Fotografija: 20-godišnji Matija i njegov godinu i pol dana mlađi brat Filip potpuno su posvećeni nogometu/Foto: Mario Barać
Galerija
20-godišnji Matija i njegov godinu i pol dana mlađi brat Filip potpuno su posvećeni nogometu/Foto: Mario Barać

Dva brata iz Pakraca: Ponikli smo u Hajduku, igramo za Slaven, ali sanjamo samo Dinamo!

Matija i Filip Vuić nogometni su izdanci pakračkog Hajduka, a trenutno su juniori koprivničkog prvoligaša Slaven Belupa. Matiji je nogomet na prvom mjestu, dok njegov godinu i pol dana mlađi brat Filip želi studirati povijest

Prohladno pakračko, siječanjsko poslijepodne, malo iza 15 sati, brije neugodan sjeverac, kiša polako prelazi u snijeg. Vrijeme je takvo da na ulicama skoro pa i nema ljudi.

Ipak, na gradskom stadionu u Pakracu, dvije osobe nižu krugove. Kod kućice za rezervne igrače zaustavlja ih treća osoba, o nečemu razgovaraju i nakon kratke pauze, dva trkača prelaze na trčanje 100-metarskim sprintovima. Temperatura zraka je jedva u plusu, ali to ne smeta Matiji i Filipu Vuiću da uz pomoć i nadzor tate Slavka odrade svoj redovan kondicijski trening. 

Izdanci pakračkog Hajduka

Matija i Filip su nogometni izdanci pakračkog Hajduka i trenutno su juniori koprivničkog prvoligaša Slaven Belupa. Zimske praznike provode kod obitelji u rodnom gradu, ali obavezni su u suradnji s trenerom odraditi niz pretpripremnih treninga kako bi što spremniji dočekali 11. siječnja kada je u Koprivnici prozivka i početak zimskih priprema. 

Matija Vuić u dresu Slaven Belupa/Foto: Privatni album
Matija Vuić u dresu Slaven Belupa/Foto: Privatni album

Matija će ove godine napuniti 20 godina, polivalentan je vezni igrač, lijevak koji može pokriti sve pozicije u veznom redu, a najbolje se osjeća na poziciji ofenzivnog veznog. Kapetan je juniorske ekipe Slaven Belupa s kojom igra 1. hrvatsku juniorsku ligu s najjačim hrvatskim ekipama tog uzrasta, a već je debitirao i za seniorsku ekipu koprivničkog prvoligaša u nekoliko prijateljskih utakmica. S klubom ima potpisan stipendijski ugovor, a mjesec lipanj trebao bi biti prijeloman mjesec u njegovoj karijeri budući da bi tada trebao potpisati i svoj prvi profesionalni, nogometni ugovor. Završio je srednju ekonomsku školu u Koprivnici i, kako sam kaže, trenutno ne razmišlja o nastavku školovanja jer mu je nogomet na prvom mjestu. 

Godinu i pol dana mlađi Filip prodoran je i brz igrač s istančanim osjećajem za realizaciju koji koristi obje noge, najčešće igra na poziciji krilnog napadača, a nerijetko i u samom vrhu napada. I on je član Slavenove juniorske selekcije. Odličan je učenik i maturant srednje fizioterapeutske škole u Koprivnici, a za razliku od starijeg brata, Filip planira uz nogomet upisati i završiti fakultet. 

Kako god da se bude razvijala njihova karijera, za ova dva momka se već može reći da su uspjeli i da na neki način žive san većine dječaka - da postanu nogometaši. Bez obzira na dosadašnje uspjehe, obojica su čvrsto "na zemlji",  ljude danas "pukne" prepotencija zbog puno manjih dostignuća. 

Lopta - najdraža igračka

Uz to što su skromni, pristojni, odgovorni i dobro odgojeni mladi ljudi, na prvu je očito da Matija - Mata i Filip - Fifa stvarno i istinski vole nogomet!

- Mi u kući nikad nismo imali problema s igračkama jer je njima bila potrebna i dovoljna samo lopta - kaže tata Slavko i dodaje da su sinovi svaki slobodan trenutak provodili na nogometnom igralištu, najčešće na Hajduku.

Iako se ova nogometna priča čini pomalo bajkovitom, nije bilo lako doći do pozicije u kojoj su danas. 

Pakračanin Filip Vuić trenira nogomet od malih nogu/Foto: Privatni album
Pakračanin Filip Vuić trenira nogomet od malih nogu/Foto: Privatni album

I Matija i Filip su prošli sve mlađe uzrasne kategorije pakračkog Hajduka. Filip je već nakon završenog 8. razreda zbog nogometa otišao za Koprivnicu, a godinu dana kasnije priključio mu se i brat Matija koji je jednu sezonu igrao u Slaviji iz Pleternice. Mata i Fifa godinama žive odvojeni od obitelji, morali su se vrlo rano osamostaliti, pa je zbog te životne ozbiljnosti koju su morali steći vrlo rano, bilo manje vremena i mjesta za dječačku bezbrižnost. Iako već godinama žive u Koprivnici, u klupskom stanu, i na neki način su se navikli na takav način života, i danas svim Vuićima najteže pada međusobna razdvojenost.

Matija Vuić kao dječak/Foto: Privatni album
Matija Vuić kao dječak/Foto: Privatni album

 - Malo je onih koji mogu razumjeti kako je nama roditeljima i kako je to kruh sa sedam kora. Slušao sam priče nekih mojih prijatelja iz pakračkog Hajduka čija su djeca isto tako odlazila zbog nogometa u druge, veće hrvatske gradove. Ali, drugačije je kad slušaš nekog drugog, a drugačije kada dođe taj dan da ti svoju djecu ispraćaš iz Pakraca. 

I danas suze na rastanku

- Zbog puno obaveza, dok traje sezona jako rijetko dođu kući, češće supruga i ja odemo k njima, na utakmicu, obići ih i tako. I Mata i Fifa su stvarno krasni dečki, odgovorni i skromni i jako smo ponosni na njih, ali i dalje je jako teško kada odlaze, pa supruga Kornelija svaki put plače - kaže tata Slavko, inače profesionalni vojnik Hrvatske vojske koji nakon igračke i trenerske karijere, u pakračkom Hajduku obnaša funkciju sportskog direktora. 

Matija i Filip s majkom Kornelijom i ocem Slavkom koji im je nogometni uzor/Foto: Privatni album
Matija i Filip s majkom Kornelijom i ocem Slavkom koji im je nogometni uzor/Foto: Privatni album

Kaže da trenutno nemaju menadžera iako je bilo nekoliko ponuda od strane raznih agencija. Slavko je stava da dečke treba pustiti da se razvijaju sami i da se sami pokušaju izboriti za svoj status.

- Tu ima svega i svačega, ali za sada dobro napreduju, dečki imaju dobar status, a i klub je uvijek bio vrlo korektan i imamo dobre odnose i puno povjerenja - tvrdi Slavko koji je oduvijek u nogometu. Uz pakrački Hajduk, igrao je u požeškoj Slavoniji, Lipiku, Dobrovcu, a kratko i u Slavoniji iz Prekopakre. Iako je u 50. godini, i danas redovno trenira, a kad god se ukaže prilika, zaigra nogomet.

Braća na suprotnim stranama. Filip je tada igrao za Slaven Belupo, a Matija za pakrački Hajduk/Foto: Privatni album
Braća na suprotnim stranama. Filip je tada igrao za Slaven Belupo, a Matija za pakrački Hajduk/Foto: Privatni album

Mama Kornelija koja radi kao spremačica u bolnici, mi se javila porukom i poslala nekoliko fotografija uz poruku "Ja sam zadužena za logistiku", a prema Slavkovim riječima, upravo je mama Kornelija najvažnija.

- Ona sve to drži i gura. Bez obzira na to što je njoj kao majci najteže, ona nas sve potiče kada padamo. Da ne pričam o tome da vodi brigu o svim tim malim i sitnim stvarima koje ni ne vidimo. A koliko zna o nogometu, dokazuje to što zna sve igrače seniorske ekipe Slavena.

Samo Dinamo Zagreb

Odmah na početku našeg razgovora i Mata i Fifa dali su mi do znanja da im jako fale utakmice.

- Ova je zima neobična jer zbog epidemiološke situacije nema tradicionalnih zimskih malonogometnih turnira i utakmica. Sve bih dao da smo mogli odigrati koju malonogometnu utakmicu, ma iako da smo mogli uzet termin i baciti hakl u dvorani - kaže Filip. Baš zbog toga se on i Matija vesele pripremnim utakmicama koje su na rasporedu vjerojatno već krajem siječnja budući da prvenstvo počinje 20. veljače.

Kad sam ih pitao za koga navijaju, u glas su isti tren odgovorili:

- Dinamo! 

- I nitko drugi - dodao je Matija koji je zbog svog navijanja imao i jednu zanimljivu klupsku anegdotu. Naime, kao juniori su s tribina koprivničkog stadiona jednom prilikom gledali utakmicu Slaven Belupa i Dinama, a kada je Dinamo zabio gol, Matija je poskočio od sreće.

Proslava gola

- Ma ponijelo me malo, nisam razmišljao pa sam proslavio Dinamov gol. Onda su mi neki ljudi iz kluba prišli i rekli da se malo suzdržim jer ipak igram za Slaven Belupo i nosim obilježja tog kluba - priča Matija. 

- Zaigrati za Dinamo stvarno bi bilo ostvarenje nekog sna o kojem sam maštao kad sam kao klinac nabijao loptu po Pakracu, rekao je Filip, a Matija, bez obzira na to što je na pragu profesionalnih nogometnih voda, samo je dodao:

- Za Dinamo bih igrao i besplatno. Volim nogomet i igrat ću ga bilo gdje, u bilo kojem klubu, ali prava i najveća želja mi je samo da igram za Dinamo. 

Naravno da sam ih zamolio da se prepuste mašti i da mi kažu gdje se vide za pet godina.

- Ja se vidim samo da igram nogomet, u ničem drugom se ne vidim i nadam se da ću u tome uspjeti. Volio bih da u lipnju s klubom potpišem profesionalni ugovor, a onda u budućnosti da igram za Dinamo pa iz Dinama da odem u neki veliki svjetski klub, naprimjer Juventus. To bih volio više nego išta - kaže Matija. 

- Ja ipak gledam realističnije i teško je očekivati da za 5 godina završim u Juventusu ili Manchester Unitedu. Svakako bih volio nastaviti igrati nogomet na visokom nivou, u nekom prvoligašu, ali neće biti smak svijeta ako budem igrao i u drugoligašu. Važno mi je da uz nogomet mogu studirati i završiti neki fakultet. Još uvijek ne znam koji, ali jako volim povijest pa razmišljam o Filozofskom fakultetu - kaže Filip.

Nogometni uzor - tata

Zanimljiv odgovor mi je ponudio kada sam ga pitao tko mu je nogometni uzor.

- Kao mali gledao sam tatu kako igra i on mi je u stvari bio prvi uzor. Danas, uz naše igrače u reprezentaciji, najviše pratim Paula Dybalu iz Juventusa i Memphis Depaya iz Lyona - kaže Fifa. Kod Mate je situacija puno jasnija: Luka Modrić i to je to, nitko drugi.  

Lopta im je i danas najbolji prijatelj i to ne samo ona prava, fizička, nego i virtualna.

- Volimo igrati i PlayStation i najdraža igrica nam je FIFA. Tu zna biti jako žestoko i dođe do sukoba kad su guste utakmice i turniri - kaže Fifa. 

Potpalio sam vatru pitanjem tko je bolji.

- Ja kažem da sam ja, uvjerljivo - kaže Mata.

- Ne slažem se, pa ja sam bolji - odgovara Fifa što samo potvrđuje da su oduvijek najveća rivalstva bila i ostala ona bratska. 

Pakrački Hajduk posljednjih je petnaestak godina veliki rasadnik kvalitetnih nogometaša od koji su neki igrali ili još uvijek igraju u Osijeku, Rijeci, Slavenu, Lokomotivi, Zagrebu ali i inozemstvu. Rezultat je to kvalitetnog rada kluba, prije svega trenera. Dinko Kliček bio je dugogodišnji trener mlađih kategorija, a Matiji i Filipu bio je prvi trener.

Obojica zaslužuju "desetku"

- Matiju sam trenirao od njegovih prvih nogometnih koraka, tamo 2006. godine, pa nadalje nekih 6 godina. Filipa nešto malo kraće. Obojica su predivni momci i još bolji nogometaši koji obožavaju nogomet, a treninge nisu propuštali. Matiju pamtim kao pristojnog i povučenog dječaka van terena, a lava u igralištu gdje je kao centralni vezni igrač bio jedan od nositelja igre u sjajnom 2001. godištu pakračkih nogometaša. Jednako odličan na travi i na parketu. Filip je odmalena bio tzv. "killer" pred protivničkim golom. Pregršt odlučujućih golova postizao je zahvaljujući sjajnom osjećaju za prostor te munjevitim reakcijama. Ukratko, desetka obojici na terenu i van njega. Nisam iznenađen što su cijenjeni u prvoligaškoj sredini kao što je Koprivnica i Slaven Belupo - rekao je Kliček. 

Nakon njega Matija i Filip došli su pod pasku trenera Dubravka Ljevakovića, a potom ih je preuzeo Siniša Grubišić.

Odlični igrači i momci

- Trenerski dvojac Kliček/Ljevaković daleko je zaslužniji za njihov razvoj jer sam Matu i Fifu trenirao relativno kratko u kadetskom uzrastu. Kada se prisjetim prvih dana braće Vuić na treninzima i utakmicama u najmlađim kategorijama kod trenera Dinka Kličeka, "vidim" jednog mirnog, poslušnog i vrijednog  Matiju, talentiranog lijevaka s izraženim smislom za igru. A još više se sjećam Filipa, vragolastog simpatičnog klinca naglašenih emocija, bilo sreće bilo ljutnje, pomalo čak i nespretnog, ali upornog i redovitom na treninzima. Danas je Matija potpuno posvećen nogometu, izrastao je u odličnog veznog igrača i vjerujem da je pitanje dana kada će postati igrač prve ekipe Slaven Belupa ili nekog drugog prvoligaša. Filip se također razvio u odličnog igrača, standardan je u juniorskoj ekipi za koju može igrati i iduću sezonu i odlično gura i školu i nogomet. Čemu će se više posvetiti, to će uskoro sam odlučiti, a fascinira i podrška koju su uvijek imali i danas imaju u tati Slavku i mami Korneliji - kaže trener Grubišić.

Dva brata od malih nogu igraju za pakrački Hajduk/Foto: Privatni album
Dva brata od malih nogu igraju za pakrački Hajduk/Foto: Privatni album

Matija i Filip Vuić mladi su momci koji sigurno žive svoje dječačke snove i njihov primjer trebao bi poslužiti i ostalima da je sve moguće. Nogometna karijera u pravilu je vrlo neizvjesna, da bi se u ogromnoj konkurenciji ambicioznih i talentiranih igrača probilo na nogometnu pozornicu puno se toga mora poklopiti. Kako god bilo, nadam se da će i Mata i Fifa dobiti priliku najprije zaigrati za voljeni Dinamo, a onda možda i u nekom europskom velikanu. Zašto ne i u reprezentativnom dresu?! Na ponos i radost svih Pakračana i svih ljubitelja nogometa. Ali prije svega na ponos i radost njihovih roditelja i obitelji koja će ih jednakim žarom bodriti bilo na televiziji, bilo na nekom niželigaškom terenu. 

Dečki, sretno!