Leonida Kifer: "Kako živim u doba pandemije koronavirusa? Počela sam se bojati ljudi..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje objavljuje MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
=======================================
Već dvije godine čitav se svijet iz dana u dan uči funkcionirati u pandemijskim uvjetima, koji višestruko ometaju „normalno“ funkcioniranje svih segmenata ljudskih života.
Nitko od nas nije navikao živjeti pod toliko puno mjera i ograničenja i svi su se teško prilagođavali. Pri tome su posebno pogođene one skupine koje se i inače nazivaju marginalizirane, uključujući i osobe s invaliditetom.
Osobe s invaliditetom su već samo po svom zdravstvenom stanju u nepovoljnom položaju pri integraciji u društvo. Vrlo često se njihova integracija prebacuje u djelokrug udruga i ostalih neprofitnih organizacija koje često nemaju ni ljudskih ni financijskih kapaciteta za kvalitetan i sustavan rad s osobama kojima je za bilo kakav osobni i zdravstveni napredak, prijeko potreban sustavan i stručan rad.
Nove okolnosti
Kako sam i sama osoba s invaliditetom koja se na samom početku pandemije suočila s neizlječivom bolesti majke, iz prve ruke mogu svjedočiti o tome koliko smo se kao društvo ponašali panično bez dugoročnog i planskog razmišljanja. Da se razumijemo, na situacije poput pandemije se ne možemo unaprijed pripremiti jer to nije nešto što se često događa, no svakako bi trebali imati protokole i simulacije sličnih situacija kako bi se i kao pojedinci i kao zajednica što bolje nosili s novim okolnostima.
Za početak, spomenuti ću zdravstveni sustav koji mi je dosta blizak. Kada je počela pandemija, skoro sve djelatnosti u bolnicama su zaustavljene, dogovoreni pregledi otkazivani, funkcionirao je samo hladni pogon i „zvijezda“ – korona. U to sam vrijeme ostala bez mnogih termina jer liječnici ili nisu radili zbog izolacija ili samoizolacija ili su premješteni na drugi odjel. Svi znamo koliko je u Hrvatskoj teško i u normalnoj situaciji doći do termina, pandemija je još više produljila vrijeme čekanja na pretrage i preglede. Zbog pandemije, uopće nisam dobila upute kako majku hraniti na sondu, nego su nam je samo poslije operacije dovezli u kolicima i pitali ako je potrebno pomoći nam torbu unijeti u automobil. Od drugih ljudi sa sličnim iskustvima, govorim o zadnjem stadiju karcinoma, doznala sam da su ljudi išli u bolnicu na edukaciju kako hraniti osobu i općenito kako voditi brigu o takvom pacijentu.
Meni je teško bolesna majka morala objašnjavati kako da je hranim prisjećajući se kako su je hranili u bolnici. Ja osobno dvije godine nisam mogla do ortopeda, najprije mi je termin propao jer je liječnik bio u izolaciji, pa je zatim bio drugdje, na kraju sam tek nedavno došla do nužne kontrole na koju bi trebala ići najmanje jednog godišnje, a kakvo je sad stanje kod mene i češće. Propali su mi termini kod neurologa kod koje sam hitno trebala ići jer sam učestalo padala u nesvijest. I ovo moje iskustvo samo je kap u moru onoga što su osobe s invaliditetom doživljavale u vrijeme pandemije.
Mnogima su otkazivane nužne terapije, logopedi, defektolozi, a to nije nešto što ljudi koriste jer imaju viška slobodnog vremena, to je nešto što je osobama s teškoćama u razvoju prijeko potrebno, usudila bi se reći - kao krv prilikom operacije. Preskočite jednu vježbu i već ste se vratili unazad. Zamislite koliko se stanje vraća unazad kad preskočite nekoliko mjeseci?
Problem s maskama
Kako često razgovaram s drugim osobama s invaliditetom, nametnula nam se i tema nošenja maski. Osobno i dan danas od nošenja maski doživljavam napadaje panike i kad god ne moram, ne nosim je. Osjećam se klaustrofobično, sputano, teže dišem, u meni jača nemir.
Koliko god je želim prihvatiti, prilagodba mi ne ide. Jedna moja slijepa prijateljica ispričala mi je da ona ima velikih problema s nošenjem maski jer stalno osjeća kao da je nekakav predmet ispred nje. O utjecaju nošenja maske na život i zdravlje slijepih osoba postoje čak i znanstvene studije.
Imamo situacije kada su nas doslovno zatvorili unutar četiri zida. Sjećam se kao da je jučer bilo, kada sam pisala pojedinim članovima daruvarskog stožera privatne poruke kako ne mogu biti zatvorena, kako želim hodati, šetati u vrijeme onog najtvrđeg lockdowna. Rekli su mi da slobodno šećem po šumi i drugim mjestima gdje nema ljudi, a ja se od straha da ne sretnem ljude nisam mogla odlijepiti od stana.
Dan danas se bojim ljudi. Izbjegavam velika okupljanja. Ja, koja sam toliko voljela društvo, ljude, bojim se ljudi. I nije to samo moja depresija učinila. To je kombinacija bolesti i pandemijskih ograničenja. Zamislite, imaš 35 godina i bojiš se blizine drugih ljudi. To samo napisano zvuči strašno! Podsvjesno razmišljaš o tome tko u sebi ima virus, tko te dodirom može zaraziti, čija ti blizina može naškoditi zdravlju. S depresijom se ne mogu boriti sama, potrebno mi je društvo. Želim maknuti strah od sebe, a on je svakim pandemijskim danom sve jači.
Postoje mnoge studije o tome koliko su ljudski dodir, zagrljaji, smijeh zdravi i koliko pozitivno donose svima, pogotovo skupinama poput osoba s invaliditetom koje su i inače dosta izolirane, a mi smo to sve ograničili, pa čak i zabranili.
Neprirodna situacija
Neki dan sam čitala u jednoj grupi osoba s invaliditetom na društvenim mrežama kako se žale na tjeskobu, usamljenost, kako često razmišljaju o samoubojstvu za vrijeme pandemije. Ne čudim se. I sama imam dane kad se doslovno tjeram ustati iz kreveta. Da nemam posao kao odgovornost, ne bih imala razloge za ustati. Sve što volim, skoro pa je zabranjeno ili su zabrane učinile da se toga bojim. Neću govoriti o tome kako smo mogli bolje, drugačije. Samo želim reći da je ova neprirodna situacija jako puno djelovala na itekako slabu i nesustavnu integraciju osoba s invaliditetom u društvo i da nas prave posljedice tek čekaju. Iskreno, bojim se što će nam vrijeme donijeti, iako nastojim ne biti pesimistična. Nadam se da će nam se čim prije vratiti zagrljaji, druženja i da ćemo imati sve ono što nam je potrebno, dostupno u realnom svijetu, bez Zoom – a i maski.