"Nije pitanje zašto se ja nisam sjetio zbornika poput "Kad vidim Daruvar", nego zašto nije nitko?!"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dragi prijatelji, poštovani čitatelji!
Kao što smo vas u nedjelju obavijestili, u ritmu srijeda/nedjelja krećemo s objavljivanjem intervjua (srijeda) i priča (nedjelja) s uglednim autorima priča u zborniku "Kad vidim Daruvar", svjetski jedinstvenog projekta kojeg je osmislio i uredio jedan od najboljih književnih urednika u Hrvatskoj, Daruvarčanin Kruno Lokotar. Intervjue s autorima ćemo objavljivati srijedom, a njihove priče nedjeljom, uvijek u 20.00 sati.
Za one koji možda još ne znaju, Lokotar je uspio nagovoriti čak 28 eminentnih autora iz Hrvatske i regije da napišu po jednu priču na temu "Kad čujem Daruvar".
Ovim projektom Daruvar postaje zapravo jedini grad u svijetu o kojem piše autorska elita, a sve njihove priče naći će se na jednom mjestu, u zborniku "Kad čujem Daruvar".
MojPortal.hr ima čast i privilegiju (hvala, Kruno!) prvi objavljivati priče iz daruvarskog zbornika čije se stranice, dok ovo čitate, provlače kroz strojeve u tiskari.
Dami i gospodo, predstavljamo vam Emira Imamovića Pirkea, novinara, pisca i scenarista, posljednjih dana najpoznatijeg kao koscenarista domaće hit serije "Dnevnik velikog Perice".
_________________________________________________
Kakva je bila vaša reakcija kada ste prvi put čuli za koncept i ideju zbornika „Kad čujem Daruvar“? Zašto ste se odlučili sudjelovati?
- Arsen Dedić je jednom rekao da je svaki tuđi uspjeh otvorena rana na njegovom srcu. Ja sam, osim u iznimnim slučajevima, poslije tuđih, dobrih ideja, ipak nešto lakše ranjen, što ne znači da mi ne trebaju prva pomoć u vidu čišćenja unutarnjih ozljeda alkoholom i kasniji oporavak od traume. E, iznimni slučaj, jedan od rijetkih, ali zato bitnih, jeste Kruno Lokotar. Da me je netko drugi nazvao s istom idejom, sebe bih proglasio glupim, a njega ili nju možda i odbio u trenutku upale sujete.
Naime, evo već deset godina živim u najmanjem gradu u kojem sam ikada stanovao i pokušavao sam, dva-tri puta, nekako spojiti književno-žurnalističke forme s tim gradom, Šibenikom. Organizirao sam storytelling večeri pod nazivom „Kad kažem Šibenik“ na kojima su gosti, pisci i spisateljice, pričali nekoliko priča po izboru i po jednu o Šibeniku. Trajalo je to neko vrijeme i ugasilo se, dobrim dijelom i zato što mi nemamo dovoljno dobrih storytellera, a tema nije baš neiscrpna.
Zatim sam razmišljao o tome da se u Šibeniku otvori rezidencija za pisce koji bi dobijali mjesec dana boravka i mira, naravno naknadu za život, te imali obvezu da napišu tekst o Šibeniku koji bi, zajedno s drugim, činio višejezični zbornik, no to bi puno, jako puno koštalo, predugo trajalo i, da tako kažem, bilo potrošeno u trenutku objavljivanja knjige. Realno, kome treba biblioteka knjiga o Šibeniku, a nije fer nekim piscima i spisateljicama davati zadatke, a druge puštati da uživaju u boravku?
E, onda sam čuo za ideju o kojoj govorite i dobio još jednu potvrdu razloga zbog kojih je Kruno najbolji urednik, a ja jedan od autora s kojima radi. Literarno obilježiti, pa na neki način i definirati grad, a iskoristiti kombinaciju već stečenih iskustava i tehnološke mogućnosti novog doba, to je ono što Kruninu, dobru ideju, razlikuje od mojih pokušaja određenog, kratkog roka trajanja ili komplicirane proizvodnje, ako ne i oboje.
Nije, naravno, pitanje zašto se ja toga nisam dosjetio, već zašto nije nitko, a odgovor je u impresumu ovog zbornika, tamo gdje piše ime urednika. Ujedno, tu je i razlog zbog kojeg sam prihvatio poziv. Često i štošta pišem po narudžbi i nije da uvijek imam još nešto osim novca kao motiv i pogonsko gorivo entuzijazma. Ovoga puta su me vodile želje da provjerim mogu li napisati tekst o mjestu na koje nisam kročio i zainteresiranost za taj konačni proizvod kojeg je Kruno osmislio demonstrirajući još jedan talenat: onaj da sadržaju kojeg nema nađe jedinu moguću formu u kojoj ga može biti.
Putopisi su žanr za koji smo predviđali da će pored svih TV programa odumrijeti, ali to se ne događa. Vaš tekst je i svojevrsni google-informbiro. Kakvo je vaše iskustvo s digitalnim medijima i mogućnostima putovanja iz fotelje?
- Sada ga imam, mislim to iskustvo. Godinama sam, dok sam radio kao novinar i reporter pisao reportaže koje i inače nisu ništa drugo nego tematski određeni putopisi. Nešto kraće sam imao želju, koja me u međuvremenu prošla, da prođem istim putem kojim je putovao Zuko Džumhur opisujući viđeno u meni dragoj knjizi „Pisma iz Azije“, objavljenoj 1973., dakle još dok su američki hipici dolazili u Afganistan na duhovnu obnovu i po jeftin hašiš.
Išao sam po novinarskom poslu svugdje, od Vukovara uoči mirne reintegracije, preko zaturenih bosanskih sela, Islamabada i New Yorka, pa do nosača aviona koji sudjeluje u NATO udarima na Srbiju, da bi me, nakon što je reportaža izumrla u našim novinama, prošla želja da negdje putujem samo da bih gledao zgrade i fasade. Sada svoju lijenost opravdavam time što sve na ovom svijetu mogu vidjeti na monitoru a da pri tome na plaćam avionske karte, ne pijem skupo pivo, ne pokušavam odrediti jedem li odrezak ili drveni ugalj i, kao na Kosovu 1999., ne moram nekim ljudima s automatskim puškama objašnjavati što ja tu, zaboga, radim. Nikada prije, da pojasnim ako ima potrebe, nisam pisao o nekom mjestu do kojeg sam stigao klikovima i zanimalo me mogu li ja to uopće, ali kako je Kruno kazao da mogu, onda sam, eto, krenuo u skupljanje iskustava reportera u papučama koji opisuje nešto daleko dok se u neposrednoj blizini kuha obiteljski ručak.
Koja su po vama ključna obilježja grada?
- Potrebe njegovih ljudi i mogućnost da realiziraju svoje zamisli. Evo, zamislimo grad, namjenski napravljen sa širokim trgovima, kazalištem, kinima, muzejem, galerijom, parkovima, restoranima s vrhunskom gastronomskom ponudom, naravno industrijom, pa naseljen ljudima kojima je dovoljno da imaju posao, plaću, dućan mještovite robe, liječnika opće prakse, frizerski salon za žene i muškarce i veći izbor TV kanala. Kvalitetni ljudi omogućavaju da gradovi nadrastu sami sebe iako cigla nije pomaknuta, dok nekvalitetni za tren metropolu pretvore u kasabu s neboderima i trgovačkim centrima.
Koscenarist ste serije "Dnevnik velikog Perice" koja se upravo, s velikim uspjehom, prikazuje na HTV. Koliko ste zadovoljni i kako je uopće išao rad na scenariju?
- Puno je prošlo otkako me producentica Suzana Pandek, kod koje sam tada radio kao script-doktor, odvela da upoznam Albina Uršića koji mi je ispričao svoju ideju da snimi film o tome što bude s dječakom Pericom iz kultnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”. Poslije smo nas dva mjesecima razgovarali, brusili likove, slagali kostur priče za, prvo, film, pa kada nas je HAVC odbio, onda za seriju. Nakon što smo došli do prve dvije epizode i sinopsisa za ostale − što je uvjet za javljanje na natječaj HTV-a − uključio se Renato Baretić koji je do tada napisano jezički ispolirao i purgerizirao. Poslije smo on, Baretić, i ja raspisali sve do kraja, pa napravili nekoliko vezija i onda je Vinko uzeo sav taj materijal i prilagođavao ga s Binom svojim vizijama.
Uglavnom, tako se radi ali naopako, no mi nismo imali ni vremena ni resursa da se zatvorimo u spisateljsku sobu, iznosimo ideje, tražimo rješenja i onda, kada se usaglasimo, to prenosimo u scenario. Kako je, dakle, riječ o poslu po narudžbi, važnije je da naručitelj bude zadovoljan, nego što ja mislim. No, ako već pitate, vizualno je serija ispala bolje nego sam očekivao, Živko Anočić je odigrao maestralno, kostimi, scenografija i muzika su sjajni, a neke scene – recimo ona u kojoj plešu Perica i Nada − kao da su iz starog, glamuroznog Hollywooda. Bino Uršić kao idejni tvorac i Vinko Brešan kao režiser su napravili i vrlo dobru podjelu pa nema oscilacija u glumačkoj igri. A da serija ima i mana, ima naravno, ali to neka traže profesionalni kritičari.
I, za kraj, koji je vaš izbor, vino ili pivo ili preciznije: Vezak (Daruvarska graševina, može i s mineralnom) ili pivo (Staročeško, Desetka, nešto iz niza Petog elementa)?
- Naučio sam, takav mi je horoskop, živjeti u izboru između dva zla, dok sam o mogućnosti izbora između dva dobra mislio isto što i o inspiraciji: čuo sam da postoji, ali je nisam sreo. Hvala na prilici da tu draž, draž izbora između dva dobra, osjetim. Dakle, najiskreniji odgovor je − može, a kako se, ipak, traži precizniji, onda: „Da pivo“ za ljetnog dana, „Lela“ za večeri općenito, u jesen „Staročeško“. Naravno, otvoren sam za nova pivska iskustva i spreman kušati ona koja nisam, samo mi treba prilika. Povoda uvijek ima.
______________________________________
Biografija:
Emir Imamović Pirke (Tuzla, 1973.) od 1992. radi kao novinar, urednik i kolumnist za neke od najznačajnijih medija u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Između ostalog, bio je urednik za kulturu i glavni i odgovorni urednik magazina Dani iz Sarajeva, najreferentnijeg političkog lista u BiH. Trenutno je kolumnist tjednika Express.
Autor je romana: Jel neko vidio djevojčice, kurve, ratne zločince (2006), Tajna Doline piramida (2007), Treće poluvrijeme (2010), Vršenje dužnosti (2014) i Terorist (2018). Napisao je dva dramska teksta: Samo nek' ne puca (2012) i S.U.R. Sajgon (2009). Scenarist je 15 epizoda TV serije „Kazalište u kući“, koscenarist serije „Dnevnik velikog Perice“ i autor scenarija za dokumentarno-igrani film „Burnum-život rimskih legionara“.
Član je Hrvatskog društva pisaca. Živi u Šibeniku.
