Bjelovarska šaptačica konjima: "Kao hipoterapeut ću pomagati oboljelima, to je moj san"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKO TROJSTVO – „Pri pomisli na konje i na ulogu koju oni imaju u mom životu, odmah mi se plače. To je neopisivo, rijetko i posebno“, ovim nas je riječima odmah na početku razgovora 26-godišnja Sarah Trčak doslovno razoružala. Njezina je priča iznimna ne samo zbog blagodati koje konji pružaju njoj i njezinoj obitelji, već i zbog doprinosa društvu kojeg ona trenutno ostvaruje i pokušava osoviti na noge. Ova mlada žena na pragu je ostvarenja svog sna, a u tome ima punu podršku partnera Matije Paveca, bake Ksenije, ali i dvogodišnje kćerkice Ellie.
Iako je Bjelovarčanka, zaposlena u Općoj bolnici Bjelovar kao fizioterapeutkinja, Sarah sate i sate svakoga dana provodi u Maglenči u općini Veliko Trojstvo gdje se nalaze njezini konji i gdje nastaje jedna predivna priča s naglaskom na terapijskom jahanju.
Sa šest mjeseci prvi put na konju
Sarah smo posjetili jedno prijepodne na njezinom imanju u Maglenči, a uz domaćicu, dočekali su nas i dva ogromna Zlatna retrivera – Alex i Gina. Dok je Gina prava „starica“ jer ju je Sarah dobila za svoj 16 rođendan, Alex je udomljen pa ne čudi njegova razigranost i dobroćudnost kojima valjda pokazuje zahvalu na pruženom domu i silnoj ljubavi koju je pronašao uz Sarah.
- Eto, nije isključeno da jednoga dana u svoju priču uključim i pse jer svima je dobro znano kako su i oni idealni za terapiju – odmah na početku priča nam Sarah i dodaje kako joj je imanje u Maglenči ostavila baka koja je posljednjih 14 godina i sama živjela ovdje.
- Ljubav prema konjima rodila se već sa šest mjeseci, baka me tada prvi put stavila na konja, a ja još nisam bila ni svjesna svijeta oko sebe. Tako da sam uz konje doslovno odrastala, cijelo vrijeme sam trenirala i išla na natjecanja. Baka je uvijek imala svoje konje, no svejedno mi je plaćala satove jahanja tako da učim ispravno jahati i da sve bude na visokom nivou – priča nam Sarah i dodaje kako je njezina baka Ksenija Renjak zapravo jedna od začetnica Konjičkog kluba Bjelovar.
Hipoterapija
Inače, baka Ksenija koja je ujedno završila tečaj za voditelja terapijskog jahanja, kako svi rado kažu, glavni je krivac što je Sarah od malena stvorila duboku povezanost s konjima.
- Još kao dijete, ja sam sve to promatrala, a dobro se sjećam jednog dječaka koji je imao cerebralnu paralizu i koji je htio jahati samo uz mene. Još nesvjesna svega, pomagala sam mu da radi vježbe koje su koristile njegovom zdravstvenom stanju i tako sam počela osjećati privrženost upravo tom načinu rada s konjima. Iako sam u početku htjela upisati školu za veterinarskog tehničara, na nagovor mame upisala sam školu za fizioterapeuta, a plan mi je u budućnosti usko se baviti hipoterapijom. To je nešto drugačije od terapijskog jahanja jer u hipoterapiji pažnja je posvećena upravo zdravstvenoj djelatnosti. Znači, slobodno mogu reći da sam cijeloga života htjela postati hipoterapeut. Sada mi škola puno pomaže jer mi olakšava kod dijagnoza i svega ostaloga vezanog uz određene zdravstvene komplikacije – ističe Sarah i dodaje kako postoji niz problema koje mora riješiti na svom putu i ostvarenju sna. Prvenstveno misli na tim ljudi koji će raditi s njom, ali i na konje koje je nužno osposobiti.
Daljinsko jahanje
- Pravi terapeutski konj košta između 30 i 40 tisuća eura, ali nadam se da ćemo uspjeti. Nemam stalni radni odnos već mi se ugovor produljuje svaka dva mjeseca. Radim u OB Bjelovar na fizikalnoj terapiji, no svaki slobodan trenutak dolazimo u Maglenču na imanje. U svemu mi je velika potpora partner Matija Pavec koji isto kao i ja voli životinje i koji mi je vjetar u leđa pri svakoj teškoj odluci. Zajedno smo sve to pokrenuli, a da njega nema ne vjerujem da bih imala sama hrabrosti ući u tako velik projekt. Tu je i baka koja je svoje imanje koje je kupila prije 14 godina nedavno prepisala na mene što je također nevjerojatan poguranac.
Osnovali smo Konjički klub Motus - Udrugu za aktivnosti i terapiju pomoću konja. Motus na latinskom jeziku zapravo znači pokret što me asocira na krajnji cilj, a to je da ljudi koji ne mogu hodati ili imaju nekakva tjelesna ograničenja - osjete pokret. Konji ima trodimenzionalni pokret kao i čovjek kada hoda, zdjelica ide lijevo, desno, naprijed, nazad, gore, dolje zato i je konj specifična životinja koja stvarno pomaže. Ujedno, konj ima temperaturu koja je samo stupanj različita od naše pa i to pomaže da se opusti muskulatura u organizmu – pojašnjava nam Sarah koja se godinama bavila daljinskim jahanjem - Enduranceom, sudjelovala je na međunarodnim trkama, kao i natjecala se za reprezentaciju.
Cerebralna paraliza i multipla skleroza
- Prošle godine sam sam kroz Centar za cjeloživotno obrazovanje završila tečaj za instruktora aktivnosti i terapiju pomoću konja za osobe s invaliditetom, a sada bih htjela ići u Sloveniju položiti tečaj baš za hipoterapeuta. Iako nam je rečeno kako svi mi koji imamo završenu višu fizioterapiju, koju sam također sada upisala, da se komotno već možemo zvati hipoterapeutom. Isto tako, namjeravam kroz tečajeve i dalje nadograđivati svoje dosad stečeno znanje – priznaje nam Sarah koja ima želju danas-sutra, nakon što udovolji svim uvjetima, baviti se terapijskim jahanjem koje bi bilo namijenjeno svim ljudima s nekim zdravstvenim problemom. Naravno da nam se mogu obratiti apsolutno svi, osobe koje imaju autizam, sljepoću, kao i oni s cerebralnom paralizom i multiplom sklerozom. Kod ove dvije potonje dijagnoze baš se vidi silni napredak – ističe nam Sarah koja dodaje kako se u našim krajevima, odnosno u cijeloj Bjelovarsko – bilogorskoj županiji pa i šire od nje, nitko ne bavi hipoterapijom. Nešto slično ima tek u Krapini i Zagrebu.
- Trenutno uređujemo jahalište kako bi ono bilo na zadovoljavajućem nivou. U tome nam je puno pomogla Općina Veliko Trojstvo koja nam je ustupila radni stroj. Kao i Dražen Rupa iz Velikog Trojstva koji je traktorom poravnao pijesak. Time smo puno uštedjeli jer te usluge nismo morali nekome drugome platiti. Prijavili smo se na jedan projekt preko kojeg smo od Grada Bjelovara povukli pet tisuća kuna. Od tog novca smo kupili trake za ograditi manjež – jahalište. Svima se zahvaljujemo jer bez pomoći sa strane sami ne bih mogli sve to financirati – iskreno priznaje Sarah i dodaje kako krediti nisu opcija jer nema stalan posao. Plan im je u narednoj godini nasuti šljunak kako bi do jahališta mogli prolaziti bez da grcaju u blatu, no idu korak po korak.
Živjeti od konja
- Lagano sve pokrećemo. Već smo imalo nekoliko upita za terapijsko jahanje, a dogovaramo i školu jahanja. Bitno je usuglasiti vrijeme kako bi cijeli tim ljudi bio na imanju, a da to vrijeme odgovara i strankama. Uz terapeuta, prisutan mora biti i vodič konja, tako da smo sretni jer nam i baka uskače kada zatreba. Bilo bi nam idealno ostaviti svoje poslove i u potpunosti se posvetiti konjima, te jednoga dana od toga i živjeti. Silno bi to voljela – kaže nam Sarah koja je svjesna da je svo to što želi veoma skupo pa valja biti strpljiv.
- Trenutno imamo svojih osam konja plus dva koji su kod nas na pansionu. Budući da imamo dvije „trudnice“, iduće godine će ih biti ukupno 12 u štali. Samo bavljenje konjima nije preskupo, rekla bih da je skuplje imati psa koji zahtjeva skupu hranu. Mi imamo četiri velika psa pa znam koliko nam odlazi na njihovu kvalitetnu hranu, dok s druge strane sijeno za jednog konja košta dvije tisuće kuna za cijelu godinu. No, skupi su konji za sport i to zbog dodatnih vitamina i hrane koja im se mora osigurati – priča Sarah koja se iduće godine planira natjecati s jednim svojim konjem. Ono što im je također sada potrebno volonteri su koji bi pomagali oko brige o konjima. Zauzvrat, napominje Sarah, svi će naučiti jahati i ono najosnovnije o konjima. Jer mnogi to žele, a nemaju mogućnost primjerice plaćati sate jahanja ili besplatno provoditi vrijeme s ovom najplemenitijom životinjom.
Na kraju razgovora vraćamo se opet povezanosti koju Sarah ima s konjima.
Povezanost s Hajdi
- Sjećam se kada je baka kupila Hajdi, bilo je to nakon što je njezin najdraži konj uginuo. Isprva sam bila ljubomorna, valjda sam ju mrzila sve dok ju nisam dobila da ju ja jašem. Ona me jako puno psihički promijenila, nas dvije smo baš bile povezane. Ja zamislim idemo lijevo, ona skrene lijevo, ja zamislim da stane, ona uistinu stane… Jednom sam otišla piškiti u grmlje pa je baku odvukla za mnom u šikaru. To je zapravo nevjerojatno, ali je istinito! Ona je sada „trudnica“ – priča nam Sarah priču o svojoj omiljenoj kobili i dodaje kako su konji i jahanje razbibriga i idealan način za opustiti se i riješiti stresa nakupljenog tijekom dana.
Naposljetku, osim poslovnog plana, Sarah i njezin partner Matija voljeli bi pored stare kuće u Maglenči koja će služiti Udruzi, izgraditi kuću za sebe i Ellie kao bi i fizički mogli preseliti u to pitomo naselje na obroncima Bilogore. Za ovu mladu obitelj to je sada tek san, no zahvaljujući njihovoj volji, upornosti i ljubavi prema onome što rade, nema sumnje da će jednoga dana taj san pretvoriti u stvarnost. Mi im držimo fige!
------------------------------------------------------
"Sarah je s 10 godina bila u sedlu iza
pacijenata koji nisu mogli sami sjediti"
- Posljednjih gotovo 30 godina moj život neprestano je vezan uz konje, a osim što sam bila jedna od osnivačica Konjičkog kluba Bjelovar, kasnije sam osnovala i svoj Konjički klub koji se zvao Poni. Takav naziv sam mu dala jer sam imala ponija Sokola kojeg sam obožavala – priča nam Ksenija Renjak i ističe kako je presretna jer je ljubav prema konjima usadila u svoju unuku.
- Ona je sa mnom bila od malih nogu, razvila se ta ljubav i posebno sam sretna što imam nasljednicu i nekoga tko nastavlja rad s konjima – kaže nam Ksenija kojoj je jahanje puno pomoglo i kod genetskih problema koje ima s kukovima.
San od djetinjstva
- Jedva čekam trenutak kada ću se ponovno vratiti na konja, a to će biti kada će mi moja unuka to dozvoliti. Ona povezuje taj rekreativni i zdravstveni dio, a prve je temelje „ispekla“ uz mene. Imala je tada 10-ak godina i bila je neprestano uz mene, pa tako i kada sam vodila terapijsko jahanje. Tu su bila djeca koja nisu mogla samostalno sjediti u sedlu, a Sarah im je u tome pomagala, pridržavala ih i s njima jahala. Tu se ta ljubav rodila i evo, danas je na pragu ostvarenja svog sna – priča nam Ksenija koja se nada i iskreno vjeruje kako će njezina unuka uspjeti.
