smije se Lara i pita za koga fotografiramo.
- Za MojPortal.hr - odgovaramo.
- Aaaaa, vi ste ta obitelj koja se doselila u Daruvar i pokrenula portal! - ubacuje se Emil, simpatični muškarac u društvu Lare i Hrvojke.
- Da, to smo mi - potvrđujemo.
- Pratim vas i mogu vam reći da ste super! Samo tako nastavite, imate našu punu podršku! - iznenadio nas je s komplimentima.
- Hvala, hvala, trudit ćemo se. A vi ste često tu ili...? - pitamo ga.
A kada padne mrak....
- Ma, ja sam vam zapravo stalno u šumi, šumar sam inače po zanimanju. Ovdje volimo doći svaki put kada padne snijeg, baš bude lijepo. A volimo doći i kada padne mrak, onda je najljepše skijati po mraku i osvijetljenoj stazi. Krasno je ovdje, svježi zrak... Šumu i planine baš nekako volim. Evo, ove godine nismo ni išli na more nego smo godišnji također proveli na planini - priča nam.
- I? Kako je bilo?
- Ma, sjajno! Baš je lijepo bilo - kaže nam Emil.
U tom se trenutku sa skijaške staze spuštaju Stanislav i Danijela Anić sa svojim četverogodišnjim blizankama Viktorijom i Anđelom.
I oni se vole provoditi na Petrovom vrhu s djecom, samo Stanislavu nešto smeta.
- Vidi koliko su tu stabala posjekli, baš ružno izgleda. Nije mi jesno zašto su ih toliko posjekli - govori Stanislav više za sebe nego zbog nas. Viktoria i Anđela idu u vrtić i vole kad ih roditelji odvedu na snijeg. Malo im zna biti hladno, ali ne smeta.
A na terasi planinarskog doma, sve odrasli, nitko s djecom. Dvojica iz društva su preboljela koronu i ovdje su došli i zbog oporavka, a ne samo uživanja.
- Meni je prošlo 60 dana kako sam prebolio koronu i još nemam ni okus ni miris. Tek mrvicu osjetim cimet ili tako nešto, kada je miris ili smrad baš intenzivan - govori nam Grga Kašljević.
Oporavak od korone
Odmah se uključuje i Luka Ogrizek iz teniskog kluba Feniks.
- I ja sam je prebolio, ali su mi se i okus i miris vratili za desetak dana. Jesi i ti prebolio koronu? - odmah me pita.
- Nisam.
- Aaaa, još nisi - značajno klima glavom.
- Nisam i nadam se da i neću - smijem se, a on se već okreće i traži od nekoga u gomili da donese šalicu kuhanog vina.
Gledam niže, kolona ljudi polako se pješice spušta prema Daruvaru. Vijugava asfaltirana cesta provlači se između snijegom ukrašenih stabala bukve. Koračaju prema gradu, a Petrov vrh, prirodno terapeutsko mjesto na kojem se zaboravlja sve što vas tišti, jednako polako ostavljaju iza sebe.
Do neke nove seanse s kuhanim vinom...
