Fotografija: Ankica Gašparec pola stoljeća u vinogradarstvu/Foto: Janja Čaisa
Galerija
Ankica Gašparec pola stoljeća u vinogradarstvu/Foto: Janja Čaisa

Vinarica Ankica Gašparec: "Doslovno sam odrasla u vinogradu. Evo zašto ne mogu bez njega..."

"Vinograd je posadio moj djed, preuzeo ga moj otac, a zatim sam ga ja naslijedila i proširila na okolne oranice", priča nam Gareščanka Ankica Gašparec



Nagrađivana garešnička vinarica Ankica Gašparec već 50 godina živi sa svojim vinogradom i uživa u svakom danu, svakoj promjeni na lozi i rezultatima svoga rada.

<p>Grožđe spremno za berbu/Foto: Janja Čaisa</p>

Grožđe spremno za berbu/Foto: Janja Čaisa

<p>Jesen u vinogradu Vinarije Gašparec/Foto: Janja Čaisa</p>

Jesen u vinogradu Vinarije Gašparec/Foto: Janja Čaisa

Na obroncima Moslavačke gore, na pitomim dišničkim brdima nedaleko od Garešnice smještena je Vinarija Gašparec koju vodi gospođa Ankica. Gašparčevi su svojim predanim radom, edukacijom i strasti prema vinarstvu došli do odlične kvalitete koju priznaje i struka i ljubitelji vina. Niz nagrada i diploma zadnjih 20 godina – poput diplome zlatnog znaka za graševinu 2020. na ovogodišnjem Vinodaru - potvrđuje da i Garešnica ima svoj vinarski as u rukavu.

Preselili u brda

- Od malih nogu sam u vinogradu, a već pola stoljeća bavim se vinogradarstvom. Vinograd je posadio moj djed, preuzeo ga moj otac, a zatim sam ga ja naslijedila i proširila na okolne oranice u obiteljskom vlasništvu. Trenutno imamo oko 3800 čokota na 0,6 hektara. Godišnja proizvodnja vina varira ovisno o vremenskim i ostalim čimbenicima, no ona se kreće oko 5000 litara. U svojoj ponudi imamo chardonnay, graševinu, škrlet i frankovku. Suprug i ja smo se preselili u brda i skroz se posvetili vinogradu. Mogu reći da živim svoj san daleko od vreve i ispraznih poslova – rekla nam je Ankica Gašparec.

<p>Prirodno, domaće, starinski i s dušom/Foto: Janja Čaisa</p>

Prirodno, domaće, starinski i s dušom/Foto: Janja Čaisa

<p>U ponudi imaju vina za sve ukuse/Foto: Janja Čaisa</p>

U ponudi imaju vina za sve ukuse/Foto: Janja Čaisa

Vinariju Gašparec posjetili smo tijekom prve berbe ove godine, i to upravo nagrađivanog i cijenjenog škrleta. Maglu je zamijenilo sunce u ranim prijepodnevnim satima i vrijeme je bilo kao stvoreno za berbu. Miris kave, grožđa, orahnjače, svježina rose i vidno raspoloženi berači, obitelj i prijatelji. Idilična je to slika kakva se pamti iz nekih prošlih vremena. Ovi ljudi, susjedi u brdima udružili su svoje snage i pomažu jedni drugima. Berba nije samo fizički rad, nego i uživanje u prirodi i dobrom društvu. 

Ruža vjetrova

- Moj djed je smatrao da je ovo odlično mjesto za vinograd jer tu navodno postoji ruža vjetrova koja pogoduje lozi. Na ovom je mjestu prema njegovim pričama bila u planu izgradnja bolnice za plućne bolesti. Uz odličnu poziciju i vjetar, imamo i puno sunca, sve što treba grožđu. Nekad je sve ovo oko nas bilo pod vinogradima, no ljudi odlaze, ne žele raditi na zemlji jer to kod nas nije dovoljno cijenjeno – veli nam Ankica.

<p>Gašparčevi u Dišniku žive svoj san/Foto: Janja Čaisa</p>

Gašparčevi u Dišniku žive svoj san/Foto: Janja Čaisa

<p>Proizvodnja vina može početi/Foto: Janja Čaisa</p>

Proizvodnja vina može početi/Foto: Janja Čaisa

Supružnici Gašparec svojim su marljivim radom i ljubavi prema vinogradu došli do jedne zadovoljavajuće kvalitete vina i sad mogu ići na šire tržište. Ankica ističe da su ona i suprug borci i da za njih ne postoji ništa što se ne može. Dok obilazimo vinograd, uredan i čist, veli nam da joj je sad pomalo žao što se mora pozdraviti s grožđem čiji je rast pratila svaki dan. No dalje se veseli podrumarskom dijelu posla jer su vinogradarstvo i vinarstvo nerazdvojivi kao prst i nokat. 

- Kad krene vegetacija, pratim razvoj svakog listića, zatim lozu usmjeravam, organiziram i stavljam u žice. Svaki dan imam nešto zanimljivo i drugačije vidjeti, a sve veće i sve ljepše. I kad se osvrnem i vidim rezultate svoga rada, to je ono što me ispunjava. Koliko se ljudi može pohvaliti da radi nešto u čemu uživa i da vidi uloženi trud? Čovjek koji ne vidi rezultate svoga rada za mene je prazan čovjek – rekla nam je Ankica Gašparec.

Unučica nasljednica

Kako je gospođa Ankica kao dijete trčkarala ovim vinogradom, tako to danas čini njezina unučica Leona koju smo imali priliku vidjeti u berbi. Leona je zainteresirana za sve seoske poslove, angažirana je oko psa, koke joj se vesele, već nekoliko godina sudjeluje u berbi, ističe baka Ankica i pri tom ne može sakriti ponosni osmijeh dok priča o svojoj nasljednici. Snažne ženske snage nisu čest slučaj u ovom pretežno muškom poslu. Gospođa Ankica je morala biti čvrsta i nepokolebljiva kako bi ostvarila svoj vinogradarski san. 

<p>Zajedničke snage djeda i unučice/Foto: Janja Čaisa</p>

Zajedničke snage djeda i unučice/Foto: Janja Čaisa

<p>Rad, druženje i uživanje u prirodi/Foto: Janja Čaisa</p>

Rad, druženje i uživanje u prirodi/Foto: Janja Čaisa

- Kad smo sadili prvi vinograd, stari vinari su mi govorili da moramo ići s tudumom a ne s cijepljenom lozom jer nikad nećemo imati vina. Međutim, ja sam se odvažila i napravila po svom. Berba je pokazala da sam bila u pravu. Na izložbe i ocjenjivanja vina krenula sam oko 2000. godine i osvojila niz priznanja i diploma. Jedne sam godine otišla u Kutinu na ocjenjivanje s tri vina bez ikakvih očekivanja i osvojila zlato za škrlet i chardonnay, a srebro za graševinu. Kad među velikim imenima moslavačkog vinarstva osvojiš zlato za škrlet, s razlogom si iznenađen. Mnogi Gareščani nisu mogli vjerovati da je dišnički škrlet pomeo veliku konkurenciju – rekla nam je.

Inicirala osnivanje Udruge

Gospođa Ankica nam objašnjava da to zapravo nije toliko čudno jer škrlet postoji u njihovom vinogradu oduvijek, samo su ga stari ljudi zvali rašljan. Kako je u vinogradu ostalo nekoliko starih trsova rašljana, tako ih je imala priliku usporediti sa škrletom i uvidjeti da je riječ o istom grožđu. Iako je mnogo naučila od starih, nikada se nije bojala riskirati i biti svoja.

<p>Unuka Leona uživa u berbi/Foto: Janja Čaisa</p>

Unuka Leona uživa u berbi/Foto: Janja Čaisa

<p>Berba škrleta u pravom jeku/Foto: Janja Čaisa</p>

Berba škrleta u pravom jeku/Foto: Janja Čaisa

- U radu sa starim vinarima vidjela sam da se puno griješi i inicirala osnivanje garešničke Udruge vinogradara i voćara prije 15-ak godina. Udruga danas broji 40-ak članova i bavimo se raznim aktivnostima – od edukacije preko internih ocjenjivanja vina do organizacije tradicionalnih manifestacija poput Martinja i Vincekova. I grad se uključio pa smo dobili prostor na gradskoj tržnici u Garešnici na korištenje – veli nam Ankica koja je i predsjednica Udruge.

Ključno vrijeme

Na pitanje koji je njezin ključ uspjeha, kako je uspjela Dišnik pozicionirati na vinsku kartu, ističe da je prije svega potrebno puno znanja i rada. Svaka godina je sve teža jer se klima evidentno mijenja, više nisu normalni uvjeti.

<p>Dinamični i veseli susjedi/Foto: Janja Čaisa</p>

Dinamični i veseli susjedi/Foto: Janja Čaisa

<p>Idealno vrijeme za berbu/Foto: Janja Čaisa</p>

Idealno vrijeme za berbu/Foto: Janja Čaisa

- Imam dobru sliku jer se sjećam kako je bilo prije 50 ili 25 godina. Svake godine pamtim što smo radili, jesmo se dovoljno trudili, dovoljno hladili, dovoljno bistrili. Nakon ocjenjivanja vidimo koji segment valja popraviti. Uložili smo u klimatizaciju podruma da imamo konstantnu temperaturu. Trenutno je škrinja puna leda jer je grožđe bitno dobro rashladiti. Ovih mjesec dana nakon berbe je ključno razdoblje, tada se dešava sva magija – kazala nam je gospođa Ankica. A kad se prošećete vinogradom Vinarije Gašparec gdje vam prorade sva osjetila, nije teško zamisliti magiju u ovom idiličnom okruženju.

<p>Zlatna medalja za graševinu s Vinodara/Foto: Janja Čaisa</p>

Zlatna medalja za graševinu s Vinodara/Foto: Janja Čaisa