ZBORNIK 'KAD ČUJEM DARUVAR' Želimir Periš: Diriždrabli
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Pred vama je nova priča iz zbornika "Kad čujem Daruvar" kojeg je osmislio i uredio Daruvarčanin Kruno Lokotar. Autor priče koju donosimo zadarski je književnik Želimir Periš.
Za one koji možda još ne znaju, Lokotar je uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar" koje je objedinio u spomenutom zborniku.
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem na jednom mjestu piše autorska elita.
_____________________________________________
Postoji jedna fotografija Daruvara, zapravo jedna ilustrirana dopisnica kakve su se prodavale početkom prošlog stoljeća, koja prikazuje Daruvar u budućnosti. Tadašnjoj budućnosti. Sjajna je to budućnost, napredna i bogata. Nad tornjem crkve Bogonosnih otaca lete baloni i dirižabli, nebo ih je zasićeno, a visoko iznad razine ulice golema čelična konstrukcija kojom juri viseći vlak zauzima pola neba. Ni na zemlji nije manja gužva: ulica je puna tramvaja, automobila i motorkotača, jedva da itko hoda po tom prašnjavom drumu. Toliko je napredne tehnike da cesta više nije ni sigurna, neki su se biciklisti prevrnuli, umalo i sudarili. U pozadini, cijelu kompoziciju jasno uokviruje svijetla zgrada s velikim natpisom na fasadi: „VLASTELINSKO – KUPALIŠTNO – SVRATIŠTE“. Jasno je bilo tadašnjem autoru koji je brižno sastavio ovaj kolaž, lijepeći fantastične prizore na poznatu scenografiju, da je upravo to svratište prava budućnost Daruvara. Dirižabli, baloni i nebeski vlakovi, hajde, kako ih već vrijeme donese. Gužve i ljudi, toga, bogu hvala, uvijek ima. Ali kupalište – to je Daruvar. Sad i ubuduće.
Na identičan je način razmišljao i upravitelj istog svratišta, nekih pedesetak i više godina ranije, kad je zgrada još bila mlada, a natpis “BADEHOTEL” stajao tek na drvenoj ploči naslonjenoj na stup nekoliko koraka ispred ulaza. Upravitelj, na tu dužnost postavljen po diskreciji grofa Jankovića koji je zgradu i dao izgraditi, vitak je čovjek rijetka brka, ne posebno visok, no s nešto izduženijim polucilindrom koji mu je dodavao na autoritetu. Sada, pedesetak i više godina prije crtanja one dopisnice, a godina je, možemo i to zamisliti: 1859., tim autoritetom koji mu daje izduženi polucilindar upravitelj stišće jahače iz poštanske službe.
− Gdje ste dosad? Niste li trebali doći sinoć? Ja sam izjeo sve prste čekajući vas! Pješke bih prije stigao iz Beča nego što vama treba s kočijom. Niste valjda noćili u Đurđevcu? Zašto niste odmah dojahali do Daruvara? Zar vi ne razumijete o kako se delikatnoj stvari ovdje radi? − viče upravitelj ne čekajući odgovore na svoja pitanja. Kočijaši, dva mladića u poštanskim kapama, pognuli su glave i ne pokušavaju se obraniti.
− Da vidim! Hajde, da vidim − nestrpljiv je upravitelj vidjeti pošiljku. Poštari iz kočije izvlače drvenu kutiju koju pažljivo spuštaju na zemlju. Otvaraju je i otkrivaju da je do vrha ispunjena sijenom. Upravitelj čeka dok jedan od mladića pretura sijeno i izvlači sitnu drvenu bačvu. Kretnje su mu spore i pažljive, jasno je da prenose nešto vrijedno.
− Poslala je i upute − kočijaš pruža crvenom trakom svezani smotuljak.
Iza upravitelja poredana stoji posluga badehotela, nekoliko muškaraca zalizane kose u uštirkanim bijelim košuljama. Upravitelj im kažiprstom naređuje: jedan bačvu, drugi poruku. Prvi dohvati bačvu i pažljivo je drži na prsima. Drugi uzima poruku, pa je, prateći smjer vrtnje upraviteljevog kažiprsta, odmata i čita:
Uliti napitak iz bačve u oku grofovog najboljeg piva. U to ubaciti muški cvijet kineskog stabla. Cvijet grof ima vlastitom rukom ubrati s vrha stabla za punog mjeseca. Ostaviti napitak preko noći, a onda u nj umočiti grofovu muškost pa prenijeti u trudničinu utrobu.
Čitatelj se zahihoće, a upravitelj ga presiječe mrkim pogledom.
Istoga dana, u kasnije poslijepodne, sličan mrki pogled smjestio se i na lice grofa Julija Jankovića.
− Alojz, vi ste pametan čovjek, zato sam vas i stavio da se brinete o hotelu − mrko je govorio grof.
− I ja koristim sve što je u dosegu moje pameti da se brinem o hotelu − potvrdi Alojz stišćući polucilindar u rukama.
− Ali Alojz. Zar ovakvo vrijeđanje? Pa to je ispod svake razine.
− Uvjeravam vas, plemeniti, zanemarite taj bahati duh, u pozadini njega je moćna magija. Mnogi su nam Bečani dolazili u bazene i svjedočili o slavnoj slavenskoj vještici Alici koja u Beču priziva crne magije i znade izliječiti svaku boljku.
− Gluposti, Alojz, žao mi je što sam uopće pristao na vaše igrarije. Uostalom, prekasno je. Grofica je već pozno trudna, što god da joj je u blaženom trbuhu, već je predodređeno.
Grofov mrki pogled zamjeni briga i nemoć. Grof je ozbiljan muškarac, guste brade i brkova te slabe kose koja se posve povukla s vrha glave. U ovom trenutku ima 39 godina, jednu kćer i nijednog muškog nasljednika. Navedeno i ne smatra značajnim problemom, čovjeka more puno ozbiljnije brige. Na umu mu je čitava lista nevolja koja je navrnula posljednjih godina, posebno otkad je Jelačić ukinuo kmetstvo. U nedostatku sredstava bio je prisiljen dati u zakupstvo dio Daruvara i Sirača, a najviše kose ga je koštao općinski patent koji će vlastelinske šume prepisati u općinske, što je jedva preduhitrio dogovorivši prodaju Pakraca, čime će pak pokrpati tek manji dio dugova koje je naslijedio od cijenjenog oca. S druge strane, Mađari ga stalno pritišću da utjecajem u stranci oslabi separatiste, što vrhovni upravitelj Požeške županije sigurno može, ali uistinu ne želi, pa se često čini kao da grof sjedi na dvije stolice, što nikad nije pozicija ugode i mira. Sve u svemu, grof je čovjek sa stotinu problema, a Alojz, upravitelj badehotela, kao da se svojski trudi prikačiti mu još jedan.
− Uvjeravam vas, plemeniti − nastavlja Alojz − vještičja je magija snažnija od prirode. Zamislite kakva bi to vijest bila da grof dobije sina. Nije to samo sreća za Vas i Vašu cijenjenu lozu, plemeniti. To je sreća za cijeli naš kraj. Kupalište je već na glasu kao ljekovito za boljke neplodnosti, i mnoge su nas cijenjene duše pohodile u nadi da će im se blagosloviti tijelo. No, vaš je novi badehotel skup i troškovi su preveliki. Tolike ste novce uložili u njega, a mi popunimo jedva desetinu soba. Kakav bi to samo publicitet bio da se pročuje da se i sama grofica oplemenila muškim djetetom u našim ljekovitim vodama. Ne dvojite ni trenutak, plemeniti, kupalište je naš spas. Svega će, bogu hvala, biti, ali kupalište – to je Daruvar. Sad i ubuduće. A na vama je, plemeniti, da učinite sve što još možete da vam se rodi sin, novi ždral Jankovića, pa da plemenito ime Jankovića zavijeke vodi naš grad.
Grof vrti glavom. Uzima onu cedulju pa je prevrće u prstima. Otvara je i gleda kićeni rukopis. Mršti se.
− Zar bih se ja trebao penjati na to stablo, Alojz? To je ponižavajuće.
− To je kratko poniženje i mali trud za veliku dobrobit. To je za budućnost, plemeniti. Zbog budućnosti vaše loze i budućnosti cijelog našeg grada. Za budućnost Daruvara.
Dakle, budućnost. I to ne bilo kakva, već budućnost njegovog grada. Protiv budućnosti grof ne može.
− Kad je puni mjesec? − upita grof Julije Janković Daruvarski nakon duže tišine.
− Sedmi dan − oduševljeno odgovori upravitelj.
− Naložite napraviti ljestve. Velike ljestve.
Napravili su ljestve, najveće ljestve, četvorica su ih pridržavala dok se grof penjao. Ali je daruvarski ginko viši i od najviših ljestvi, pa se nekoliko posljednjih grana grof mora uspeti sam. Neće uz njega moći biti nitko, da se mlade grane s vrha stabla od težine ne bi savinule i odlomile, ali će čitav odred dvorske svite paziti na nižim granama da spriječi nesreću.
I eno ga sedme noći, grof se otisnuo s posljednje prečke ljestvi i hvata se debla. Grane su nezgodne, nema puno mjesta za oslonac. Djeluju pretjerano ravne, šire se prema nebu poput krakova svjetlosti paloga sunca. Nije mu se lako držati se za njih, ipak, grof polako napreduje prema vrhu. Kora je čvrsta, ruka ne klizi, no nije mu ugodno. Visina je velika i makar ne puše nikakav vjetar vrh krošnje se ljulja. Grof sad leži na grani koja kao da je izvirila iz krošnje. S obje je ruke čvrsto zagrlio granu i promatra kroz krošnju. Mjesec je pun i blještav, obasjava kotlinu pa se grofu pruža pogled kakav nikad nije vidio. Njegova zemlja kojom je čitav život hodao sada je daleko pod njim, promatra je kao kakav bog s oblaka. Polja i šume, zgrade i crkve, svjetlucava vijugava traka Toplice, sve izgleda drukčije, više im nije sluga, više nije na njihovoj razini, tek se s ove visine osjeća kao pravi gospodar.
Dok upija tu božansku vizuru prene ga šum iz zraka. Čvrsto se pridržava za vrh stabla koje se njiše, a nad njime lete sjene. Jesu li to oni dirižabli i baloni, sa slike budućnosti Daruvara koji dolazi? Ili to nad njim lete ždralovi, simbol njegove loze? Jesu li dirižabli budućnosti zapravo ždralovi prošlosti, duhovi ptica čije su ime njegovi preci donijeli u ovo mjesto i koje će s krajem njegova imena, ne upali li vještičja čarolija, i odletjeti, pa će plemeniti Ždralovgrad ponovo postati samo obično Podborje? Začaran sjenama dirižabl-ždralova, tih mističnih diriždrablova budućnosti koji plove nad kotlinom grof nije ni čuo glasne korake sluge koji je uspuhano trčao prema stablu.
− Plemeniti, plemeniti! − vikao je.
− Šta se zdereš? − zaustavi slugu upravitelj Alojz, dok je grof među granama upravo spoznao kako leteće sjene nad njim imaju oblike i boje. To mu crno-bijele ptice nose neku poruku.
− Rodila je! Gospa plemenita grofica je rodila! − vikne zadihani sluga.
__________________________________________________________
BIOGRAFIJA
Želimir Periš (Zadar, 1975.) vodio radionice pisanja i festival književnosti KaLibar bestival u Zadru. Knjige su mu adaptirane u kazališne predstave, prevođene na slovenski i bugarski. Dobio je više nagrada za prozu od kojih ističe Lapis Histriae 2012. i Kočićevo pero 2020. Posebno je ponosan na društvenu igru „Strašne žene“ (2018).
Objavio: Mučenice (priče, 2013), Mima i kvadratura duga (roman, 2014), Mima i vaše kćeri (roman, 2015), x (pjesme, 2016), Žuti bog (priče, s Maer i Perić, 2020), Mladenka kostonoga (roman, 2020) u kojemu se pojavljuje i slavenska vještica Alica.