Najodgajateljica Pjerabon: "Kako su djeca iz doma utjecala na moj život, a i ja na njihove..."
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Nedavno smo objavili vijest da je Pakračanka Merisanda Pjerabon, nekadašnja dugogodišnja djelatnica Doma za djecu Lipik, dobitnica priznanja "Zvone" koje se kao nacionalno priznanje dodjeljuje zaslužnim odgajateljima u sustavu alternativne skrbi za djecu.
Merisandino priznanje je još vrjednije ako se zna da u Dječjem domu ne radi od 2010. godine. Dodatnu vrijednost ovom priznanju daje činjenica da odgajatelje nominiraju i nagrađene biraju sami štićenici, odnosno djeca koja jesu ili su nekada bili smješteni u domovima, odnosno alternativnoj skrbi. Tako su i Merisandu za priznanje kandidirali nekadašnji štićenici Dječjeg doma Lipik, danas Centra za pružanje usluga u zajednici Lipik.
Mislila da je greška
- Bila sam jako iznenađena kada sam primila poziv i kada mi je rečeno da sam kandidirana za tu nagradu. Kada su spomenuli Dom Lipik bila sam sigurna da su pogriješili jer u domu ne radim 12 godina. Gospođa mi je pojasnila o čemu se radi, da su me za nagradu kandidirala sama djeca, ali je na tome završio naš prvi razgovor. Kasnije je uslijedio još jedan poziv gdje su mi priopćili da sam ušla u najužu konkurenciju pa sam pristala da me djeca koja su u žiriji intervjuiraju i koja su na kraju i napravila izbor. U sebi sam stalno imala neki otpor prema toj nagradi, ali nešto je ipak htjelo da se to odvije do kraja i sada moram reći da mi je drago da je završilo ovako - priznaje Merisanda i ne krije da joj ova nagrada jako puno znači i da je definitivno kruna njenog dosadašnjeg rada.
Merisanda je posebno ponosna na, kao kaže, "njene cure i dečke", djecu s kojima je godinama radila i živjela u Domu. Najzaslužnija za kandidaturu je Nikolina Marić koja danas živi u Njemačkoj, a koja je u dom u Lipiku došla iz Novske i ondje boravila više od 8 godina.
Povezani i danas
- Koliko smo vezane i u kakvim smo dobrim odnosima ostale pokazuje i to da me je Nikolina zvala da joj budem kuma u svatovima - kaže Merisanda.
U Nikolinu, zasluge za ovu kandidaturu idu i Katici, Danijeli, Jagodi, ali i Jasminu - bivšim štićenicima doma. Merisandu je dirnuo i Ivica koji je nagradu komentirao ovim riječima:
- Odgajateljice, ako je itko to zaslužio, onda ste to vi!
Merisanda kaže da te riječi imaju dodatnu težinu jer je Ivica bio jako živahno i nestašno dijete.
- Oko njega je stalno bio nekakav cirkus i, da to tako kažem, s njim je bilo vrlo zahtjevno. Zato su mi moje cure rekle: "Ako vam je Ivica rekao da ste zaslužili tu nagradu, onda znate da je to to!".
Osim što je ovo veliko osobno priznanje za Merisandu, priznanje je to i Dječjem domu Lipik/Centru za pružanje usluga u zajednici Lipik, a treba dodati i da je od ukupno osam nominiranih odgajatelja iz cijele Hrvatske, čak četvero odgajatelja iz lipičkog doma. Osim Merisande, to su odgajateljice Daniela Ančić Žunić, Goranka Gunjević, Irena Pendl, a uz Merisandu, priznanje je dodijeljeno i Radmili Sekanić iz Dječjeg doma Vrbina Sisak.
Merisanda, djevojački Peterle, je rođena u Pakracu gdje završila osnovnu školu, a potom i gimnaziju kao posljednja predratna generacija maturanta. U Zagrebu je potom završila višu odgajateljsku školu za rad s djecom predškolske dobi, a već krajem 1993. je dobila posao u vrtiću.
Ipak, prevagnula je velika želja da živi i radi u Italiji gdje su joj živjeli i roditelji i od kuda vuče porijeklo i po očevoj i po majčinoj strani. U Italiji je ostala kratko, nešto duže od godine dana nakon čega se sredinom 1994. vratila u Pakrac. Saznala je da u Domu za djecu u Lipiku traže odgajatelja i 1996. počela je raditi u toj ustanovi u kojoj će ostati narednih 14 godina.
Preplakala prvu godinu
Iako se s radošću sjeća svog vremena provedenog u domu, Merisanda ne krije da je bilo jako teško, posebno u prvih godinu dana.
- Po prirodi sam vrlo emotivna i prvu godinu u Domu sam praktički preplakala jer sam se jako emotivno vezala za djecu. Bilo jako teško uskladiti i posao i život i funkcioniranje u obitelji, iako sam uvijek imala veliku podršku supruga Marija i naše djece, sina Bruna (20 godina) i kćerke Ane (17). Često sam, kako se to zna reći "nosila posao kući" pa bi s njihovim dječjim problemima došla svojoj obitelji. Kada sam našla ravnotežu, u Domu sam se osjećala kao u svojoj kući, imali smo odličnu radnu atmosferu i kvalitetan i mlad kolektiv, a u tadašnjem ravnatelju Goranu Niklesu smo imali veliku podršku i oslonac. S djecom je često bilo jako teško, posebno u pubertetskim godinama, ali uvijek sam im pristupala iskreno i nastojala sam biti pravedna. Neke moje riječi tada kao djeca nisu shvaćali, ali sam im uvijek ponavljala da će ih shvatiti kada odrastu i da ćemo većina nas tada biti prijatelji. Danas mi znaju reći kako se sjećaju toga i kako sam bila u pravu.
Razlog odlaska iz doma je velika transformacija u sustavu socijalne skrbi do koje je došlo krajem devedesetih godina. Transformacija je predviđala deinstitucionalizaciju ustanova kakav je bio Dom za djecu u Lipiku, s planom da u budućnosti djeca umjesto u domovima smještaj pronađu u udomiteljskim obiteljima.
- U našem domu je bilo sve manje djece i to uglavnom u poludnevnom boravku, a broj djece koja su bila na trajnom smještaju sveo se na svega desetak. Jako sam voljela ovaj posao i zbog toga sam dugo odgađala traženje novog posla, ali je ta transformacija bila ključna da završim s domom i da potražim posao u vrtiću.
Danas u vrtiću u D. Obriježi
- To mi je na sreću i uspjelo i od 2010. pa sve do danas radim kao odgajateljica u Dječjem vrtiću „Maslačak“ Pakrac, u područnom vrtiću u Donjoj Obriježi. Imam grupu od desetak prekrasne dječice i jako je ugodno i lijepo raditi u toj maloj sredini, to je pravi mali raj. Vlada veliko zajedništvo u svim sferama života, pa tako surađujemo s mjesnim vatrogascima, članicama Udruge žena, lokalnim poduzetnicima i ostalim mještanima - kaže Merisanda.
Ističe da je jako veseli da je Dom u Lipiku opstao u formatu u kojem radi već dugi niz godina.
- Ravnatelj Ivan Pušćenik vrlo je ambiciozan i sa svojom ekipom radi odličan posao. Drago mi je da je sve više djece tamo smješteno jer znam da ta djeca u domu dobivaju ono najbolje što im je potrebno za kvalitetno odrastanje i djetinjstvo. A često dolaze iz jako teških životnih uvjeta, nesređenih obitelji i neke sudbine su toliko tužne i teške da uopće nisu za priču.
Pred kraj razgovora Merisanda se vratila na dobiveno priznanje.
- Ne mogu riječima izreći kakvo je to bogatstvo čovjekovom srcu! Evo, i sad kad pričamo teško mi je... Nakon svega sam se čula s Nikolinom koja je sve to pokrenula. Kad sam je pitala zašto je to napravila, rekla mi je: "Ja sam htjela da cijeli svijet sazna za vas..."
Nakon što je savladala val emocije, Merisanda je nastavila:
- Valjda to tako dragi Bog posloži i poveže te s poslom koji voliš. Oduvijek sam htjela raditi posao u kojem ću pomagati ljudima. Najprije sam htjela biti medicinska sestra, ali sam na kraju završila još ljepše zanimanje za rad s djecom - priznaje Merisanda.
Vrlo je ponosna na svoje zanimanje, a po njezinom mišljenju ono postaje još važnije zbog čudnog vremena u kojem živimo.
Djecu pretvoriti u bolje ljude
- Naša zadaća kao odgajatelja uvijek je bila da djecu naučimo da budu što bolji ljudi. Danas je to posebno izazovno jer živimo u čudnom vremenu u kojem je nestao čovjek, u kojem su poremećene vrijednosti, ljudi su sve više orijentirani na materijalno, a sve manje je zajedništva i sve više režimo jedni na druge.
Zdravo za gotovo doživljavamo jako puno životnih privilegija koje uživamo, posebno mi ovdje u krajevima koji su preživjeli ratne strahote. Kada šetam sa suprugom padne mi na pamet kako je lijepo jer mirno šećemo i ne moramo se bojati hoće li pasti granata ili hoće li netko zapucati na nas?! Toliko je puno razloga da budemo sretni što smo se probudili živi i zdravi, što imamo gdje živjeti, što jesti i raditi, što dišemo čist zrak.
Skromnosti i zahvalnosti
- U Domu sam puno naučila, a u sjećanju je ostao urezan susret s jednom djevojčicom prilikom jednog od mojih prvih posjeta domu. Prekrasna djevojčica s velikim, plavim, nasmijanim očima prišla mi je i pitala me hoću li ostati raditi u Domu? Rekla sam da još ne znam i da se nadam da hoću. A onda mi je s nevjerojatnom srećom kakvu dugo nisam vidjela na dječjem licu rekla: "Pogledajte što sam ja dobila danas!". I pokazala na nove, male tenisice! Ta mala djevojčica bi nas trebala podsjetiti da svi budemo malo skromniji i puno zahvalniji - zaključuje Merisanda.
