100 godina Doma za djecu Lipik: "Došli smo kao uplašena djeca, napravili ste od nas dobre ljude"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
U 100 godina postojanja Doma za djecu Lipik, oko 10.000 djece prošlo je kroz njega. Riječ je od djeci koja su iz različitih, ali uvijek tužnih razloga ostali bez roditeljske skrbi i koja su se u Domu, uz pomoć njegovog cjelokupnog osoblja, pokušala osloboditi doživljenih trauma i vratiti u, koliko je to bilo moguće, stabilan život.
Kako to i inače u životu biva, neki su bolje snašli, a neki lošije. No, svi su dobili priliku, a to je ono što je svakome od njih 10.000 u tom trenutku najviše trebalo.
Sada je i svečano obilježena stogodišnjica postojanja i rada Doma za djecu Lipik kako ga inače svi zovu, a danas službenog naziva Centar za pružanje usluga u zajednici Lipik.
Dječji dom Lipik je kroz 100 godina preživio promjenu nekoliko država, ratova, teške zaraze... No, uvijek je opstajao, pa čak i kada je tijekom Domovinskog rata bio razoren neprijateljskim granatama. Mnogi možda i ne znaju, ali prva granata koja je ispaljena na Lipik pala je upravo na Dom za djecu, da bi kasnije tijekom brutalnih napada bio potpuno uništen. Trebao je to biti njegov kraj, no i to je, čudesnim spletom okolnosti o kojima ćemo nešto kasnije, uspio preživjeti.
Rat je uništio i svu arhivsku građu o Domu, dokumente i fotografije koje su svjedočili o životu unutar njegovih zidova i razvoju kroz povijest. Ali i taj problem je sada dobrim dijelom riješen zahvaljujući Mariju Baraću i Stjepanu Benkoviću, novinaru i povjesničaru koju su godinu dana mukotrpno prekopavali državne arhive u potrazi za dokumentima o Domu. Stotine i stotine kutija sa stotinama i stotinama dokumenata prošle su kroz njihove ruke, a među njima su uspjeli pronaći i one koje svjedoče o određenim razdobljima postojanja Doma.
Barać i Benković uspjeli su tako dokumentirano rekonstruirati njegov stoljetni život kojeg su sada ukoričili u monografiju »100 godina Doma za djecu Lipik«. Zahvaljujući njima, Dom sada prvi put na jednom mjestu ima zapisan veći dio svoje povijesti.
A koliko je ta ustanova važna za djecu i najbolje se vidjelo na promociji knjige održanoj baš u Domu u sklopu svečane proslave njegove 100. obljetnice.
Treba odmah reći da je taj događaj bio daleko od neke klasične promocije knjige. Na ovoj su svako malo tekle suze jer su govore držala i djeca koja su za djetinjstva živjela u Domu kao i ona koja su još uvijek tu. A njihove riječi nikoga nisu ostavljale ravnodušnim.
Rijetko gdje se može doživjeti tako jak koktel emocija, rijetko gdje se tuga i sreća tako gusto i neprekidno isprepleću. Tuga, jer su iz nekih nesretnih razloga završili u Domu jer su ostali bez roditeljske skrbi i sreća jer su u Domu našli ljude koji su im postali najvažniji oslonac, uz pomoć kojih su se oporavili od teških trauma (iako te rane zapravo nikad ne zacijele) i koji su im pomogli da se školuju, sazriju i potom otisnu u samostalni život.
U ovaj Dom došla sam sa srećom,
završavam polako s godinom trećom.
Bilo je tu puno muke,
ali čvrsto su me držali za ruke.
Znala sam da za mene ima nade
ovi ljudi samostalnost mi grade.
Tako je došao i dan, ostvarit ću svoj san.
Stambena zajednica mene čeka,
donirat će nam novac ljudi srca meka.
Naš ravnatelj zato se trudi jako,
mi znamo da ostvariti mu ovo
nije bilo lako.
Kada mi nešto po zlu krene,
odgajatelji spasit će mene.
Jako se veselimo novome životu,
a Domu želimo sretnu godinu stotu.
Hvala vam što ste usrećili nas
mi želimo svu sreću za vas.
Pjesma je ovo jedne od štićenica doma, Lare Grdić, koju je pročitala njezina sestra Lucija. Lara je nije mogla pročitati jer se razboljela.
Krunoslav Topolski također je dobar dio života proveo u Domu. Dok je govorio o svom životu u njemu i o tome kako su ga odgajatelji, ali i ostalo osoblje poput kuharica, napravili čovjekom kakvim danas jest »smirenim i dobrim«, nekoliko je puta gotovo zaplakao.
On je danas 29-godišnji uspješni muškarac pred doktorskim studijem, ali glas mu je drhtao, a oči su mu se punile suzama dok je govorio o uspomenama iz Doma.
- Svi odgajatelji u ovoj ustanovi zaslužni su što sam danas ovakav čovjek. Naravno, zaslužni su i škola i učitelji, ali i posebni ljudi u mojem srcu, poput odgojiteljica Željke i Danijele. Uz njih, za cijeli moj život u Domu, ali i dan danas moram zahvaliti dr. Marici Topić koju nazivam svojom tetom jer ona mi je bila primjer kakav mogu biti i kakav bi trebao biti u životu - poručio je Kruno Topolski koji je rekao i da mu se ne sviđa riječ »štićenik« jer je njemu Dom u Lipiku zapravo pravi - dom.
Tereza Obrljan također je bila dijete koje je odraslo u Domu za djecu Lipik. Kada je krenula pričati o svojim iskustvima, emocije su je potpuno preplavile.
- Kada sam došla u Dom, bila sam mala djevojčica, jako uplašena. Sve mi je bilo novo i strašno. Znaš da ideš u nepoznato, ne znate kakvi će vas ljudi dočekati... Teta Irena je bila moj prvi oslonac i podrška. Promijenila sam sedam odgajatelja. Sjećam se, kada mi nije bilo dobro i kada me bilo strah spavati, odgajateljica Marina sjedila je pokraj mene i pazila me. Odgajateljice su nas usmjeravale jer to nisu mogle činiti naše majke. Svaka od njih je jako utjecala na mene. Kada sam odlazila, bilo me strah, ali onda sam pomislila na sve vas i shvatila da vas uvijek mogu nazvati i tražiti pomoć ili podršku. Naše kuharice su nam dosta pomagale i davali su nam jesti i kada nije bilo vrijeme jela. Zahvalna sam i sadašnjem ravnatelju, koji je tada bio odgajatelj, koji me je ohrabrivao kada sam htjela odustati od škole, ali on me je vratio na pravi put. Vi, odgajatelji, ste svi imali djecu kod kuće i nas ste tretirali kao da smo vaši. Vi ste bili naša obitelj i hvala vam na tome! Danas sam sretna što s ponosom mogu reći da sam domsko dijete i da me zbog toga nije sram, zahvaljujući vama - drhtavim glasom je rekla Tereza Obrljan.
Okupljenima se obratio i ravnatelj Doma Ivan Pušćenik koji je prije bio odgajatelj.
- Tisuće i tisuće ljudi ovdje su i ostavili i pronašli svoj život. Podijelili i dobili ljubav. Radno vrijeme nije imalo ograničenje, svaka topla riječ je itekako vrijedila, a strpljenje je izmislilo nove granice. Ovdje se nije radio »posao«, ovdje se je živio život, ovdje se događao život, svaki dan, stotinu godina. Djeca su budućnost, djeca su smisao, djeca su početak svega. Bez obzira na nacionalnu pripadnost, vjeroispovijest, boju kože, jezik kojim govore. Djeca su uvijek samo djeca. Ovaj Dom je stotinu godina primjer svega dobroga. Ovaj simbol zajedništva i tolerancije pogodila je i prva granata ispaljena na Lipik 19. kolovoza 1991. godine. Zahvaljujući prvenstveno pukovniku Marku Cooku, dr. Marici Topić te bivšem ravnatelju Goranu Niklesu i danas smo ovdje. Naposljetku, preživjeli smo transformaciju sustava socijalne skrbi i danas kao moderna ustanova ispunjavamo sve potrebe resornog Ministarstva, sustava socijalne skrbi i što je najbitnije, djece u potrebi - rekao je ravnatelj Ivan Pušćenik.
Dom je kroz povijest mijenjao oblike skrbi prema djeci; bio je oporavilište za bolesnu djecu, smještaj za ratnu siročad nakon II. svjetskog rata, klasični smještaj za djecu... Danas je u Domu je smješteno 40 djece koja nisu imala odgovarajuću roditeljsku skrb, a svoje socijalne usluge sada se pružaju djeci, obiteljima i starijim osobama.
Dr. Marica Topić jedna je od ključnih osoba, ako ne i najvažnija, zaslužnih za to što Dom i danas postoji. Uz nju, to je svakako i Mark Cook, nekadašnji vojnik, zapovjednik britanskog kontingenta UNPROFOR-a koji se zatekao na području Lipika.
Rat je bjesnio Hrvatskom, Dom je bio razoren, a dr. Marica Topić i zapovjednik Mark Cook, koji je bio šokiran razaranjem Lipika, spletom okolnosti postali su prijatelji. Dr. Topić ležala je u tom trenutku u bolničkoj postelji s vrlo kritičnom dijagnozom kada ju je u bolnici posjetio Mark Cook. Tada mu je rekla, misleći da neće preživjeti:
- Mark, imam posljednju želju, da se obnovi Dom za djecu u Lipiku - rekla mu je. a on joj je uzvratio:
- Doktorice Topić, zajedno ćemo to učiniti.
Cook je zbog tog obećanja napustio vojsku i krenuo skupljati novac za obnovu Doma. Bilo je potrebno prikupiti velik novac, čak milijun funti. Malo po malo, novac se nekako skupio i Dom je nakon 18 mjeseci posla obnovljen. Cook kaže da je to najvažnija stvar koju je napravio u životu, a posebnu mu je simboliku, kaže, davala činjenica što su tom Domu utočište pronašla hrvatska, srpska i muslimanska djeca. Kao što je ravnatelj Pušćenik bio kazao: »Nama su djeca uvijek samo djeca, nacionalnost, vjeroispovijest i boja kože ne igraju nikakvu ulogu.«
Dr. Topić također je bila na promociji i ona se nekoliko puta rasplakala, što slušajući sadašnje i bivše štićenike, a što gledajući videa iz povijesti Doma. A video linkom se javio i Mark Cook, plemeniti Britanac kojemu je bilo strašno krivo što nije mogao osobno doći u Lipik na proslavu 100 godina Doma kojeg je podigao iz pepela i promociju knjige.
- Nikad neću zaboraviti dan kada sa, došao u Lipik. Ponosan sam na ono što smo tamo, uz pomoć dr. Topić i tadašnjeg ravnatelja Gorana Niklesa te vojnika i dobrih ljudi uspjeli napraviti, obnoviti Dom za djecu - poručio je video vezom Mark Cook. Zbog njih su se djeca već 15. prosinca 1993. mogla vratiti u Lipik.
Autori monografije »100 godina Doma za djecu Lipik« ukratko su opisali muku s kojom su se susreli kada su krenuli u potragu za dokumentima o Domu, ali su na kraju rekli kako vjeruju da su napravili značajan posao.
- Pronašli smo puno dokumenata i fotografija za koje se zapravo nije ni znalo da postoje. Ono što je važno, tu nije riječ samo o dokumentima o Domu već i o dokumentima koji govore o samom gradu Lipiku tako da je ova monografija važna i za sam grad. Pronašli smo, primjerice, i neka stara pisma koja do nevjerojatnih detalja opisuju nekadašnji život u Domu - rekao je jedan od autora, Mario Barać.
Povjesničar Stjepan Benković naveo je kako su sada i činjenično uspjeli dokazati da je Dom osnovan na inicijativu dr. Andrije Štampara upravo zahvaljujući dokumentima koje su pronašli. Također je uvjeren kako su s monografijom napravili dobar posao jer su uspjeli činjenično rekonstruirati velik dio njegove povijesti koji je dobrim dijelom bio nepoznat.
Gradonačelnik Lipika Vinko Kasana poručio je kako je ponosan na Dječji dom u Lipiku i njegovu stoljetnu tradiciju.
- Bio sam na puno događaja, ali događaj poput ovog treba doživjeti. Ovdje je utkano puno ljubavi i svugdje se osjeti samo pozitivno ozračje. Na najbolji mogući način ste prikazali sve ono što ovaj dom predstavlja za Lipik. Tu su prikazani svi oni ljudi velikog srca koji su obilježili ovu stoljetnu tradiciju i koji su dali dio sebe u sve to. Na tome vam čestitam i zahvaljujem.“, rekao je gradonačelnik Kasana.
Požeško-slavonski dožupan Ferdinand Troha također je bio dirnut promocijom nabijenom emocijama.
- Čestitam svima koji ste ugradili sebe u ovu priču koja je čista ljubav i dobrota. Poučili ste nas što je to ljubav i koje su to vrijednosti života, a koje su vam usadili vaši odgajatelji. Bio sam na mnogo promocija, ali na ovakvoj, poput ove u Lipiku, nikad. Draga djeco, dragi djelatnici Doma u Lipiku, radite tako i dalje i neka vam svi dani budu ispunjeni ovakvom dobrotom kakvoj smo ovom prigodom mogli i svjedočiti - rekao je dožupan.
Čestitke je uputila i Marija Barilić, ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku koja je povodom ovog događaja došla u Lipik te je štićenicima i svim djelatnicima rekla da oni čine jednu cjelinu i jedan dom u punom smislu.
Na kraju su korisnici doma izveli igrokaz u blagdanskom dugu te zapjevali »Sretan Božić svakome«.
I da, naravno, cijela je dvorana pjevala s njima.
Dom je ponovno sve ujedinio i ponovno poslao svoju univerzalnu poruku o ljubavi i zajedništvu.
