Josipu Mažaru iz Dišnika kraj Garešnice na 100. rođendan i Josipovo ostvarile se čak tri želje...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Ovo je više nego poseban tjedan za djeda Josipa: proslavio je 100. rođendan u krugu obitelji i prijatelja u Garešnici, posjetio je svoje rodno selo u Bosni i Hercegovini, družio se sa sinovima i unucima koji žive u inozemstvu i priredio duplo slavlje u povodu rođendana i Svetog Josipa za prijatelje u umirovljeničkom domu.
Gospodin Josip Mažar iz Dišnika kraj Garešnice već 11 godina živi u Domu umirovljenika u Slavonskom Brodu, stariji sin Zdravko 52 godine živi u Australiji, a mlađi sin Zvonko 35 u Njemačkoj. No Garešnica je očekivano mjesto susreta, proslave 100. rođendana i Dana očeva jer u obližnjem Dišniku još uvijek stoji njihova obiteljska kuća.
"Teško je bilo u ovih 100 godina..."
- Ha, što da vam kažem, bilo je teško u ovih sto godina. Teško je brojiti do sto, a kamoli živjeti toliko. Najljepše mi je bilo kad je supruga bila živa, kad smo bili kod kuće u Dišniku. Nedostaje mi njezino društvo, razgovor s njom. Nismo se nikad svađali, a bili smo u braku 61 godinu. No sretan sam što sam pokretan, čujem, pričam, samo me vid izdaje – kazao nam je gospodin Josip.
Teško je zamisliti da je djed Josip 18. rođendan napunio daleke 1940. godine, tijekom Drugog svjetskog rata koji mu je ukrao mladost. O ratu nerado govori, samo ističe da nije bilo lako. Njegova je obitelj nakon Drugog svjetskog rata izbjegla iz Bosne u Hrvatsku. Draži mu je poratni period kad je upoznao Mariju Rijetković i postao dišnički zet.
Pomalo iscrpljen od uzbudljivog tjedna, Josip je glavnu riječ prepustio svojim sinovima, nadopunjavao ih i ispravljao, sjećajući se svakog detalja. U razgovoru s ocem i sinovima osjećala se snažna obiteljska povezanost, veliko poštovanje, toplina i ljubav. Uloga oca očito je jedna od najvažnijih u njegovu životu. Iako su udaljeni tisućama kilometara, bitno mu je da njegovi sinovi, unuci i praunuci imaju, kako kaže, bolji kruh.
Ničeg se nije odricao
- Korona je napravila pomutnju, najteže mu je palo kad su bili zatvoreni, kad ih nismo smjeli posjećivati. Tata ima mobitel pa se čujemo svaki dan, a prije korone sam dolazio 4-5 puta godišnje. Svaki put bismo otišli majci na grob, obišli obiteljsku kuću, posjetili rodbinu – rekao nam je sin Zvonko.
Na pitanje što najradije voli jesti, kako je sačuvao zdravlje i koji je recept za dugovječnost, gospodin Josip sliježe ramenima. Ističe da je sve jeo, da se ničega nije odricao, ali da je puno radio.
- Roditelji su radili na seoskom domaćinstvu, bili aktivni, jeli smo ono što su uzgojili. Majka je bila domaćica, a otac je uz poljoprivredu i brigu oko domaćih životinja bio odličan majstor. Izradio je čitav niz predmeta od drva i metala. I danas u Njemačkoj čuvam mlinac za kavu i tešku metalnu žlicu koje je otac izradio. A s tom žlicom smo svi najradije jeli grah. I sad smo svaki dan u hotelu dosađivali s pitanjem imaju li graha – smiju se obojica.
Slavljenički tjedan
Josip je imao gust raspored ovaj tjedan. Sinovi Zdravko i Zvonko ispunili su mu želju za 100. rođendan i odvezli ga u rodno selo Agince. To im je bila idealna prilika za druženje utroje i stvaranje novih uspomena u posebnom slavljeničkom tjednu. Bosanske carinike je iznenadilo što još uvijek ima volje putovati u tim godinama. Čestitali su mu rođendan i zaželjeli da još dugo poživi i putuje.
- Srce vuče tamo gdje si rođen, oca u Bosnu što smo mu ostvarili, nas u Hrvatsku. Mene više nego brata jer ne mogu doći često poput njega. Dolazio sam svake druge godine, no zbog korone me nije bilo zadnjih pet. U Australiji sam od 1970. godine, no roditeljima je bilo najvažnije da brat i ja dobro živimo, da smo sretni, ma koliko god bili udaljeni od njih – kazao nam je sin Zdravko.
- Kad sam pitao oca što ćemo za veliki 100. rođendan, samo mi je hladno rekao: kao i svake godine – ništa. Zašto bi sad bilo drugačije. No ipak smo se odlučili prirediti pravu rođendansku zabavu u krugu 50-ak rođaka i prijatelja u našoj Garešnici. Tata je na kraju zadovoljan što je vidio sve te drage ljude na jednom mjestu – rekao nam je sin Zvonko.
Zdrava i snažna pluća
Od silne uzbuđenosti na zabavi su se sasvim slučajno ali vrlo simbolično našle tri rođendanske torte. Kako dolikuje pravom gospodinu, Djed Josip udovoljio je svima i puhao svjećice triput zaredom. Mlađi sin Zvonko šali se da su obavili pulmološki pregled i utvrdili da su pluća zdrava i snažna. Što je pomalo nevjerojatno ako u obzir uzmemo činjenicu da je djed Josip desetljećima bio strastveni pušač.
- Pušio sam od 14. do 55. godine, onda sam prestao. Pušio sam četiri kutije na dan, jednu za drugom, Nije mi bilo lako prestati, ali sam uspio. Danas se i sam čudim kako sam uspio toliko puno popušiti u danu - kazao nam je. Unatoč pušačkom stažu, Josip je danas vitalan 100-godišnjak i uistinu je iznimka koja potvrđuje pravilo. Bio je u bolnici svega par puta u životu, kad je slomio ruku i operirao bruh. Lani je doživio slabiji moždani udar nakon kojeg se brzo oporavio. Od tada umjesto dvije tablete dnevno pije - tri. No u bolnicu je odlazio drugima u posjet. Nećakinja Gordana Juraić nam prepričava kako ju je prije šest godina, tada vitalni 94-godišnjak, svakodnevno posjećivao u slavonskobrodskoj bolnici.
Teška su vremena...
- Nakon ovog dinamičnog tjedna, tata se još veseli proslavi 100. rođendana i imendana s prijateljima u domu. Bit će to duplo slavlje. To mi potvrđuje da u domu ima društvo. Svaki put kad ode na par dana iz doma, želi se što prije vratiti. Tamo je pronašao svoj dom, a mi smo sretni jer ima svu potrebnu skrb, njegu i društvo. Mi smo, nažalost, predaleko da ga češće obilazimo – veli nam sin Zvonko.
Gospodin Josip koristi se mobitelom, gleda televiziju svaki dan i upoznat je sa stanjem u svijetu. Veli da je teško vrijeme, ali nas tješi da će sve proći, pa i ovo zlo od korone. Sretni smo što je pronašao vremena i ispričao nam svoju priču na slavljeničkom proputovanju. Dragi Josipe, sretan Vam 100. rođendan, sretan Vam imendan! Živi i zdravi bili! Vidimo se na istom mjestu za godinu dana.