Dva brata iz Pakraca: Ponikli smo u Hajduku, igramo za Slaven, ali sanjamo samo Dinamo!
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Prohladno pakračko, siječanjsko poslijepodne, malo iza 15 sati, brije neugodan sjeverac, kiša polako prelazi u snijeg. Vrijeme je takvo da na ulicama skoro pa i nema ljudi.
Ipak, na gradskom stadionu u Pakracu, dvije osobe nižu krugove. Kod kućice za rezervne igrače zaustavlja ih treća osoba, o nečemu razgovaraju i nakon kratke pauze, dva trkača prelaze na trčanje 100-metarskim sprintovima. Temperatura zraka je jedva u plusu, ali to ne smeta Matiji i Filipu Vuiću da uz pomoć i nadzor tate Slavka odrade svoj redovan kondicijski trening.
Izdanci pakračkog Hajduka
Matija i Filip su nogometni izdanci pakračkog Hajduka i trenutno su juniori koprivničkog prvoligaša Slaven Belupa. Zimske praznike provode kod obitelji u rodnom gradu, ali obavezni su u suradnji s trenerom odraditi niz pretpripremnih treninga kako bi što spremniji dočekali 11. siječnja kada je u Koprivnici prozivka i početak zimskih priprema.
Matija će ove godine napuniti 20 godina, polivalentan je vezni igrač, lijevak koji može pokriti sve pozicije u veznom redu, a najbolje se osjeća na poziciji ofenzivnog veznog. Kapetan je juniorske ekipe Slaven Belupa s kojom igra 1. hrvatsku juniorsku ligu s najjačim hrvatskim ekipama tog uzrasta, a već je debitirao i za seniorsku ekipu koprivničkog prvoligaša u nekoliko prijateljskih utakmica. S klubom ima potpisan stipendijski ugovor, a mjesec lipanj trebao bi biti prijeloman mjesec u njegovoj karijeri budući da bi tada trebao potpisati i svoj prvi profesionalni, nogometni ugovor. Završio je srednju ekonomsku školu u Koprivnici i, kako sam kaže, trenutno ne razmišlja o nastavku školovanja jer mu je nogomet na prvom mjestu.
Godinu i pol dana mlađi Filip prodoran je i brz igrač s istančanim osjećajem za realizaciju koji koristi obje noge, najčešće igra na poziciji krilnog napadača, a nerijetko i u samom vrhu napada. I on je član Slavenove juniorske selekcije. Odličan je učenik i maturant srednje fizioterapeutske škole u Koprivnici, a za razliku od starijeg brata, Filip planira uz nogomet upisati i završiti fakultet.
Kako god da se bude razvijala njihova karijera, za ova dva momka se već može reći da su uspjeli i da na neki način žive san većine dječaka - da postanu nogometaši. Bez obzira na dosadašnje uspjehe, obojica su čvrsto "na zemlji", ljude danas "pukne" prepotencija zbog puno manjih dostignuća.
Lopta - najdraža igračka
Uz to što su skromni, pristojni, odgovorni i dobro odgojeni mladi ljudi, na prvu je očito da Matija - Mata i Filip - Fifa stvarno i istinski vole nogomet!
- Mi u kući nikad nismo imali problema s igračkama jer je njima bila potrebna i dovoljna samo lopta - kaže tata Slavko i dodaje da su sinovi svaki slobodan trenutak provodili na nogometnom igralištu, najčešće na Hajduku.
Iako se ova nogometna priča čini pomalo bajkovitom, nije bilo lako doći do pozicije u kojoj su danas.
I Matija i Filip su prošli sve mlađe uzrasne kategorije pakračkog Hajduka. Filip je već nakon završenog 8. razreda zbog nogometa otišao za Koprivnicu, a godinu dana kasnije priključio mu se i brat Matija koji je jednu sezonu igrao u Slaviji iz Pleternice. Mata i Fifa godinama žive odvojeni od obitelji, morali su se vrlo rano osamostaliti, pa je zbog te životne ozbiljnosti koju su morali steći vrlo rano, bilo manje vremena i mjesta za dječačku bezbrižnost. Iako već godinama žive u Koprivnici, u klupskom stanu, i na neki način su se navikli na takav način života, i danas svim Vuićima najteže pada međusobna razdvojenost.
- Malo je onih koji mogu razumjeti kako je nama roditeljima i kako je to kruh sa sedam kora. Slušao sam priče nekih mojih prijatelja iz pakračkog Hajduka čija su djeca isto tako odlazila zbog nogometa u druge, veće hrvatske gradove. Ali, drugačije je kad slušaš nekog drugog, a drugačije kada dođe taj dan da ti svoju djecu ispraćaš iz Pakraca.
I danas suze na rastanku
- Zbog puno obaveza, dok traje sezona jako rijetko dođu kući, češće supruga i ja odemo k njima, na utakmicu, obići ih i tako. I Mata i Fifa su stvarno krasni dečki, odgovorni i skromni i jako smo ponosni na njih, ali i dalje je jako teško kada odlaze, pa supruga Kornelija svaki put plače - kaže tata Slavko, inače profesionalni vojnik Hrvatske vojske koji nakon igračke i trenerske karijere, u pakračkom Hajduku obnaša funkciju sportskog direktora.
Kaže da trenutno nemaju menadžera iako je bilo nekoliko ponuda od strane raznih agencija. Slavko je stava da dečke treba pustiti da se razvijaju sami i da se sami pokušaju izboriti za svoj status.
- Tu ima svega i svačega, ali za sada dobro napreduju, dečki imaju dobar status, a i klub je uvijek bio vrlo korektan i imamo dobre odnose i puno povjerenja - tvrdi Slavko koji je oduvijek u nogometu. Uz pakrački Hajduk, igrao je u požeškoj Slavoniji, Lipiku, Dobrovcu, a kratko i u Slavoniji iz Prekopakre. Iako je u 50. godini, i danas redovno trenira, a kad god se ukaže prilika, zaigra nogomet.
Mama Kornelija koja radi kao spremačica u bolnici, mi se javila porukom i poslala nekoliko fotografija uz poruku "Ja sam zadužena za logistiku", a prema Slavkovim riječima, upravo je mama Kornelija najvažnija.
- Ona sve to drži i gura. Bez obzira na to što je njoj kao majci najteže, ona nas sve potiče kada padamo. Da ne pričam o tome da vodi brigu o svim tim malim i sitnim stvarima koje ni ne vidimo. A koliko zna o nogometu, dokazuje to što zna sve igrače seniorske ekipe Slavena.
Samo Dinamo Zagreb
Odmah na početku našeg razgovora i Mata i Fifa dali su mi do znanja da im jako fale utakmice.
- Ova je zima neobična jer zbog epidemiološke situacije nema tradicionalnih zimskih malonogometnih turnira i utakmica. Sve bih dao da smo mogli odigrati koju malonogometnu utakmicu, ma iako da smo mogli uzet termin i baciti hakl u dvorani - kaže Filip. Baš zbog toga se on i Matija vesele pripremnim utakmicama koje su na rasporedu vjerojatno već krajem siječnja budući da prvenstvo počinje 20. veljače.
Kad sam ih pitao za koga navijaju, u glas su isti tren odgovorili:
- Dinamo!
- I nitko drugi - dodao je Matija koji je zbog svog navijanja imao i jednu zanimljivu klupsku anegdotu. Naime, kao juniori su s tribina koprivničkog stadiona jednom prilikom gledali utakmicu Slaven Belupa i Dinama, a kada je Dinamo zabio gol, Matija je poskočio od sreće.
Proslava gola
- Ma ponijelo me malo, nisam razmišljao pa sam proslavio Dinamov gol. Onda su mi neki ljudi iz kluba prišli i rekli da se malo suzdržim jer ipak igram za Slaven Belupo i nosim obilježja tog kluba - priča Matija.
- Zaigrati za Dinamo stvarno bi bilo ostvarenje nekog sna o kojem sam maštao kad sam kao klinac nabijao loptu po Pakracu, rekao je Filip, a Matija, bez obzira na to što je na pragu profesionalnih nogometnih voda, samo je dodao:
- Za Dinamo bih igrao i besplatno. Volim nogomet i igrat ću ga bilo gdje, u bilo kojem klubu, ali prava i najveća želja mi je samo da igram za Dinamo.
Naravno da sam ih zamolio da se prepuste mašti i da mi kažu gdje se vide za pet godina.
- Ja se vidim samo da igram nogomet, u ničem drugom se ne vidim i nadam se da ću u tome uspjeti. Volio bih da u lipnju s klubom potpišem profesionalni ugovor, a onda u budućnosti da igram za Dinamo pa iz Dinama da odem u neki veliki svjetski klub, naprimjer Juventus. To bih volio više nego išta - kaže Matija.
- Ja ipak gledam realističnije i teško je očekivati da za 5 godina završim u Juventusu ili Manchester Unitedu. Svakako bih volio nastaviti igrati nogomet na visokom nivou, u nekom prvoligašu, ali neće biti smak svijeta ako budem igrao i u drugoligašu. Važno mi je da uz nogomet mogu studirati i završiti neki fakultet. Još uvijek ne znam koji, ali jako volim povijest pa razmišljam o Filozofskom fakultetu - kaže Filip.
Nogometni uzor - tata
Zanimljiv odgovor mi je ponudio kada sam ga pitao tko mu je nogometni uzor.
- Kao mali gledao sam tatu kako igra i on mi je u stvari bio prvi uzor. Danas, uz naše igrače u reprezentaciji, najviše pratim Paula Dybalu iz Juventusa i Memphis Depaya iz Lyona - kaže Fifa. Kod Mate je situacija puno jasnija: Luka Modrić i to je to, nitko drugi.
Lopta im je i danas najbolji prijatelj i to ne samo ona prava, fizička, nego i virtualna.
- Volimo igrati i PlayStation i najdraža igrica nam je FIFA. Tu zna biti jako žestoko i dođe do sukoba kad su guste utakmice i turniri - kaže Fifa.
Potpalio sam vatru pitanjem tko je bolji.
- Ja kažem da sam ja, uvjerljivo - kaže Mata.
- Ne slažem se, pa ja sam bolji - odgovara Fifa što samo potvrđuje da su oduvijek najveća rivalstva bila i ostala ona bratska.
Pakrački Hajduk posljednjih je petnaestak godina veliki rasadnik kvalitetnih nogometaša od koji su neki igrali ili još uvijek igraju u Osijeku, Rijeci, Slavenu, Lokomotivi, Zagrebu ali i inozemstvu. Rezultat je to kvalitetnog rada kluba, prije svega trenera. Dinko Kliček bio je dugogodišnji trener mlađih kategorija, a Matiji i Filipu bio je prvi trener.
Obojica zaslužuju "desetku"
- Matiju sam trenirao od njegovih prvih nogometnih koraka, tamo 2006. godine, pa nadalje nekih 6 godina. Filipa nešto malo kraće. Obojica su predivni momci i još bolji nogometaši koji obožavaju nogomet, a treninge nisu propuštali. Matiju pamtim kao pristojnog i povučenog dječaka van terena, a lava u igralištu gdje je kao centralni vezni igrač bio jedan od nositelja igre u sjajnom 2001. godištu pakračkih nogometaša. Jednako odličan na travi i na parketu. Filip je odmalena bio tzv. "killer" pred protivničkim golom. Pregršt odlučujućih golova postizao je zahvaljujući sjajnom osjećaju za prostor te munjevitim reakcijama. Ukratko, desetka obojici na terenu i van njega. Nisam iznenađen što su cijenjeni u prvoligaškoj sredini kao što je Koprivnica i Slaven Belupo - rekao je Kliček.
Nakon njega Matija i Filip došli su pod pasku trenera Dubravka Ljevakovića, a potom ih je preuzeo Siniša Grubišić.
Odlični igrači i momci
- Trenerski dvojac Kliček/Ljevaković daleko je zaslužniji za njihov razvoj jer sam Matu i Fifu trenirao relativno kratko u kadetskom uzrastu. Kada se prisjetim prvih dana braće Vuić na treninzima i utakmicama u najmlađim kategorijama kod trenera Dinka Kličeka, "vidim" jednog mirnog, poslušnog i vrijednog Matiju, talentiranog lijevaka s izraženim smislom za igru. A još više se sjećam Filipa, vragolastog simpatičnog klinca naglašenih emocija, bilo sreće bilo ljutnje, pomalo čak i nespretnog, ali upornog i redovitom na treninzima. Danas je Matija potpuno posvećen nogometu, izrastao je u odličnog veznog igrača i vjerujem da je pitanje dana kada će postati igrač prve ekipe Slaven Belupa ili nekog drugog prvoligaša. Filip se također razvio u odličnog igrača, standardan je u juniorskoj ekipi za koju može igrati i iduću sezonu i odlično gura i školu i nogomet. Čemu će se više posvetiti, to će uskoro sam odlučiti, a fascinira i podrška koju su uvijek imali i danas imaju u tati Slavku i mami Korneliji - kaže trener Grubišić.
Matija i Filip Vuić mladi su momci koji sigurno žive svoje dječačke snove i njihov primjer trebao bi poslužiti i ostalima da je sve moguće. Nogometna karijera u pravilu je vrlo neizvjesna, da bi se u ogromnoj konkurenciji ambicioznih i talentiranih igrača probilo na nogometnu pozornicu puno se toga mora poklopiti. Kako god bilo, nadam se da će i Mata i Fifa dobiti priliku najprije zaigrati za voljeni Dinamo, a onda možda i u nekom europskom velikanu. Zašto ne i u reprezentativnom dresu?! Na ponos i radost svih Pakračana i svih ljubitelja nogometa. Ali prije svega na ponos i radost njihovih roditelja i obitelji koja će ih jednakim žarom bodriti bilo na televiziji, bilo na nekom niželigaškom terenu.
Dečki, sretno!