Tri priče iz Končanice: Kako život na selu ipak može donijeti novac te privući i zadržati mlade
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
"Kao i dosta drugih općina, imamo i mi svojih problema. Primjerice, na žalost, još uvijek imamo veći broj umrlih nego rođenih. Ali posljednje vrijeme događaju se neke lijepe stvari kojih prije nije bilo. Naime, kupljeno je dosta kuća na području općine Končanica, a kupuju ih mladi ljudi, mlade obitelji. Razlog je jednostavan, blizu su Daruvara, a kuća i zemlja oko kuće su bitno jeftiniji nego u gradu. Tako da područje Općine Končanica sada postaje privlačno mladima i nudi im neku novu priliku za ugodan život", priča nam načelnik Općine Končanica Zlatko Bakunić dok stojimo u dvorištu jednog od uspješnih poslovnih subjekata u općini koju vodi.
Nije prvi put da se priča kako mladi, pa i oni u srednjim godinama, sve više bježe iz gradova i svoju priliku za boljim životom traže u nekom mirnijem, manjem i zelenijem mjestu. Ono što će svi koji su već povukli takav potez naglasiti kao plus u pravilu je uvijek isto - kvaliteta života koja je u manjim mjestima - kada se sve zbroji i oduzme - daleko je veća nego u gradovima.
Možda je tu priču najbolje objasnila visokoobrazovana obitelj iz Nizozemske koja je prije nekoliko godina doselila u Batinjane gdje su kupili kuću i zemlju.
- Ljudi u ovim krajevima znaju što jedu i piju, hrane se i žive zdravo, bez gužve i stresa koji gužva uzrokuje. Hrvatska ima nešto što nemaju ostale zemlje na zapadu Europe. Kada moji gosti iz Nizozemske dođu ovdje, odmah primjećuju jedno, a to je samoodrživost! Ovdje praktički svatko može imati svoj baštu ili vrt, uzgajati krumpir, povrće, voće. U Amsterdamu, na primjer, ljudi koji žele zadržati vrt moraju godišnje plaćati 700% više poreza. Znači to je kažnjavanje - ispričali su prije par godina za naš portal.
Nedavno smo također bili kod visokoobrazovane, mlade obitelji s dvoje djece koja je "pobjegla" iz kaotičnog Zagreba i kupila dom koji je par kilometara udaljen od Daruvara.
- Spasili smo se! Riješili smo stambeno pitanje bez dizanja kredita jer je cijena u usporedbi s onima u Zagrebu bila nevjerojatno niska. U Zagrebu smo živjeli u 50-ak kvadrata i u neprestanoj gužvi, a ovdje imamo cijelu kuću na kat i dobar komad zemlje oko nje. Dobili smo mir, prirodu, sigurnost, čisti zrak, zemlju na kojoj sadimo svoje voće i povrće i to smo sve platili onoliko koliko bi nas koštalo tek nekoliko stambenih kvadrata u Zagrebu - rekli su nam prije nekoliko mjeseci.
Općina Končanica, vratimo se sada na nju, ima svoje adute s kojima se može pohvaliti. Ni tamo, kao i svugdje, nije sve savršeno. To ne skriva ni načelnik Bakunić, o problemima otvoreno govori.
Jasno je da savršeno ne postoji, ali pravo je pitanje koliko dobro može biti?
Ovog vikenda smo na području općine Končanica upoznali nekoliko obitelji koji već desetljećima vrijedno rade i, korak po korak, iz godine u godinu stvaraju svoja mala obiteljska "carstva". Poljoprivreda, ratarstvo, poduzetništvo... Sve se na kraju svede na isto i to nam i sami redom govore; može se lijepo živjeti ako ćete se ozbiljno prihvatiti posla. A posla uvijek ima.
Ono što je većini također zajedničko jest da su u nekom trenutku krenuli od nule. Ali su se odvažili krenuti.
PRIČA PRVA: Počeli smo od nule...
Jedan od njih je Damir Tomašek, krupan i visok muškarac, s prilično smirenim stavom. U posjet njegovu OPG-u Tomašek Jasminka došli su župan Marko Marušić i načelnik Općine Končanica Zlatko Bakunić. Sigurno mu je to i svojevrsno priznanje, ali Tomašek ne radi veliki spektakl od toga.
Pitamo ga kada se krenuo baviti sa stočarstvom i mljekarstvom. Podigao je glavu i krenuo pričati kao da se i danas kristalno jasno sjeća tog dana.
- Počeli smo 1995. godine. Krenuli smo od nule i cijelo vrijeme gledamo da napredujemo koliko možemo. Imamo oko 40-ak krava i oko 40 hektara zemlje koju obrađujemo. Bavimo se mljekarstvom koje je specifično, ali mi se borimo - počinje nam priču Damir Tomašek.
Mljekarstvo doista jest specifično, nagledali smo se proteklih godina i prosvjeda i pobuna mljekara, mnogi su se mljekarstvom i prestali baviti, ali Tomašek je jedan od onih koji dokazuje da se od mljekarstva i sada može lijepo živjeti.
Na OPG-u s njim svakodnevno rade sin i supruga. Dnevno proizvedu, kaže, 500 do 600 litara mlijeka. Količina se doima impresivnom, ali što je s otkupnom cijenom? Isplati li se?
- Čujte, uvijek smo nezadovoljni i moramo biti jer ako nismo, onda nas nitko ne žali. A u mljekarstvu vam je tako da kada padate - padate strašno brzo, a kada se dižete, to ide jaaaako polako - priča nam Damir koji je od 1995. polako, korak po korak, širio obiteljski posao.
Od tih 40-ak hektara zemlje dio je u vlasništvu obitelji, a dio su uzeli u najam. Kaže da koriste i poticaje.
- Najčešće koristimo županijske mjere za proljetnu sjetvu i koristimo sufinanciranje analize zemlje. I, da, pomogne nam to - priča nam.
Damir je u poljoprivredu ušao, kako sam iskreno kaže, da bi mogao zaraditi.
- Motiv mi je bio da imam više novca. Ali to je bilo u tim počecima, sad je malo drugačije, neke stvari su se promijenile, kao i neki prioriteti. Zadnje vrijeme sin i supruga odrade preko dana više posla nego ja pa sam se sad navikao da nešto manje radim nego prije, a opet nešto zaradim, ha, ha! - priča nam raspoloženi Damir i odmah nastavlja:
- Znate, ja stvarno volim poljoprivredu i nije to lagan posao. Ali kada nešto voliš raditi, onda ti nije toliko teško. I može se lijepo živjeti od poljoprivrede. Normalno da ne bih to radio da si ne mogu zaraditi normalnu plaću - iskreno nam govori.
Na imanju je i Damirov sin, Krešo Tomašek koji nije htio otići ni u Zagreb ni u Irsku nego je odlučio krenuti očevim stopama i posvetiti se obiteljskom OPG-u. Na njemu radi od malih nogu i kaže nam kako planira i ostati.
- Volim ovaj posao, a tata me je već gotovo naučio svemu što trebam znati. Kao što je tata rekao, ako voliš ovaj posao, onda on nije tako težak, a ako ga ne voliš, onda je to recept za katastrofu - govori nam simpatični Krešo pomalo sramežljivo držeći ruke iza leđa.
Mlad je dečko, pitamo ga kakva je danas situacija s djevojkama, žele li doći na OPG i raditi ili su ipak sklonije nekom lagodnijem životnom rješenju?
- Ha, ha! Kako bih vam rekao... Teško je, ali nađe se, ha, ha! Ima vrijednih cura tako da nema straha - smireno nam govori sa šeretskim smiješkom na licu.
Krešo je bio dijete kada je počeo raditi na imanju, imao je nekih, prisjeća se tata, 10 ili 11 godina.
- Rano je počeo, rano - nastavlja tata potvrdno klimajući glavom.
Krešo, dakle, ne živi život tipičnog hrvatskog mladića. On svakog dana ustaje u 4:30, baš kao i njegovi roditelji. Zatim tri sata radi u štali oko krava, a kada završi sa štalom ide raditi u polje. Kada završi s poljem, ponovno se vraća u štalu.
- Zanimalo me sve to još dok sam bio dijete. Tata me je počeo polako učiti, više onako kroz igru, pa sam polako počeo i zavolio. Završio sam i srednju Poljoprivrednu školu, dakle, znao sam što želim biti. Iskreno, da je uvijek sve lijepo - nije. Ali tako je svugdje, na bilo kojem poslu, ima lijepih i manje lijepih trenutaka. A ipak je kod kuće najljepše i najlakše se organizirati. Ako treba negdje ići, napravim posao prije pa odem, ako trebam slobodan dan zbog nekih drugih obaveza, lako ga dobijem, ne moram nikoga moliti... Tako da ovaj posao ima dosta prednosti - priča nam Krešo.
Iako mu je posao zapravo cjelodnevan, kaže da stigne i izaći, proveseliti se s društvom. I ne bi ovaj posao mijenjao ni za koji drugi.
- Ma uvijek se nađe vremena, nije to neki problem. Mora se čovjek malo i opustiti, normalno je to. Ali ako hoćeš nešto imati, ako hoćeš nešto stvoriti, onda moraš i raditi, nema tu velike filozofije - mudro nam govori.
PRIČA DRUGA: Krenuli s tri krave
Drahoslav Herout živi u Daruvarskom Brestovcu na prostranom imanju. Iza obiteljske kuće nalaze se gospodarski objekti, štale za stoku... Iz jedne prostoriji viri kombajn, pokraj druge leži priključak za traktor...
- Supruga i ja smo ovdje doselili 1997. godine. Zapravo nismo imali ništa i krenuli smo s tri krave. Tri godine kasnije, 2000., došli smo do 45 krava. S mljekarstvom je bilo kako je bilo, ne baš dobro, pa smo se polako predali i prelazili na uzgoj bikova. Bili smo na 15-20 bikova pa smo se poslije opet odlučili za krave, i to za sistem krava - tele i došli do 50 komada. Sada prelazimo na 100 komada uzgoja tele-june - priča nam Drahoslav i u nekoliko rečenica otkriva kako promjene na tržištu utječu i na promjene na njihovom imanju.
Iza nas stoji i jedan magarac. Zezaju se da je zadnjih dana malo tužan zbog Hajduka i njegovih poraza.
Čujemo, magarcu bi se uskoro trebale pridružiti i dvije magarice pa će krenuti širenje. A poticaj po magarcu je, kažu nam, 600 eura tako da se može složiti isplativa računica.
No, vremena u stočarstvu nisu uvijek sjajna, ali nikad nisu bila ni takva da bi situacija bila bezizlazna. Ali i Drahoslav kaže da su znali proživljavati prilično teške dane.
- Jedna godina nam zna biti dobra, a onda dvije znaju biti katastrofa. Pretprošla je godina bila fenomenalna, a prošle smo godine na 130 jutara zemlje napravili 24.000 eura gubitka. Naravno, cijene su glavni krivac. Krenulo se u proljeće s visokim cijenama gnojiva da bi u jesen otkupne cijene bile katastrofalno male. I tu se neizbježno stvori minus - priča nam pa se odmah vraća na nove planove.
- Ali evo, sad smo nabavili 10 telaca iz Austrije za probu, a uskoro bi nam u dvije ture trebalo doći još njih 60. Jedno malo tele je oko 680 eura u Austriji, a kod nas tele od 150 do 200 kilograma nađete za 800 eura - priča nam. Čini nam se da je u svakom trenutku spreman isprobati nešto novo, prilagoditi se tržištu, pokušati pronaći novu nišu za posao.
Blizu tri desetljeća rada na imanju je iza njih, pitamo ga što mu se čini, što je bilo ključno za uspjeh i opstanak?
- Kada smo supruga i ja krenuli još te 1997. godine u posao, nismo toliko ulagali u strojeve i mehanizaciju nego smo kupovali zemlju i to se s vremenom pokazalo dosta uspješnim potezom. Sada obrađujemo 130 jutara zemlje, a od toga je više od polovice u našem vlasništvu. Tako da kojim slučajem ostanemo i samo na vlastitoj zemlji, imamo je dovoljno za tih 100 komada stoke - objašnjava nam.
Na OPG-u rade supruga, sin i on, a imaju, kaže, još jednog dečka koji im dođe pomoći kada je sezona. Priča kako stignu sve odraditi, iako je posla dosta. No, ipak ima vremena i za odmor i zezanciju, treba se samo dobro organizirati. I oni koriste poticaje županije, a sada planiraju uzeti i kredit za tov junadi jer BBŽ plaća kamatu.
- Da, to ćemo iskoristiti. Što se državnih mjera tiče, sin je išao na mjeru Mladi poljoprivrednik za nepovratnih 50.000 eura. Isplati li se baviti ovim? Da vam kažem da se sve ovo ne isplati - lagao bih. Isplati se. Nekad bude bolje, nekad gore, ali tako je u svakom poslu. Ali mora se raditi i radi se dosta, nema tu neke velike tajne - govori nam i on.
Svoje meso prodaje mesnici Bilić iz Splita. Posluju već dulje vrijeme i zadovoljan je suradnjom. Kaže da se sve proda i da s plasmanom nema problema.
- Ako imate kvalitetu, onda se za plasman ne trebate brinuti, sve odmah ode - tvrdi.
Usput napominje kako ovom kraju nedostaje klaonica jer je najbliža ona u Virovitici. Njegov sin Kruno se čak nešto raspitivao, razmišljao o otvaranju klaonice, ali na kraju nije. Radio je, priča, u jednom trgovačkom centru, ali je dolazio s posla nervozan, nezadovoljan.
- Govorio je da više ne želi tamo raditi i onda smo mu rekli da ode s tog posla ako nije sretan. Otada radi ovdje s nama.
- Je li sad zadovoljan?
- Da, zadovoljan je, ali najbolje je da pitajte njega...
Kruno ima 31. godinu. Ostavlja dojam smirenog, pristojnog i dobroćudnog mladića, pomalo samozatajnog.
- Otkad znam za sebe, radim s tatom u polju. govori.
Kruno ima svoje razloge zašto je ostao na selu, u poljoprivredi.
- Bio sam zaposlen šest godina, a pomagao sam i tu kod kuće. Kako se posao širio, znalo se često događati da radim, što se kaže, i dan i noć i nije to baš išlo. I jednog dana sam donio odluku da ću dati otkaz i raditi samo na obiteljskom imanju. I dobro sam odlučio - iskreno se nasmijao pa nastavlja o poslu:
- Sada imamo oko 60 bikova, ali bismo i to htjeli proširiti na nekih 150. Od ovoga se može živjeti, ali treba puno rada i puno odricanja, a poslije vam se to vrati.
Pitamo ga kako je onda sa slobodnim vremenom?
- Nađe se slobodnog vremena, ali posao treba odraditi, to je prioritet. Odemo i svake godine dva tjedna na more tako da se može naći vremena pogotovo ako su u pitanju tovna junad, a ne krave. A u ovom poslu, kao vjerojatno i u svakom, uvijek morate razmišljati o nekom širenju, uvijek gledati kako korak po korak graditi i unaprijediti posao. Evo, ja bih htio napraviti još jednu štalu za junad i možda zaposliti još jednog radnika. Imamo nekih 70 hektara zemlje tako da imamo prostora za proširenje posla.
Zanimalo nas je budi li se i on u 4:30 svakog dana ili se može lijepo naspavati?
- Budimo se zapravo dosta kasno, ha, ha! Budimo se u 7 ujutro, pijemo kavu do 8 i onda krećemo. Evo, sad kad je sjetva znamo raditi do 11 navečer, ponoći, a kad je kombajniranje, sjednem u 9 ujutro u kombajn i radim do 5 ujutro. To su dva mjeseca kada i ne vidim svog sina, koji ima 7 godina - priča nam Kruno. To je bio trenutak kada se vidjelo da mu emotivno nije lako, ali zna zbog čega radi pa mu je odmah lakše: zbog svog sina i svoje supruge.
PRIČA TREĆA: Žica hrani 41 obitelj
U općini Končanica ne bave se svi zemljom i stokom. Tvrtka Strek metali bavi se obrađivanjem i preradom žice. Ili kako oni vole jednostavno reći - svime što ima veze sa žicom.
Nalaze se u Daruvarskom Brestovcu. Kada dođete kod njih, čini vam se da je tu samo oveća obiteljska kuća. No iza nje nalazi se niz modernih proizvodnih hala. Zanimljivo je da tvrtka postoji od davne 1938. godine iako se tada, naravno, nije bavila žicom.
Miroslav Dite, sada umirovljenik koji na prvu ostavlja dojam zanimljivog, veselog i potpuno iskrenog čovjeka, preuzeo je vođenje tvrtke 1997. godine, a kako je posljednjih pest godina u mirovini, vođenje tvrtke preuzeo je njegov sin Nino.
- Ja sam vam se zapravo udao - kreće odmah sa smiješkom Miroslav šaleći se na svoj račun.
Naime, vlasnik tvrtke bio je njegov tast, on ga opisuje kao "majstorčinu" kakvih više nema.
- On vam je bio majstor kakav se rijetko nađe, nevjerojatno vrijedan čovjek. I kod njega vam je sve moralo biti »po špagi«, sve je moralo biti točno onako kako treba, uredno, precizno. Možete pitati bilo koga tko se njega sjeća, svi će vam reći isto - priča nam Miroslav.
- Dakle, prije mene je vlasnik bio moj tast, a prije njega je vlasnik bio njegov ćaća, A ja sam se udao i došao sam tu kao zet - objašnjava ukratko povijest vlasništva tvrtke.
- Budući da sam u mirovini već šest godina, sad samo pratim rad tvrtke kao prokurist, a sin Nino vodi posao - nastavlja dalje.
Miroslav je, inače, punih 16 godina radio kao pedagog u školi u Končanici. No, priča nama, dogodio se trenutak kada tvrtku nije imao tko nastaviti voditi, pa ju je on 1997. preuzeo.
- Kao što vidite, mi vam se bavimo obradom i preradom žice, odnosno radimo sve od žice. Gdje god da se kod nas okrenete, vidjet ćete žicu. Radimo još i istegnute materijale, odnosno izvlačenje lima - objašnjava nam.
Tvrtka Strek metali može se pohvaliti podatkom, koji je posebno važan u kontekstu cijele općine, da imaju dosad rekordan broj zaposlenih, čak 41 radnika! Ali čini se da im je ponos veći zbog odnosa koji vladaju među svim zaposlenima nego zbog njihova broja. A Miroslav Dite nam otkriva i tajnu.
- Gledajte, svi ovi dečki koji tu rade su vam moji bivši učenici. Znao sam procijeniti tko bi mogao biti ovdje dobar radnik jer je ovo specifičan posao, nije klasična struka, moraš ući u proizvodnju i naučiti kako se radi. I dečki su učili jedan od drugoga, mi smo im pomagali i izuzetno nam je drago što su međuljudski odnosi kod nas fenomenalni i to se ovdje u domaćoj sredini dobro zna. Radnike danas jest teško pronaći, ali mi s tim nemamo problema jer ih dobro platimo i što je još važnije, poštujemo ih - govori nam Miroslav, a iz njegovih rečenica se jasno vidi dugogodišnje iskustvo pedagoga.
I on priča o širenju, kao i naši prijašnji sugovornici. Svi imaju nekoliko zajedničkih crta: vole raditi, razmišljaju o širenju posla ili ga upravo šire i s poslom kojeg rade zadržavaju djecu na radnoj grudi te ih uče kako bi djeca, kada dođe njihovo vrijeme, preuzela vođenje posla.
- Da, planiramo se širiti s programom, imamo neke poslovne vizije, razmišljamo o širenju na 3D panele, Imamo puno tvrtki u Bjelovaru s kojima surađujemo, a neke od njih su nam istovremeno i konkurenti i partneri, ha, ha!
Kod tvrtke Strek metali je zanimljivo da nikada u svojoj povijesti nisu uzeli kredit, a ne javljaju se ni na programe za poticanje gospodarskog poslovanja.
- Ja doista ne mogu reći da država ne pomaže jer pomaže, ali to što mi neke potpore ne uzimamo nije kriva država nego mi. Jednostavno se u tome nekako nismo snašli niti našli. Svi smo imali neka svoja sredstva, a naši projekti nisu bili milijunski. Mi smo išli s filozofijom ako imaš 100 eura radiš za 100 eura, a ako imaš 200 eura radiš za 200. Ne kažem ja da je to dobro, ali jednostavno mi tako radimo. Nama je najvažnije da mirno spavamo, da nismo nikome ništa dužna, svi žele surađivati s nama i to je ono što je lijepo - priča nam Miroslav, a na licu mu se vidi da je zadovoljan sa svime što su postigli, i s poslovne i s ljudske strane.
Načelnik općine Končanica Zlatko Bakunić je, naravno, zadovoljan što na području općine ima poslovnih subjekata koji jako dobro rade.
- Svaka općina u Hrvatskoj bila bi ponosna da ima jednu tako veliku firmu kao što je, primjerice, Strek metali s tolikim brojem zaposlenih u današnje vrijeme. Između ostalog, takve tvrtke pune i proračun Općine pa je odmah i nama lakše unaprjeđivati infrastrukturu i osmišljavati programe koji će biti od pomoći stanovnicima. Imamo dosta OPG-ovaca, iako ih se i pogasilo, pogotovo dosta ovih koji su se bavili mljekarstvom dok su se neki preorijentirali s poslom i tako opstali. Ali vidjeli ste da u svakoj toj obitelji mladi ljudi ostaju i rade, a ne odlaze. Jednako kao i u ovom proizvodnom dijelu, djeca rade u obiteljskoj tvrtki, ostaju ovdje i kasnije nasljeđuju posao - objašnjava Bakunić pa nastavlja:
- Mi kao lokalna samouprava nudimo ono što možemo, a to je da imaju osnovnu infrastrukturu. Dajemo poticaje za zapošljavanje, poticaje za samozapošljavanje, poticaje za stambeno zbrinjavanje... Nisu to veliki iznosi, ali svaki euro dobro dođe. Mladi su sada počeli kupovati kuće po Končanici, dolaze i kažu da im je tu ljepše živjeti, a grad im je blizu. Tako da se nadam kako će se manje sredine na ovaj način ponovno početi razvijati. Jako mi je drago što imamo odličnu suradnju sa županom Marušićem i Županijom, doista su nam velika podrška u svim projektima i kada imate takvog partnera, onda je puno lakše raditi projekte i razvijati prostor na kojem živimo - poručuje Bakunić.
Sličnog je mišljenja i župan Marko Marušić, a iz pozicije prvog čovjeka BBŽ-a kaže:
- Ovakvih primjera, kao što su u Končanici, ima i u ostatku županije. Ja sam stalno na terenu, volim biti s ljudima, poslušati ih, čuti njihove savjete i kritike kako bismo zajedno pokušali stvoriti još bolje uvjete za život. Mjere kreiramo u razgovoru s gospodarstvenicima i poljoprivrednicima i tako ćemo nastaviti i ubuduće jer moramo čuti što njima treba kako bi lakše unaprijedili poslovanje, otvorili nova radna mjesta. Sve što radimo treba biti na temelju suradnje i s vizijom da budućnost učinimo boljom. Evo, u ponedjeljak smo raspisali još jedan poziv za obrtnike i gospodarstvenike i pozivam ljude da se jave i iskoriste priliku. A primjere poput ovih u Končanici mi je jako drago vidjeti. Županija će uvijek pomoći svima koliko može, ali ključ je u entuzijazmu, volji i viziji. Evo, sada se kupuju kuće u Končanici i doseljavaju mladi, a na nama koji smo na vlasti je da im pomognemo koliko je to moguće jer oni sa svojim trudom razvijaju ovaj kraj, a na kraju krajeva, vidjeli smo, stvore i uvjete zbog kojih mladi ne žele otići nego ostati ovdje.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku I TIkToku!