Doviđenja Mladene Nagy, vaš životni put i dobrota bit će putokaz nama koji smo još tu...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U Lipiku je u subotu 30. travnja, u prijepodnevnim satima u 82. godini umro Mladen Nagy.
Jedan od posljednjih, ako ne i posljednji lipički gospodin starog kova ili kako je za njega rekla Nada Zeljković: "Gospodin s ružom, duh povijesti, šarmer džentlmenskih manira... Jedan „fini navoj“..."
"Vizionar, čovjek ideje, veliki mag malog grada“, sažeto je Mladena opisao Davor Nigović Leksi.
Za Damira Dakija Špančića Mladen je "prije svega bio čovjek, vrlo drag i dobronamjeran. U bivšoj državi Hrvat i domoljub koji je volio život i ljude, posebno mlade i koji je živio za nogomet i Lipik“.
"Neponovljiv i jedinstven", rekao je, između ostalog, za Mladena Zoran Andrić, novosadski Lipičanin, unuk nekada čuvenog lipičkog apotekara Lihtenegera.
"Gospodin austrougarskih manira s balkanskim duhom u najljepšem smislu, koji se ponosio svojim korijenima i najvažnije, koji nikoga nije zajebo“, opisao ga je Goran Popadić Pop.
Svi koji su ga znali bez iznimke bi se složili da je Mladena bio neizmjerno dobrodušan, često i do granice naivnosti pa se Nada, u čijem se lipičkom restoranu Mladen često družio sa svojom ekipom, sjeća da mu je pokojni Martin Kovačić znao reći: "Moj Mladene, ti si Hlebinac, Generalić, kod tebe je još uvijek pijetao veći od konja."
Lipik najveća ljubav
Mladen je najviše volio Lipik. I najviše ga je bolio Lipik. Stalno je pričao i pisao o ljepotama Lipika, o njegovim vilama, o staroj gostionici i restoranu Kiš-Šmit, koje su držali gospođa Anuška i suprug Karči, a sve nadgledala tetka Kiš. Piše Mladen da su se iz te gostionice u kojoj je prije rata bio restoran „Bojčeta“, povremeno mogli čuli zvuci havajke Pube Klasinca, violina Nikole Goršića i gitara Rude Zednika. Povremeno im se priključivao i tada mlađi Slavko Ivošević, a odzvanjale su i kegle s kuglane u okviru gostionice.
Ili o "Crnoj bradi", malom baru, istovremeno noćnom klubu i cabaretu u centru Lipika. Pamtio je i šetnje natkrivenim šetalištem, Wandelbahnom i ritualno ispijanje tople, ljekovite jodne vode s izvora i to iz posebnih čaša koje su se donosile za tu prigodu. U poslijepodnevnim satima bi gospodin Krlić puštao šlagere na razglas, teniske loptice bi odskakale na teniskim terenima kod vodoskoka, a sa Wandelbahna bi dopirala pleh glazba...
U Zborniku povijesnog društva prisjetio se i djetinjstva na Pakri.
"Stara brana bila je stotinjak metara uzvodno od današnje brane. U to vrijeme, kada još nije bilo otvorenih bazena u Lipiku, to nam je bilo omiljeno kupalište. Ta brana i jezero bili su veliki kompleks na kojem je mogao boraviti veliki broj kupača. Osim toga Pakra je u to vrijeme još uvijek bila relativno čista. Ispod brane bila je provalija s vodom. U to vrijeme bila su samo tri momka koja su skakala s brane: Zlatko Fiala, Nuna Klaić i Franjo Skender. Trebalo je znanja, ali i hrabrosti da se skoči s brane, trebalo je dobro naciljati da se pogodi ta voda ispod brane. Kada su oni skakali, mi ostali smo se okupili i s divljenjem gledali. To je bila fešta… Inače, to je bilo vrijeme Tarzana, on nam je bio uzor. Neki su zbog njega razvijali tijelo, a neki plivali. Moj prijatelj Zlatko Fiala bio je talentiran plivač, da je samo imao tko trenirati s njime razvio bi se u vrsnog plivača. Njegov otac izradio je čamac pa smo njime plovili jezerom i Pakrom. Nije to bio onaj riječni, plitki čamac, već pravi morski, na vesla. Kada je bila sušna godina, a Pakra do koljena, to je bila opća žalost. Uglavnom, ako nisi bio viđen na Fialinoj brani, nisi ni postojao“,rekao je Mladen, a zapisao profesor Stjepan Benković.
Kursalon kao rak rana
Oživljavao je i sjećanja na bazene, noćne klubove, disco, kockarnice, restorane, hotele. No rak rana, kako Mladenova tako i svih istinskih Lipičana, bio je i nažalost ostao - Kursalon.
S neskrivenom nostalgijom naglašavao je kako je bio privilegiran što je doživio klavir i violinu u kursalonskoj Kavani, slušao Robića, Vukova i Dedića, plesao uz Gambrinuse, ali i Šauba, Friša, Tončija, kasnije Kulhavog, braću Gradić, Braju, Strahu, pa i uz Slavka i Pubu. Živopisno je evocirao uspomene na Tončija Zanettija, njegov klarinet i solo dionice u hitu šezdesetih, Little flower, Sidneya Becheta. A u publici uredni i pedantni gospodin Blaž s damama i kavalirima za kartaškim stolom, neumorni plesači, Zorko, Jup, Juži, braća Homolka, Bobo, Đerić. I gospodin Lichti koji bi, kad dođe vrijeme počinka, lagano odšetao prema Činovničkom domu.
Boljelo je Mladena što su preživjele uspomene, ali nije preživio Kursalon i taj i takav Lipik. Podjednako ga je boljelo i to što je bezumno razoren i spaljen od luđaka u ratu, ali i to što 30 godina nakon rata Kursalon stoji ogoljen, napušten, pust i mrtav. Dio te svoje boli prikazao je 2011. u dokumentarcu pod nazivom „Posljednji valcer u Lipiku“, a koliko ga ta tema "žulja" javno je izrekao 2014. u HTV-ovom prilogu "Što vas žulja", u kojem je glavna tema bila obnova ZRC-a i Kursalona.
"Nakon ljudskih žrtava, uništavanje i neobnavljanje Kursalona je najveći gubitak za Lipik i ovaj dio Hrvatske“, izjavio je Mladen u jednom intervjuu, a svu svoju bol vjerojatno najemotivnije je sažeo u legendarnom tekstu iz 2012. u kojem o Lipiku piše:
"Ima jedan grad u kome su se nekada jele dobre kremšnite, ali nije Samobor, u njemu se plesao valcer, ali nije Beč. Pozdravljalo se sa: "Ljubim ruke" na hrvatskom, njemačkom, mađarskom, ali nije Zagreb. U njemu nikada nije bilo zatvora, osim za "naše vlasti". Kome još smeta što u njemu nema fijakera i Mirkeca, vile Kamenar i klavirskih partitura iz nje. Nema ni opernih arija kroz prozor s prastarog gramofona Migrinovih. Nema ni obaveznih kravata pri ulasku u "hram“, nema ni preferansa u njemu, ali nema ni njega. Nema ni bijelih klajdica Dore Alas, pa gdje su Eva, Lida, Štefa, Zora i Blaž-gospodin, naravno?
A što je onda ostalo?
Ostali smo mi!
A da li mi znamo da smo stanovnici toga grada?
Schone Grüsse aus...“
Maćehinska država dvostrukih mjerila
Kad smo već kod neobnavljanja Kursalona i ZRC-a, odnosno države i njene 30-godišnje maćehinske nebrige za ovaj nekadašnji biser Lipika, žestoko se ironija poigrala s Mladenovim životom i sigurno mu od njega otkinula koju godinu.
Naime, država je ta koja nije znala/htjela/smjela istražiti i procesuirati kriminalce koji su u poslijeratnoj „obnovi“ ZRC-a ukrali 18 milijuna eura. S druge strane ista ta država je u prosincu 2009. godine odlučila procesuirati Mladena, sina mu Deana i suradnike zbog, kako je službeno navedeno, prevare teške 19,7 milijuna kuna. Proveli su Mladen i Dean mjesec dana u istražnom zatvoru u Sisku, a onda se godinama povlačili po sudovima kako bi dokazali da nisu krivi. Jer za njih nije važila "presumpcija nevinosti nego su je morali dokazivati. Naravno, na kraju su to i uspjeli i pravomoćno su oslobođeni 2021. godine. Mladen od države nije dočekao ni ispriku ni obeštećenje. Jedina zadovoljština mogla mu je biti to što je začepio gubicu pojedinim lokalnim zlobnicima koji su se naslađivali njegovom nesrećom. Ali oprostio je Mladen njima puno prije pravomoćne, oslobađajuće presude.
Zato što tako rade veliki ljudi.
Mladen je rođen 9. travnja 1941. godine od oca Josipa Bele Nagya i majke Ranke djevojački Vrhovac. Godinu dana nakon Mladena, rodila se Anđela ili Lela, a 1951. Radmila. Mladenov tata Josip, Šandorov sin, obnašao je vodeće dužnosti u Čađari u Kutini, a u Pakracu je bio osnivač i dugogodišnji direktor Autosaobraćajnog poduzeća Croatiatrans, gdje ga je naslijedio upravo sin Mladen. Slično je bilo i u Nogometnom klubu Slavonac u kojem je Josip Bela godinama bio na čelu, a u kojemu je kasnije Mladen bio i igrač i predsjednik.
Mladen je osnovnu školu pohađao u Kutini, Novoj Gradišci i Lipiku, a završio u Pakracu gdje je potom završio i gimnaziju da bi u Novom Sadu završio Filozofski fakultet, odsjek za povijest. Zaposlio se u KPD Stara Gradiška gdje je radio do 1971. godine nakon čega odlazi u Dubrovnik, u hotelsko poduzeće Cavtat gdje je radio na direktorskoj funkciji. Politika se ispriječila da se vrati u Lipik i postane direktor tadašnjeg Ugostiteljskog poduzeća iako je formalno bio primljen na to radno mjesto. Osnovao je i turističku agenciju Croag s kojom je preuzeo Planinarski dom Omanovac kojeg je, zajedno s ekipom u kojoj su bili Marijana, Drago, Zrinka, Sunčica i Nešo podigao na vrlo visoku razinu. Upravo taj turistički projekt procvata Omanovca bila je jedna od stvari na koje je Mladen bio posebno ponosan. U međuvremenu postao je direktor Glavnog autobusnog kolodvora u Zagrebu i drugi čovjek Zagrebačkih transporta. Kasnije je radni vijek nastavio u Rijeci, a završio ga u Lipiku.
Ispred svog vremena
Tko je poznavao Mladena složit će se da je definitivno bio čovjek ispred svog vremena.
Prvi je na ovo područje donio beta kameru, prvi VHS rekorder, prvi digitalni fotoaparat. Bio je pionir video-dokumentiranja i snimanja promotivnih filmova u turističke svrhe, izdavao je magazine, novine Putokaz, izradio je web portal kada je internet bio praktički u povojima, organizirao je humanitarnu pomoć Pakracu i Lipiku tijekom rata, zaslužan je za brojne vrijedne ratne i poratne snimke, autor je prvog dokumentarnog filma o razorenom Lipiku i kreator desetina drugih projekata koji nisu zaživjeli ili su zaživjeli kao uspješni poslovi nekih drugih ljudi...
Kao čovjek koji je i u Lipiku i u Pakracu ostavio dubok trag, posebno je bio osjetljiv na česta pitanja podjela između ovih gradova. Zato je uvijek zagovarao zajedništvo, posebno nakon Domovinskog rata i kao istinski gospodin nikada nije dijelio Lipik od Pakraca.
Duhovit, inteligentan, šarmantan...
Imao sam čast osobno poznavati Mladena i uvjeriti se da se radi o pravom gospodinu koji drži do istinskih manira, u komunikaciji uvijek staložen, miran. Inteligentan, duhovit, šarmantan, s istančanim osjećajem za sarkazam. Znao mi je povremeno uz kavu entuzijastično predstavljati svoje poslovne planove, a sjećam se priče o internetskom portalu i objedinjavanju i međusobnom povezivanju poslovnih subjekata, firmi, poduzeća i obrta. Bilo je to u vrijeme kada je internet bio gotovo nepoznanica, a mobitel rijetkost. Tada je već Mladen imao vizije koje su, iskreno, meni tada bile nerazumljive i prije svega pobuđivale sumnjičavost.
Kao trag njegove pisanje riječi ostaje njegov poslovni portal club-club.com koji je vodio od 2012. do 2016. u kojem je, kako je sam znao reći, "želio dati drugo i drugačije mišljenje o nekim stvarima koje su tu oko nas, ali da ih se kaže na neki drugi način, da se s jednog drugog aspekta 'popriča' o njima. Ako ni zbog čega drugog onda da sjedimo kod Nade, izvlačimo iz konteksta rečenice i da se onda sami sebi sprdamo“.
Prava je šteta što danas, u vrijeme najžešće medijske toksikacije, ne postoji neki portal kao što je bio club-club koji bi nas nasmijao, natjerao na razmišljanje ili sjećanjima jednostavno vratio u neko sretnije vrijeme.
Mladen = sport!
Uz sinove Gordana i Deana te unuke Anju, Katju, Petru, Luku, Lovru i ostalu obitelj, sport je bio Mladenova najveća ljubav.
Krenuo je s tenisom i to na terenima u Šenbrunskoj aleji u Lipiku. Tenisku lopticu počeo je lupati s deset godina uz gospodu Blaža Klaića, Dušana Kukića, učeći od Vlade Matkovića, Zorka Šmidta, Bore Kristića... Uslijedili su turniri u Subotici, Osijeku, Borovu, Zagrebu.
"Četvrtfinale, 12 godina, na centralnom terenu Šalate u Zagrebu, trebao sam dobiti, imao set i vodstvo u drugom, a onda slučajno vidim Belin (tatin) šešir na tribini. Presjeklo me, rekao stari da neće moći doći... Izgubio dobiveno“, napisao je svojevremeno Mladen na svom fejs profilu.
Igrao je na prvom službenom teniskom turniru koji je u Lipiku, u suorganizaciji Hrvatskog teniskog saveza, odigran 1957. godine. Turnir je osvojio Glavaš koji je u finalu pobijedio legendarnog Vladu Presečkog, tada 5. igrača u Jugoslaviji. Mladen se prisjetio da je nakon pobjede u prvom kolu, u 2. igrao i izgubio upravo protiv kasnijeg pobjednika Glavaša. Nije se mogao sjetiti rezultata, znao je da je poražen uvjerljivo, ali je zapamtio da je u tom meču uzeo prvi gem što je bila prava senzacija.
Uskoro u Mladenov život intenzivno ulazi mali nogomet i s prijateljima iz ulice formira ekipu pod imenom SAMZIC (početna imena ili nadimci igrača) u kojoj su, uz Mladena igrali Selman Vapo, Ante Majstorović Seljak, Zlatko Fiala, Ivo Kovačić i Franjo Cigo Ljevaković. Uvjerljivo osvajaju prvi noćni malonogometni turnir koji je održan u Lipiku 1958. godine, uz pomoć reflektora posuđenih iz Kursalonskog teatra a narednih nekoliko godina dominiraju malonogometnim terenima u široj regiji.
Nastupio je Mladen u dresu juniorske nogometne reprezentacije Hrvatske, bio je član univerzitetske reprezentacije, a oni koji su se kroz sport družili s Mladenom znaju da je tih sportskih priča i anegdota bezbroj. Jedna takva, koju je često ponavljao pokojni Seljak, kaže kako su otišli igrali na more na neki turnir na kojem su igrale ekipe koje su bile smještene u velikom kampu. Oni se prijave iako su spavali van kampa i u finalu pobijede ekipu za koju su igrali i igrači beogradskog Partizana. Ali su tek na proglašenju organizatori shvatili da naši Lipičani nisu iz kampa pa su im oduzeli prvo mjesto i nagradu - košaru krafni.
Odličan je Mladen bio i na velikom nogometu igrajući za Slavonac, a sudionik je čuvene utakmice iz 1961. u kojoj su, u kvalifikacijama za ulazak u 2. jugoslavensku ligu igrali najveći rivali: pakrački Hajduk i Slavonac. Hajduk je slavio 2:1, a junak utakmice bio je Lipičanin u dresu Hajduka Tomislav Mareković Jup koji je pri rezultatu 2:1 za Hajduk, igračima Slavonca obranio dva penala!
Tenisu se Mladen uspješno vratio u Dubrovniku početkom sedamdesetih tako što je najprije mjesecima sam nabijao lopticu u zid pa su lokalni tenisači pomislili da je prolupao i da nije baš normalan. Ali iste te 1972. Mladen osvaja prvo prvenstvo Dubrovnika i to ponavlja još dvije godine za redom, bez izgubljenog meča. S trona ga skida tek Zoran Ivanišević, stric poznatijeg Gorana.
Protiv Dinama i Hajduka
Mladen je dubok trag ostavio i kao sportski djelatnik, opet najviše u svom Lipiku. Sredinom sedamdesetih Mladen s nekoliko suigrača veterana osniva Nogometni klub Olimpija. Sredinom osamdesetih Slavonac je igrao vrlo jaku zagrebačku regionalnu ligu u kojoj su igrali veliki klubovi poput Varteksa ili Slaven Belupa, a uz Mladena klub su tada vodili Marino Zanetti, Martin Kovačić, Drago Pušćenik...
Zasluge mu pripadaju i za najveći uspjeh u povijesti kluba kada su u pitanju mlade selekcije i kada su 1989. juniori Slavonca, pod vodstvom Dakija, Leksija i Mileta kroz kvalifikacije izborili 1. hrvatsku nogometnu ligu. Generacija igrača rođenih 1970./71. u kojoj su igrali pokojni Mario Božić, Siniša Sila Grubišić, Slavko Vuić, Marijan Galko, Mario Zanetti, Goran Lukić, Tomislav Klasnić, Jozo Bobonja, Petković i Stjepanović iz Daruvara, pa Goran Grafina, Darko Derenj, Dinko Kliček, Saša Kukić, Dalibor Radaković i ostali igrala je u Lipiku 1990. protiv zagrebačkog Dinama u kojem su u toj generaciji igrali Alen Peternac, Zoran Mamić, Igor Jovičević, Jozo Gašpar. U nevjerojatnoj utakmici Slavonac je osam minuta prije kraja vodio 3:1, ali je na kraju izgubio 3:5.
Mladen je zaslužan i za vjerojatno najuspješniji period lipičkog nogometa kada je u razdoblju od 2005. do 2010. godine Lipik od 1. županijske nogometne lige došao do naslova 3. HNL. Naravno, tu je i legendarna utakmica šesnaestine finala Hrvatskog nogometnog kupa kada je u rujnu 2009. godine Lipik na domaćem travnjaku pred više tisuća gledatelja na poluvremenu vodio protiv splitskog Hajduka rezultatom 3:1, ali je na kraju izgubio 3:5.
Primjećujete da su te dvije utakmice protiv najvećih mogućih hrvatskih nogometnih klubova Dinama i Hajduka imale isti scenarij. Vodstvo 3:1 iza kojeg se krije dugogodišnji rad, ulaganje, odricanje, vjera. Vodstvo 3:1 za vrhunac oduševljenja i korak do vječne slave! I onda pred sam kraj preokret za konačnih 3:5. "Izgubio dobiveno“, baš kao i ono spomenuto četvrtfinale na Šalati, izgubljeno zbog Belinog šešira na tribinama...
Baš te utakmice možda i najbolje oslikavaju Mladena! Uvijek je kopao i orao svim silama, gotovo u pravilu na štetu sebe i svoje obitelji, kako bi "njegova ekipa" dobila sportsku priliku da uđe u ring/rang s najboljima. I kada se ta prilika ukazala, briljirali su, pokazali zube i natjerali objektivno puno jačeg protivnika da iz sebe izvuče ono najbolje kako bi pobijedio. Eto, to je bio Mladen.
Davao se 100 posto
Kažu za njega da je bio odličan šahist, ali i izvrstan rukometaš. Uglavnom, koji god da je sport bio u pitanju, Mladen se davao do kraja pa čak i kada nije bio na terenu. Potvrda tome je infarkt koji je početkom 2009. doživio na tribinama u Slavonskom Brodu tijekom jedne nogometne utakmice pa ga je ljutnja zbog sudačke nepravde odvela u bolnicu u Vinkovcima. Nogometnu karijeru je završio u pakračkom Hajduku, s Pemcom i njegovom ekipom, gdje je posljednjih godina obavljao niz sportskih funkcija.
Mladenovi tekstovi, posebno kada je pisao o povijesti nogometa, odisali su nekom arhaičnošću i sentimentom za kojim čeznu svi oni stariji od 45, a koji se sjećaju nekadašnjeg Lipika i atmosfere koji je on imao. Uvijek se u tim tekstovima s velikim poštovanjem sjećao i ostalih lipičkih nogometaša; Ante Ljevakovića Ujaka, Damira Ljevakovića Žmare, Petra Ljevakovića Kerempuha, Rupčić Matije Ćibe, Pleša Ivice Ducia, Ljevaković Vinka Šabana, Rude Zednika, Franje Klajić Brkina, Antuna Selmana Brace, Tomislava Marića Toce, Birkana, Zlatka Fiale Žulja, pa još starijih Meštrovića, Šaje, Šace, Selmana Vape, Česa Zlatka Bobeka, Halilović Miđe, Jureše, Žuge, Blaža Bogojevića, a posebno gospodina Frntića, obnovitelja nogometa u Lipiku 1946.
Pamtio je Mladen i Gavru Lončarevića Boksera, tamo negdje iz šezdesetih godina koji je na svaku utakmicu dolazio s glasnim uzvikom: "Djeco, pita se peče!". Nije zaboravljao ni braću Zanetti, Ivana Benka i Tončija Antuna Popola, Matković Vladu, Grgu, Mileta Ivanovića, Vladimira Jandričića, trećeg brata Zanetti, Marina Kijaća, kao ni generaciju sedamdesetih Franju Ljevakovića Ilijinog, Stanka Stanju Kovačića, Pihir Franju, Stanka Bukvića Kureta, Kovačić Martina, Pleša Dragu, Mareković Juniora, Zanetti Sivka, Dragu Pušćenika, Joguna, Miškeca... Posebno se ponosio zlatnom generacijom osamdeseti u koju je neizmjerno vjerovao, a u kojoj su igrali Pemac Prohaska, Manči Krpan, Popadić Pop, braća Kretić, Dudo Ljevaković, Viskalo, Balaban, Rem, Hadrović i drugi, predvođeni trenerom Leksijem Nigovićem.
SAMZIC opet kompletan
Mnogi od navedenih nisu više s nama i nekako u svojoj vjeri znam da su Mladena dočekali veličanstveno, onako kako priliči velikom čovjeku i gospodinu. Njegov SAMZIC ponovno je kompletan. Istina, ovaj put u nebu gdje su ga dočekali njegovi suigrači i prijatelji Seljak, Cigo, Zlatko, njegova sestra Lela, kum Martin, Keška i ostala nekadašnja lipička gospoda i legende.
Zato, iako je Mladenov odlazak težak, ne bi trebao biti tužan. Ni on to ne bi želio. Svima nama koji ostajemo vjerojatno bi poželio da proživimo život, svatko od nas na svoj "My way", uz koji smo se i oprostili od tog neponovljivog i velikog čovjeka, gospodina, vizionara i šarmera!