Zbogom gospodine "Brico"! Bili ste izniman čovjek i gospodin sa stilom...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Od nedjelje je Lipik siromašniji za još jednu legendu, posebnog i hrabrog čovjeka koji je obilježio desetljeća i desetljeća lipičke povijesti... Umro je Josip Prhal...
U Lipiku je bilo dovoljno reći „Brico“ i svima je jasno da se misli na gospodina Prhala, frizera i čovjeka koji je uistinu bio gospodin, koji je držao do gospodskih manira, koji je imao i posebno držao do stila i koji je više od 50 godina u Lipiku imao frizerski salon.
Sjećam se svojih dječačkih i mladenačkih odlazaka kod brice Prhala, a ostao mi je urezan jedan detalj i Prhala ću pamtiti upravo po njemu.
Uvijek puna radnja
Kao klincu mi je odlazak na šišanje uvijek bila tlaka i takav mlad i nabrijan, naravno da mi se uvijek žurilo. Prhalova radnja je uvijek bila puna, uglavnom mušterija, ali uvijek bi bio i netko tko je samo navratio da podijeli neku novost ili nešto prokomentira ili pak da čuje nešto novo. Jer u to vrijeme bez interneta, društvenih mreža, bez mobitela, pa čak i bez telefona, frizerska radnja je uistinu bila izvor informacija.
Dođem napokon na red, sjednem u stolicu, brico Prhal krene sa šišanjem, a onda valjda svakih 15 sekundi zastane, pa pola minute raspravlja s nekim o nekoj meni totalno nezanimljivoj temi. Pa se vrati mojoj glavi i šišanju, al onda opet nakon 20 sekundi replicira svom sugovorniku, iz sjećanja izvlači neki novi detalj, započne neku novu priču. I tako u krug... S godinama sve mi se manje žurilo, a sve više sam se zabavljao slušajući upravo te „usputne“ priče.
U rujnu 2018. sam za potrebe pisanja knjige Udruženja obrtnika Pakraca i Lipika "200 godina stvaranja i zajedništva" radio intervju s Josipom Prhalom. Ugostio me u svojoj radnji u kojoj je radio kao „paušalac“ iako je dvije godine ranije otišao u zasluženu mirovinu. „Pravdao“ se da jednostavno mora imati neku obvezu i da se zahvaljujući tome nije opustio i zapustio.
- Moram svaki dan doći na posao, tako sam navikao cijeli život pa je to teško promijeniti pod umirovljeničke dane. Osim toga cijeli život sam kroz rad u kontaktu s ljudima pa mi je nezamislivo da toga nestane iz mog života i zato ću raditi dok budem mogao, rekao mi je tada Prhal.
Koliko je bio predan i strastven u svom poslu dokazao je početkom 2018. nakon srčanog udara. Nakon što je otpušten iz bolnice, već drugi dan je otvorio salon i šišao svoje redovne mušterije.
Za razliku od Meštra iz nekad popularne serije „Velo misto“ koji je stalno govorio: „Neću politiku u moju butigu“, u butigi našeg brice Prhala uvijek je bilo politike kojom se i sam aktivno bavio.
- Kako se ono kaže, ako se ti nećeš baviti politikom, hoće ona tobom, a uvijek je bilo tako da netko u radnji nametne politiku. Ponosan sam na svoj politički rad i doprinos društvu, tri sam mandata bio vijećnik u gradskom vijeću Lipika, a jedan mandat i vijećnik županijske skupštine. Kao frizer sam u svemu bio perfekcionist pa tako i u politici, ali taj pristup dosta troši čovjeka. Tako sam se i ja nakon više od 16 godina aktivnog bavljenja politikom umorio od nje, a s godinama mi više ni zdravlje nije dozvoljavalo da budem toliko aktivan. Ali i danas pratim i sa svojim mušterijama komentiram politička događanja i aktualnosti, govorio je.
Više od 50 godina rada
Josip Prhal je iz rodne Končanice u Lipik preselio 1963. Školovao se za frizera u Koprivnici, nakon izučenog zanata odradio je tri godine prakse kao pomoćnik, a onda je odlučio pokrenuti vlastiti posao i u rujnu 1968. godine otvara svoj frizerski salon, praktički na istom mjestu gdje je i današnja radnja. Početkom 70-ih godina prošlog stoljeća preselio se na Wandelbahn, gdje je radio 15-ak godina.
- Tijekom više od 50 godina samostalnog rada proživio sam svega i svačega, pamtim zlatne dane kada se od ovog posla moglo jako dobro živjeti, ali pamtim i jako teška vremena, posebno ona ratna i poratna. Nakon što sam otišao iz Lipika šišao sam po zagrebačkim bolnicama naše ranjene branitelje među kojima je bilo i Lipičana i Pakračana. Iskreno, razmišljao sam život i rad nastaviti u Daruvaru gdje sam čak kupio i lokal, ali me je jednom prilikom Đuro Straga primio za rukav i prijateljski rekao: „Brico, pa kako ćeš otići iz Lipika, ne možeš, moraš ostati tu“. Oduvijek sam bio Lipičanin i to je bilo dovoljno da odmah prodam lokal u Daruvaru, odustanem od tog plana i počnem negdje u kolovozu 1992. ponovno raditi u Lipiku, u tadašnjem objektu Turističke zajednice, a nakon što sam prije nekih devet godina izgradio ovaj objekt, tu sam se uselio, praktički po treći put i tu planiram završiti karijeru“, rekao je Prhal te 2018. u našem razgovoru.
S ponosom mi je tada pokazivao „Priručnik za brijače, vlasuljare, kozmetičare, manikerke i pedikere“ iz 1946. godine, a teško je opisati koliko je bio ponosan na frizerski oldtimer – multipraktični, rasklopivi japanski lavabo „Takara“ star 30 godina te na frizerski klasik - stolicu Greiner koja je, s pepeljarom u naslonjaču, definitivno unosila dašak nekih prošlih, ljepših vremena.
Iako je službeno frizer za muškarce, nerijetko su mu na šišanje dolazile i žene. Ponosan je bio na činjenicu da je imao mušterija koje su mu ostale vjerne od prvog do posljednjeg dana pa sve do danas, a osim Lipičana i Pakračana, redovno je na šišanje dolazilo desetak ljudi iz Daruvara, pa čak iz Slavonskog Broda.
Ponosan je i što je sudjelovao na brojnim natjecanjima, modnim revijama, seminarima, a jedne je godine na natjecanju frizera bivše države u Novom Sadu osvojio 8. mjesto.
Nostalgija za prijeratnim Lipikom
- Mi smo živjeli bolje od vas, bilo je više ljudi, ljudi su imali više novaca, bolja zarada, krediti su bili povoljniji, bile su i velike inflacije. U odnosu na današnji standard mi smo nekada mogli jako dobro zaraditi. Supruga Dašenka koja je radila kao službenica u banci i ja smo od svog rada mogli skućiti sebe i pomoći sinovima da se skuće. Pa ja u ono vrijeme nisam znao gdje se kupuje akumulator ili gume za auto. Voziš auto godinu dana i poslije toga kupiš novi. Istina, vozili smo „Zastavu“, ali smo vozili nove aute, a sad vozim auto star 18 godina. Mi smo nekada išli na janjetinu na Trokut, na Bijelu Stijenu ili Kosovac kod Okučana, ili kod Stoke, u Kip, u Ribarsku kolibu ili u Zdence na buncek s kupusom. Ništa od toga danas ne radi i to je dokaz današnjeg lošeg standarda, odnosno dokaz da ljudi danas nemaju novaca.
Vjerojatno zato što je proživio zlatna vremena Lipika, u razgovoru s bricom Prhalom se lako mogla osjetiti njegova nostalgija za onim, prijeratnim Lipikom.
- Izgubila se kultura odijevanja, izlazaka, a posebno vođenje brige o vlastitoj kosi. Nekad je bilo nezamislivo da žene, ali i muškarci idu u kavanu na ples bez frizure, bez odijela i svečanih cipela. Ljudi bi prije odlaska nekome u posjet znali dolaziti na fen frizuru. Nekad je muškarcima kosa bila važan ukras. Danas se muški šišaju na kratko i to je postao modni trend, ali ta moda je uzrokovana time što ljudi novac više ne izdvajaju za frizuru nego za neke druge stvari“, požalio mi se brico te 2018. godine, ali je i zaključio: - Sretan sam i zadovoljan što sam u životu radio posao koji volim, uvijek sam smatrao kako je privilegij raditi za sebe i imati svoj obrt i ni danas nakon 50 godina ne bih ništa mijenjao.
Josip Prhal se posljednjih godina lavovski borio s bolestima koje su ga pritiskale sa svih strana, ali nevjerojatnom voljom i disciplinom uspijevao je ostati dovoljno jak i zdrav da može radi i uz rad živjeti.
Ipak, umorio se i naš brico i otišao putem kojim su prije njega otišle i njegove brojne mušterije. Za sobom je ostavio neizbrisiv trag koji će još dugo živom čuvati uspomenu na ovog iznimnog čovjeka i gospodina sa stilom. Na našeg Bricu!