Leonida Kifer: "Ja ne bolujem od depresije, ja s njom ratujem. I znam da ću je pobijediti"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje ćemo objaviti na portalu MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
__________________________________
U posljednje vrijeme sve se više pažnje posvećuje brizi za psihičko zdravlje. Mediji su se raspisali o povećanom broju mladih oboljelih od depresije, anksioznosti i drugih bolesti uzrokovanih posebnim pandemijskim načinom života.
Sve se više priča o važnosti ranog prepoznavanja znakova depresije te o pravovremenom i adekvatnom liječenju bolesti. No, malo tko zapravo kako izgleda život s depresijom.
Nažalost, ja o tome mogu pričati iz prve ruke.
Bolujem od teške depresivne epizode. Zapravo, volim reći da ne bolujem, ja s depresijom ratujem. Ne jedan dan, ne jedan mjesec, već evo točno tri godine od kad su stručne osobe posumnjale kako depresija živi unutar mene.
Iskreno, da mi je netko prije pet godina rekao da ću jednog dana voditi ovu borbu, rekla bih mu da je to nemoguće. Zašto nemoguće? Pa zato što su nas u školi naučili definiciju depresije u kojoj se ja, barem na prvi pogled, ne nalazim. Sjećam se kako sam učila da su depresivni ljudi stalno zatvoreni doma, ništa ne rade, ništa ih ne zanima, nemaju društvo, ne smiju se, stalno plaču, nisu pričljivi. Ja se smijem skoro stalno, imam prijatelje, izlazila sam na zabave, uključila sam se u razne sadržaje u neprofitnom i javnom sektoru gdje sam okružena ljudima.
Prvi put sam čula za mogućnost da bolujem od depresije na procjeni radne učinkovitosti, a psihologinja je u tu dijagnozu posumnjala na temelju rezultata testiranja. Sjećam se da me više puta zamolila da odem psihijatru i potražim pomoć. Onako brižno, ne samo profesionalno, već ljudski. Kimala sam glavom i iskreno, mislila sam da zapravo ona treba psihijatra, a ne ja jer se ljudi s depresijom ne smiju, a ja se smijem.
Nešto u meni ipak nije mirovalo. Njezine riječi nisu mi izlazile iz glave. Otišla sam na psihološko testiranje misleći da će se pokazati kako je gospođa u Zagrebu bila u krivu. No, nije bila. Rezultati su potvrdili njezine sumnje. To me poguralo da liječniku pokažem nalaz i zamolim ga da me pošalje na pregled kod psihijatra. Mislim da je to bio ogroman korak naprijed koji me natjerao da sama sebi priznam kako se sa mnom „nešto“ događa i da je vrijeme poraditi na rješavanju problema. Tko god misli da je ovo lagano, u zabludi je.
Najteže je sam sebi priznati da unutar tebe postoje problemi s kojima se sam ne možeš nositi i da moraš potražiti stručnu pomoć. Zadivljuju me ljudi koji se protiv bilo kakvog problema bore snagom uma jer iz svog iskustva znam da je to jedna od najtežih borbi u životu.
Depresija se ne naziva bez razloga bolest s tisuću lica, ona je često duboko skrivena u nama i samo je stručnjaci znaju prepoznati i pravilno tretirati, iako je važno znati da smo svi različiti i nema univerzalne terapije i lijeka.
Ono s čime se još borim su ljudi koji kažu da su i oni "ponekad u depresiji", ali ne piju lijekove i ne idu kod psihijatra. To je za mene kao osobi koja boluje od depresije, ismijavanje i marginaliziranje bolesti. Kad netko oboli od raka i primjerice ostane bez kose, nećemo mu govoriti da se i mi ponekad ošišamo ili nešto slično.
Svi imamo dobre i loše dane, no nemaju svi ozbiljnu bolest poput depresije. I nikako moja bolest nije "moja krivnja" jer eto, nisam slušala starije ili nekog člana zajednice. Zar nekoga kome su odrezali nogu krivite za takvo stanje? Ne želim ovime reći da i mi sami nismo doprinijeli razvoju svoje bolesti. No, nismo krivi za bolest.
Meni je puno ljudi govorilo da sam si sama kriva za depresiju, želeći mi time tobože pomoći. Nakon razgovora s takvim ljudima, povlačila sam se u sebe, razmišljala o samoubojstvu, o tome kako ne pripadam ovom svijetu i kako sam nedovoljno dobra. O boli i suzama neću ni govoriti. Sretna sam što sam pronašla snage micati takve ljude od sebe jer u procesu liječenja, dovoljan mi je izazov raditi sama na sebi i boriti se stalno s depresijom.
Na koji način depresija utječe na moj život?
Bojim se ljudi.
Užasno se bojim ljudi i radije biram samoću, prirodu, druženje s djecom. To i ne bi bilo tako loše da u meni tada ne tinja osjećaj usamljenosti, kao da si sam na svijetu i nemaš nikoga uz sebe.
Sve mi je teže biti u društvu odraslih osoba. Često se suzdržavam da doslovno ne pobjegnem od njih. To je uvijek nekakvo "moranje", "trebanje", a moj um svaki takav namet ili očekivanje doživljava kao ogroman balon koji mi se približava i želi me zarobiti, uvući u sebe.
Tek sada, kada radim u uredu okruženja ljudima, vidim koliko je depresija snažna bolest i koliko može na trenutke preuzeti osobu. Intuitivno reagiram na nepravdu.
Zna me baciti u depresiju i ton nečijeg glasa. Sruši me pa se onda ponovno dižem.
Postoje dani kada um samo razmišlja o tome kako me nitko ne voli, kako su se svi urotili protiv mene i žele mi nauditi. Tako sam jedan dan gledala kolegu u uredu i pitala se što sam mu napravila da se tako ponaša prema meni. Vjerujte mi, jako je teško živjeti s takvim mislima. Vesela i nasmijana Leonida bi tada samo plakala i nestala s ove planete.
Svašta činim u borbi s depresijom. Ne dopuštam si povlačenje u sebe i šutnju jer znam da bi to moglo biti okidač da si ponovno poželim nauditi.
Preklani sam nakon majčine smrti samo željela umrijeti.
Znala sam sjediti kod bivšeg poslodavca u uredu kao biljka, čula sam njegove riječi, a moj um je samo mislio o smrti, miru. Racionalan dio mene zna da smrt nije rješenje, bolest depresija to ne zna.
Početkom prosinca sam u Zagrebu imala noć užasa. Nesanica, znoj, plakanje čitavu noć. Ležiš u krevetu i plačeš jer si živ, a um ti govori da želiš umrijeti. Kako mi odmah iza sobe prolaze vlakovi, um je govorio da je rješenje svega baciti se pod jedan od nadolazećih vlakova, no nisam se imala snage ustati.
Toliko sam bila loše da se nisam mogla pokrenuti. Samo plakanje i užasna tupa bol unutar mene. Depresija, ako joj se dopusti, ima moć odnijeti ne samo snove, želje, potencijale nego doslovno život.
Kad bih znala koji su okidači takvih misli, radila bih sve što mogu samo da se ne pojave. Jer ako me odvedu u crnilo smrti, svijet više nikada neće doživjeti boje ostvarenih snova. Nažalost, najčešće dolazi u situacijama kad najmanje očekujem i tada koristim sve što mogu da bih pobijedila. Ne bojim se zamoliti za pomoć, učim se objasniti ljudima kako se osjećam. Još uvijek vodim bitku s time da otvoreno kažem da nisam dobro jer puno ljudi u mom okruženju misli da se izvlačim od životnih odgovornosti.
Što se posla tiče, kada me uhvati depresija sam rastresena, a koncentracija i pamćenje su mi slabi. Učim se i u poslovnom okruženju otvoreno govoriti o svojim osjećajima, no mi smo, nažalost, kao društvo daleko od toga da ne osuđujemo ili ne marginaliziramo nečije osjećaje.
Nitko nije kriv što vodi bitku s depresijom i nitko od nas nije htio biti bolestan. To stalno ponavljam jer vidim koliko je važno osvijestiti zajednicu o tome. O depresiji se razgovara. S depresijom se bori, ali ne sam, nego uz podršku ljudi. I potrebno je vrijeme i puno rada na sebi i sa stručnjacima da izađeš iz ponora u koje te bolest želi uvući.
Što se stručne pomoći tiče, ne mislim da je rješenje "poslati nekoga psihijatru da mu da lijekove". Nama je potreban sustav dostupne psihoterapije. Potrebne su nam osobe koje su educirane za razne metode psihoterapije, koje imaju znanja i vještine pomoći nam da se borimo. I najčešće nam to nedostaje. Ako imaš novaca, možeš si priuštiti odlazak privatniku. No ljudima se događa da imaju novaca, ali žive na području gdje nema dovoljno stručnih ljudi da ti pomognu.
Često u medijima čitam koliko puno ljudi u Hrvatskoj uzima antidepresive. Da, to je ono što nam daju u bolnicama. Dobiješ tablete i doviđenja. Ako ih redovito piješ, trebalo bi ti biti bolje, a ako ne, sam si si kriv.
Naravno da ih redovito pijem, no nisu one jedino što mi može pomoći i jedino što želim da mi pomaže. Postoji niz mogućnosti, no one su često nedostižne pa ljudi odu po lijek, po ono što im je dostupno.
Za uspješnost borbe s depresijom, mislim da je jako važno u kakvom se okruženju nalazi oboljela osoba. Ja sam se često osjećala neshvaćeno, usamljeno i loše jer sam bolesna, i malo tko mi je bio prava podrška. Tipkanje na društvenim mrežama ne znači da si zaista uz oboljelu osobu. Nekad imam dojam da se ljudi boje depresije, kao da je virus pa se možeš njome zaraziti.
Život s depresijom je jako izazovan. I kada ne bih imala ni jednu drugu bolest, ovo bi bio više nego dovoljan izazov. Koliko god da imam kriza i dana kada ne vidim smisao života, duboko u sebi znam da mogu učiniti bilo što, osim odustati sama od sebe. Učim kako se boriti s mislima, kako prihvatiti i procesuirati emocije, čitam, redovito pijem propisane lijekove, kad vidim da ne mogu sama, privatno zatražim stručnu pomoć (što ovisi i o financijama).
Želim poručiti svima da oboljele od depresije ne osuđujete, ne ismijavate, ne marginalizirate njihovu bolest i ne krivite ih. Svatko od njih svoju borbu vodi sam, a na svima vama je da im budete podrška, prijatelj i da neizmjerno volite borca protiv depresije. Ovo ne mora biti borba s vjetrenjačama. Znam da neću dopustiti da mi se takvo što dogodi, obećala sam majci na njezinom grobu da ću učiniti sve da izađem kao pobjednica.
Jer, imam još toliko puno snova koji tek čekaju da ih ostvarim...
__________________________________________________
(Ako se osjećate tjeskobno i muče vas crne misli, na OVOM linku su brojevi telefona stručnih službi koje možete nazvati. Oni će vas pažljivo saslušati i dati vam adekvatne stručne savjete)