"Žena je pljunula na mene kada sam joj pokazala iskaznicu osobe s invaliditetom"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje objavljuje MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
________________________________________
Dok sam još bila jako mala, učili su me da trudnice i osobe s invaliditetom imaju prednost i da ih uvijek pustim preko reda.
Učili su nas da ustanemo u autobusu, vlaku, tramvaju ako netko od njih stoji. Dobro se toga sjećam. Nismo pitali zašto je to tako, prihvatili smo to kao nešto što se podrazumijeva i jedni druge opominjali ako netko nije tako postupio. No, priznajemo li u praksi kao društvo pravo prednosti osobama s invaliditetom?
Kakvo smo mi to društvo?
Zbog posla često posjećujem državne institucije, tijela javne vlasti i na vlastitom primjeru mogu vidjeti kakvo smo društvo. Ono što me odmah šokiralo, a trenutno živim u Zagrebu, u glavnom gradu za koji sam dugo godina mislila kako se jedini odmaknuo od predrasuda, je činjenica kako na ulaznim vratima u institucije uopće nije istaknuto da osobe s invaliditetom imaju prednost pri čekanju u redu.
Možemo o sebi misliti što god želimo, no daleko smo od toga da se prednost osobama s invaliditetom podrazumijeva.
Postoje i iznimke, naravno. No, tada gledam naljepnice, znate one plave na kojima je najčešće – znak osobe u kolicima. Često si znam postaviti pitanje što je s osobama s invaliditetom koje nisu u kolicima? Kolica svi vidimo, no što je s onim što se stručno naziva "nevidljivi invaliditet"?
Kako me u posljednje vrijeme sve više bole noge i umara bilo kakvo stajanje i sama sam počela koristiti svoje pravo na prednost. I to onda kad zaista ne mogu stajati, kad osjećam da ću se srušiti jer me noge jako bole. Zapravo, još uvijek prednost ne gledam kao svoje pravo, iako to ono sigurno jest zbog stanja u kojem se nalazim. Izvadim iskaznicu udruge čiji sam član da se vidi da sam osoba s invaliditetom, naglasim tu činjenicu i zamolim ljude da me puste.
Bojala se reakcije
Pišući ovaj tekst, razmišljam što je s osobama s invaliditetom koje nemaju iskaznicu niti jedne udruge osoba s invaliditetom, kako ti ljudi ostvaruju svoje pravo prednosti? Koliko je meni poznato, na razini države ne postoji univerzalan iskaznica koju možemo pokazati.
Priznajem, kad sam prvih nekoliko puta pokazala svoju iskaznicu i zamolila ljude da me puste preko reda, bojala sam se reakcije mladih ljudi. Mislila sam da će grubo reagirati, reći mi nešto ružno. No, mladi ljudi su toliko empatični prema meni, toliko puni razumijevanja da svaki put kad me puste, srce mi bude puno topline.
No, da ne bude sve samo pozitivno, podijelit ću s vama dvije situacije koje su ostavile brojna pitanja u mojoj glavi i mrvicu boli na duši.
Jedno večer ušla sam u poslovnicu pošte u centru Zagreba u kojoj su se nalazile tri osobe. Toliko me sve boljelo da mi se plakalo. Jedna mlađa ženska osoba tipkala je na svoj mobitel ne obazirući se na situaciju oko sebe. Izvadila sam iskaznicu, pogledala u svaku osobu koja se tamo zatekla i rekla da sam osoba s invaliditetom. Oslobodilo se mjesto na šalteru i prišla sam obaviti zadatak koji sam dobila na poslu. U tom trenutku se ta mlađa žesnka osoba, koja očito nije obratila pažnju na mene i moju iskaznicu jer je gledala u mobitel, izderala na mene kako sam ušla u poštu s namjerom da idem preko reda. Ponovila sam joj da sam osoba s invaliditetom. Odjednom sam bez razmišljanja izula čizmu, izvadila ortopedski uložak i bacila ga na pod, kao i hrpu lijekova koji su se u torbi nalazili. Svjesna sam da nisam tako trebala reagirati, no više stvarno nisam mogla. Raspadaš se od boli, umoran si, sve si napravio po pravilu i onda te netko prozove da si išao preko reda. Da ne boli, da mogu izdržati stajati, nikada, zaista nikada ne bi izvadila iskaznicu. Ima i starijih ljudi i bolesnijih koji stoje, zaista ne bi išla preko reda da mogu stajati.
Nitko nije reagirao
Druga situacija dogodila se opet ispred te poslovnice pošte. Bilo je popodne i dugačak red. Izvadila sam iskaznicu, pokazala je svakoj osobi koja je stajala u redu i rekla da sam osoba s invaliditetom. Pred samim vratima jedna starija gospođa na moje riječi poviče:“ Pa što, i ja sam osoba s invaliditetom.“ Zamolila sam je da pokaže svoju iskaznicu. Odjednom žena kaže:“ Kome da je pokažem? Tebi?“. I pljune na mene. Bila sam u tolikom šoku da sam ostala stajati kao kip na mjestu. Naravno da nitko od ljudi nije reagirao, svi su zašutjeli. To je prvi put da je netko na mene pljunuo zato što sam osoba s invaliditetom. U pošti su mi rekli da oni nemaju ništa s ponašanjem građana, da samo svima pokažem iskaznicu i uđem bez objašnjavanja.
Puno sam razmišljala o ovome i nije mi pala na pamet niti jedna situacija zbog koje bih na ulici pljunula na čovjeka. Kakvo je to uopće ponašanje? Ta žena je možda nečija majka, baka, kakav to primjer šalje svojim potomcima? Zapravo, kakav primjer šalje bilo kome na svijetu?
Gdje je nestala ljudskost? Jesam ja manje vrijedna osoba zato što sam osoba s invaliditetom?
I što je s ostalim ljudima u redu ispred pošte, s nijemom publikom koja je sve promatrala i nije reagirala? Opravdavaju li oni način na koji je gospođa postupila? Nije njihovo miješati se? Za mene su oni koji šute dok se nekog zlostavlja, jednaki zlostavljaču. Žao mi je, to ne mogu razumjeti. Šutnja nikome ne pomaže.
Prihvaćanje različitosti
Ovakve situacije su najgore što mi se događa kao osobi s invaliditetom. U kombinaciji s mojom depresijom, nisu dobre. Nekako sam izgurala. Nije me ovo slomilo. No, boli. Jako boli.
Mislila sam da živim u civiliziranom svijetu, slušam i čitam o prihvaćanju različitosti, a onda netko u centru glavnog grada pljune na mene samo zato što sam pokazala iskaznicu osobe s invaliditetom i lijepo zamolila da me puste preko reda.
Danas, s odmakom vremena, kad o ovome razmišljam, u meni se miješaju bol i bijes. Bijes jer se sama ne mogu boriti protiv ovakvih, očitih predrasuda. I bol jer se pri pomisli da je netko na mene pljunuo, osjećam poniženo, kao drugorazredno biće.
Svejedno, koliko god me boljelo ovo iskustvo, neću odustati od borbe za dostojanstvo i prava osoba s invaliditetom, na bilo koji način na koji mogu djelovati. Iz opisanog se vidi koliko još puno imamo posla. Nemojmo ubijati ljudskost u sebi, naše je pomagati jedni drugima, a ne ih pljuvati ili ponižavati. Budimo ljudima ljudi. Samo to.