Mladen Medak Gaga: "Kako sam bez impresivnog glasa došao do 1,5 milijuna pregleda na YouTubeu
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – „Slušaj pjesmu cijelog svijeta, to je ljubav svih planeta, bogovi nam šalju ritam ljubavi. Nek te njeni zvuci vode, nek do svakog srca ode, neka bude mir, nek stanu ratovi. Ljubavi, ritam ljubavi mi daj, zaplešimo, sa mnom pjesmu zapjevaj. Osjeti ovaj ritam radosti, ritam taj koji s neba dolazi…“
Riječi su ovo pjesme pod nazivom „Ritam ljubavi mi daj“, koju je napisao i uglazbio Bjelovarčanin Mladen Medak Gaga. Zajedno sa Starim stazama ovu je pjesmu izveo na Dori 1995. godine, a malo tko da ne pamti zarazan ritam pjesme. Ali i riječi koje su pitke i koje te doslovno tjeraju da se barem na stolici zanjišeš, ako već ne na plesnom podiju. Upravo je takav Mladen Medak Gaga. U njegovom društvu moraš se dobro nasmijati, a njegove pjesme svakome će podignuti raspoloženje. A kada govorimo o dobrom raspoloženju i Gagi, nemoguće je ne spomenuti pjesmu „Jezuš dečki kak me hiće“ koja na You tubu ima gotovo milijun i pol pregleda. Ta ga je pjesma vinula u neslućene visine kajkavskog izričaja i šaljive interpretacije događaja s kojim bi se poistovjetiti mogla svaka prosječna obitelj iz naših kajkavskih krajeva. Gaga je zapravo, kako ga mnogi zovu, šansonjer svjetskog glasa, osebujni kulturnjak, zabavljač, hrvatski kantautor i čovjek koji ime Bjelovara pronosi na sebi svojstven način.
Puno je toga o Gaginom životu i stvaralaštvu poznato. Napisao je više od 120 pjesama, nastupao na više od 30 festivala, no mi u neposrednom razgovoru doznajemo još neke detalje koji zaokružuju priču o ovom osebujnom Bjelovarčaninu. Primjerice, otkrio nam je otkud mu nadimak Gaga, koliko instrumenata svira te kada i gdje je bio njegov prvi javni nastup.
Gaga, kako bi ti sebe opisao?
- Prije svega, dobar dio ljudi me zna po toj nekoj glazbi, no ja nisam pjevač. Nemam vokalnih, impresivnih dosega. Ja sam kantautor, a bavim se i glumom, tako da ja za sebe volim reći kako sam zaglazbant. To je moja izvedenica svega što radim. Dakle, ima me u umjetničkom izražavanju, pjevam, glumim, komponiram, radim predstave, crtam karikature, pišem tekstove, sviram… To je sve pa opet ništa, ali mene to ispunjava. Zadovoljan sam čovjek. No, takav posao ima i materijalnu neizvjesnost. Jedino što si mogu predbaciti što nisam kao mladić imao snage odvojiti se od materijalne sigurnosti i ranije samostalno krenuti u umjetničke vode.
Čemu si se u posljednje vrijeme posebno posvetio? Na čemu je naglasak u tvom radu?
-U zadnje vrijeme, akcent sam stavio na kamišibaj. To je tradicionalna japanska umotvorina. Mogli bismo ju definirati kao slikovno pripovijedanje jer u sebi sadrži elemente kazališta: izražajno pripovjedanje, malu pozornicu, glazbu, ilustracije… Odlična je jer zapravo objedinjuje sve ono čime se ja bavim. Tim više što sam pišem tekstove, ilustriram, pripovijedam i izvodim glazbu. To sam pokrenuo ove godine, zajedno s projektom interpretacijskih tabli za ''Stazu začudnih bića Bilogore'', na OPG-u Na Malenom brijegu. Upravo sam završio i treći kamišbaj, a imam ideje i za sljedeća dva. Dakle, želio bih u suradnji s Narodnom knjižnicom Petar Preradović iz Bjelovara u svibnju iduće godine pokrenuti "Kamišibaj festival Bjelovar 2022."
To bi bilo prvo takvo događanje u okolici, ako ne i u zemlji, zar ne?
-Nešto slično ima u Istri, međutim u našoj okolici svakako bi bilo prvo. Ja bih volio tom kamišibaj festivalu dati autohtonu izvornost jer kamišibaj je nastao prije otprilike tisuću godina kada su japanski, budistički svećenici neukom puku propovijedali budizam pokazujući im slike, ilustracije. To je bilo tzv. papirnato kazalište. Od 1930. do otprilike 1950. godine u Japanu je kamišibaj doživio procvat. Siromašni umjetnici biciklima su obilazili gradske kvartove i sela, prodavali slatkiše, a djeca koja bi kupila slatkiše mogla bi gledati kamišibaj predstave. „Butaj“ se zove mala pozornica u kamišibaju i ona malo podsjeća na TV jer se slike primitivno izmjenjuju rukom. Zanimljivo je reći kako je kamišibaj doživio procvat u Kanadi, SAD-u, Argentini, Francuskoj, Njemačkoj, Sloveniji, a sada dolazi i kod nas. To je izvrsno didaktičko sredstvo. Ne postoji nijedna materija, nijedan školski predmet koji ne možemo djeci približiti kroz kamišibaj, on nudi velike mogućnosti i zato je prepoznat.
Kome trenutno nudiš kamišibaj, tko je zainteresiran za njega?
-Imam više upita jer sam nedavno radio projekt s jednom medijskom kućom. Županija je sufinancirala taj dio. Napravili smo jedan kamišibaj kojeg smo snimili, a snimku smo poslali dječjim vrtićima, uz uvjet da ga ne smiju reproducirati izvan vrtića ili ga ustupati trećim osobama. Radi se o mitološkom biću Glođanu kojeg sam malo modificirao. Prvotno je on odvodio i jeo neposlušnu i zločestu djecu, što nije baš pedagoški prihvatljivo, pa sam ga modernizirao. On je sada u funkciji ekologije. Imam upita i od škola, a nakon izvođenja predstave na Malenom brijgu i u prostoru Narodne knjižnice Petar Preradović, reakcije su odlične. Nadam se da ću uskoro izvoditi kamišibaj u vrtićima i školama diljem Županije, ali i Hrvatske. Napravio sam i ''muzikamišibaj'' jer se u njemu od početka do kraja samo pjeva. Ilustrirao sam tako Mamu Kukunku, a između stihova ide moja glazba i moj tekst. Interesa ima i žao bi mi bilo da stane na tome. Djeci je zanimljivo, istovremeno i obrazovno, i odgojno, a stručne pohvale dobio sam i od pedagoških djelatnika koji priznaju da je riječ o ponajboljoj izvedbi kamišibaja koju su vidjeli.
Kako si zamislio "Kamišibaj festival Bjelovar 2022."?
-Zamišljen je tako da se izvodi na četiri sjecišta staza u parku. Pripovjedači bi stigli biciklima, mi ćemo postaviti stolice za djecu, oni će poslušati predstavu, a zatim će doći do rotacije kao bi djeca prošla sve četiri lokacije. Sve bi se događalo krajem svibnja, prije kraja školske godine, a već bi vrijeme trebalo biti lijepo i toplo. Uz mene kao izvršnog organizatora i producenta, knjižnica bi bila glavni organizator, a imamo i partnere. To su Gradski muzej i KMC u koji bismo se preselili u slučaju lošeg, kišovitog vremena. Zamislio sam da u Gradskom muzeju bude izložba kamišibaj ilustracija, a svakako bismo odradili i jednu kamišibaj predstavu za odrasle. Naravno, bit će sigurno i pokoja radionica.
Hm, ona bi zasigurno bila nešto „smjelija“, ili?
Ha ha ha, da, možda malo lascivnija, ne znam…
U svakom slučaju, posla do svibnja imaš preko glave?
-Da, aplicirali smo projekt i na Ministarstvo kulture i nadamo se pomoći iz više izvora jer ako nešto hoćeš napraviti kako treba, to onda ima svoju cijenu, mada je to u odnosu na neke druge projekte pravi ''kiki riki''.
Osim spomenutih aktivnosti, puno nastupaš i u drugim gradovima Lijepe naše. Uz koje gradove i nastupe te vežu najljepše uspomene, što ti je onako „srcu drago“?
- Puno je toga bilo. Otkud krenuti? Davne 1992. godine bio sam član bjelovarskog glazbenog sastava "Stare staze" i to kao basist, pjevač, autor glazbe i tekstova. Razišli smo se 1996. godine, a nešto kasnije, 2003. započeo sam samostalnu glazbenu karijeru kao kantautor. Uglavnom skladam i pjevam šaljive, društveno angažirane pjesme šansonijerskog izričaja i tamburašku glazbu. Nastupao sam na Chansonfestu u Zagrebu, na Zlatnim žicama Slavonije u Požegi, na Brodfestu u Slavonskom Brodu, na Festivalu Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači (prva nagrada 2010. za skladbu "Jezuš, dečki, kak me hiče", 2012. druga nagrada za skladbu "Klapska cajka s Podravine" (uz pratnju Kvarteta Gubec), 2014. prva nagrada za skladbu "Reči Mara"), na Festivalu hrvatske šansone Zvonimir Golob u Korivnici, na festivalu Kre Mure i Drove u Prelogu, na Čansonfestu u Kastvu, na Šala la chanson festivalu u Splitu i na drugim festivalima.
Na Danima smiha u Blatu na Korčuli, osvojio sam Grand prix 2005. (pjesma "U našem plemenu"), prvu nagradu stručnoga žirija 2007. (pjesma "Kako se u Europu stiže"), dok sam 2008. godine za skladbu "Petrovi vjetrovi" osvojio Grand prix festivala i prvu nagradu publike istovremeno. Ta je pjesma iste godine izvedena na Chansonfestu u Zagrebu na zahtjev Zvonka Špišića, što je bilo prvi put u povijesti tog festivala da je pjesma koja je već izvedena na nekom festivalu uvrštena u program Chansonfesta.
Znam da je tebi teško pa ću ja izdvojiti jednu pjesmu i moliti da nam pojasniš otkud toliko popularnost. I to za pjesmu na kajkavskom. Naravno, riječ je o pjesmi Jezuš dečki kak me hiće.
-Ja sam i prije i poslije toga dosta pisao na kajkavskom. To je neka light vrsta podravskog kajkavskog. Otac mi je za kajkavski usadio ljubav jer su neki naši preci iz Zagorja. A sada ću ti reći zašto je pjesma postala toliki hit… Pjesmu Jezuš dečki kak me hiće izveo je jedan srednjoškolac na TV showu, bilo je to neko talent natjecanje. Nakon toga, dnevno je bilo više tisuća posjeta i klikova. Makar ima pjesama koje su jednako dobre ili bolje, nijedna nije postigla toliki uspjeh. Moje pjesme puštaju se na Hrvatskom radiju, zovu me ljudi, no nažalost ne na bjelovarskim radijima. Primjerice, pjesma Petrovi vjetrovi izuzetno je zanimljiva. Moje su pjesme društveno angažirane. To znači da moja šansona sadrži elemente u kojima se isprepliće subjektivno poimanje objektivne stvarnosti. Svaka šansona je jedan mali dramolet, kao mala dramska igra i ja se toga držim. Ja prakticiram pučku, uličnu šansonu koja je svima razumljiva.* No, čim je društveno angažirana politički, ona se automatski ne pušta na radio postajama. Meni posebno draga šansona je i ''Jedna bjelovarska'' koju sam napisao pred dvadesetak godina.
Mnogi ne znaju da pišeš i skladaš i za djecu?
Povremeno pišem za djecu, za što sam primio i nekoliko priznanja. Na međunarodnom dječjem festivalu Kukuriček u Đurđevcu bio sam nagrađivan tri puta: 2006. godine za skladbu ''Šime miš i pokisli miševi'', gdje sam autor glazbe i teksta, dobio sam nagradu za najbolji tekst, 2009. godine napisao sam glazbu i tekst za skladbu ''Kad srce srcu'', za koju sam osvojio prvu nagradu publike, a 2012. godine za skladbu "Kada bih ja" dodijeljena mi je nagrada za najbolji tekst. Čekam da postanem djed, pa će mi, nadam se, ponovno naići inspiracija za dječje pjesme.
Godinama već nastupaš sa svojom predstavom u Zagrebu. O čemu se radi?
-U siječnju će biti osma godina kako igram svoju predstavu "Kajbare – zaglazbancije i politikancije", koja je na stalnom repertoaru zagrebačkog kazališta Histrion u Zagrebu. Prosjek na toj predstavi je stotinjak ljudi, a 2020. godine započeo sam s igranjem još jedne svoje autorske predstave, satirične monokomedije ''Sratnik''. Osim što je predstava tako dugo na repertoaru Histrionskog kazališta, zanimljivost je i u tome što postoji velik dio gledatelja koji su predstavu gledali više puta, a apsolutni rekorder je gospodin Pirjak, koji je Kajbare vidio 23 puta. Jedino sam ja više puta od njega bio na predstavi. Ha-ha!
Kada je književnost u pitanju, ima još ponešto detalja koje valja spomenuti, a vezane su uz Preradovića, zar ne?
-Istina, 2018. sam napisao i postavio monodramu ''Ja, Preradović'', s tematikom pjesnikove biografije, a povodom 200. obljetnice Preradovićeva rođenja. Te iste godine uredio sam i ilustrirao brošuru ''Petar Preradović kao nadahnuće'' te na osnovi spomenute predstave načinio scenarij za igrano-dokumentarni film o tom znamenitom ilircu ''Ja, Preradović'', u kojemu igram lik pjesnika. Za potrebe filma skladao sam glazbu i suautor sam scenografije.
Što je s albumima, koliko si ih izdao, koje sve?
-Prvi samostalni album "Rupe" objavio sam 2005. godine. Drugi album "Jezuš, dečki, kak me hiče i druge zaglazbancije" objavio 2011. godine, a 2021. godine izdavačka kuća Cantus objavila je CD ''Tri šansonijera'' na kojima se, uz izabrane kantautorske skladbe Jadranka Črnka i Igora Brešana, nalaze i moje skladbe.
Dugo godina radio si u bjelovarskoj TZ, ali i sudjelovao u ostalim za grad važnim kulturnim zbivanjima. Kojim sve?
-Gotovo sam 20 godina radio u Turističkoj zajednici, a do 2016. godine bio sam organizator Terezijane, kao i suorganizator bjelovarskog "Božićnog gala koncerta". Uz organizaciju kreirao sam dramski dio koncerta i scenografiju.
Gotovo da nema Bjelovarčanina koji nije poznavao tvojeg oca, Branka Medaka koji je bio poznati i uvaženi karikaturist, ilustrator i slikar. Nakon njegove smrti, nastavio si s dijelom radova koje je stvarao tvoj otac. Kako to?
-Ja sam prije glazbe čak više ambicija imao za likovno izražavanje. Sa 17 godina išao sam na prijemni na likovnu akademiju. Primalo se 12 studenata, a ja sam možda bio između 30 i 50 mjesta od nekih 250. Ne sjećam se točno, ali silno me to razočaralo. Iduće sam godine ponovno pokušao i opet nisam prošao. Nakon toga sam odustao. Iako sam se povremeno bavio likovnim izražavanjem, to je bilo onako, usput. Nakon što je tata umro, naslijedio sam neke od njegovih poslova. A jedan od većih svakako je Martinjski kalendar. Zašto Martinjski? Zato što ide od Martinja do Martinja, a njegove teme su, osim onih vinskih – cice, pice, kurci i guzice. Prevladava lascivnost koja možda neki puta prijeđe i preko granica. No, ja u tom smislu koncepcijski nisam htio ništa mijenjati u odnosu kako je to tata zamislio. Tata je to radio 30 godina, ja posljednje četiri. Kalendar je ove godine tiskan u 2500 primjeraka. Naveliko kalendar kupuju tvrtke ili vinarska poduzeća, a na malo ljudi u trgovinama kako bi darivali svoje bližnje. Moglo ga se kupiti u manjim dućanima u Zagorju, Podravini i tu, naravno u Bjelovaru. Prije više od mjesec dana sve je rasprodano, makar jedan dio i darujem poznanicima. Zadovoljan sam, a to prvenstveno radim kako bi nastavio očevu tradiciju.
Osim oca i tebe, cijela vaša obitelj je umjetnički nadarena?
-Da, taj gen smo naslijedili po tatinoj mami, mojoj baki Mariji. Moja sestrična koja živi na Floridi odlično crta i bavi se likovnom umjetnošću, njezin brat Željko također crta, a oboje su svirali i pjevali. Drugi bratić i sestrična imaju smisla za estetiku i boje, uređenje. Sin od sestrične je ilustrator svjetskih igrica, ima band i svira, kćer od bratića Željka slika i živi u Kanadi tako da je taj bakin gen jako izražen.
Nisam te pitala, što sve od instrumenata sviraš?
-Ja ne bih čak rekao da sviram. Više je to sviruckanje. Znači sviruckam ukulele, gitaru, bas i usnu harmoniku.
I za kraj, otkud nadimak Gaga?
-Dobio sam nadimak Gaga još kao dijete. Roditelji su me učili da izgovorim svoje ime, no umjesto Mladen govorio sam Gaga, nakon čega su svi popustili i odlučili me jednostavno zvati tim nadimkom. Znači, prije sam se poistovjetio s Gaga nego s Mladen. Taj nadimak jednostavno je dio mojeg identiteta. Pojedinci su čak mislili da je to moje neko umjetničko ime koje sam sam potencirao, a ja sam se znao tada našaliti kako ću morati tužiti Lady Gagu jer mi je ukrala nadimak.