Dejan Šorak: Rijetko tko voli svoj grad kao što ga vole Daruvarčani
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dejan Šorak je filmski, televizijski, kazališni i radijski scenarist i redatelj, te romanopisac. Encyclopedia Britannica navodi ga među nekolicinom hrvatskih umjetnika svih vremena. Šorak je, na "nagovor" Krune Lokotara, jednog od najboljih književnih urednika u Hrvatskoj, napisao detektivski roman "Kupelj boga Silvana" čija se radnja odvija kroz 100-tinjak godina u Daruvaru. Šorak u utorak, 3. svibnja, dolazi u Daruvar na promociju romana ispred dvorca grofa Jankovića. Uoči promocije razgovarali smo s njim o romanu, motivima da ga napiše i njegovoj emociji prema Daruvaru koju je godinama gradio s povremenim dolascima u najljepši mali grad u Hrvatskoj.
Gospodine Šorak, vjerojatno ste u široj publici ipak poznatiji kao režiser, i to filmski, nego kao pisac. Kako vi sebe, kao umjetnika doživljavate, postoji li hijerarhija različitih umjetničkih disciplina u kojima ste se ostvarili?
- U ranoj mladosti, radovalo me je kako moj autorski životopis svestrano buja, no tijekom vremena, čovjek shvati da je to nabrajanje raznorodnih oblika vlastitih djela i priznanja na gotovo osam stranica gustoga proreda, ne samo zamorno, već pomalo i nedolično, te sam u posljednje vrijeme sebe samoga sve na ono bitno: „hrvatski redatelj i pisac.“ Zašto tim redoslijedom? Iz poštovanja prema Akademiji na kojoj sam postao diplomirani redatelj. Na svijetu ne postoji akademija na kojoj netko postaje diplomirani pisac. Pisci od prosječnih do genijalnih uvijek su samouki amateri, i to je ujedno njihova dragocjena posebnost. Tijekom desetljeća, pišući i režirajući raznorodne oblike od filmova, scenarija, romana, pripovijetki, kazališnih komada do radio drama, nisam to činio u potrazi za vlastitim identitetom, niti je to bilo stvaralačko lutanje. Od početka do današnjih dana, uvijek sam, ma kako se sam predstavljao i ma kako me predstavljali drugi, bio i ostajao ono što oduvijek jesam. Rijetki su pisci koji su se jednako uspješno okušali u romanu, noveli, kazališnom komadu, eseju i pjesništvu. A još su rjeđi pisci koji režiraju. No, barem meni samome, znanost je dala odgovor na prividne kontroverze mog opusa. Naime, ustanovljeno je kako se ljudski DNK tek za nekoliko postotaka razlikuje od DNK jedne obične vinske mušice, što nije uvreda za narcisoidnu ljudsku vrstu, već putokaz kako je čitav svemir od galaktika, do mrava, milijune raznih živih vrsta, stvorila jedna ista ruka.
Koliko režiseru pomaže spisateljska vještina i obrnuto, piscu režisersko iskustvo?
- Režiserska vještina stečena režiranjem kazališnog komada ili radio drame, pomaže režiranju filma i obrnuto. Ta su iskustva važna, prožimaju se i nesebično pomažu. Jednako tako, pisanje romana dragocjeno je za pisanje scenarija, radio drame, kazališnog komada. Ali iskustvo i vještina režiranja ni na koji način ne pomaže pisanju, kao što pisanje ne pomaže režiranju. To su dva usporedna kolosijeka koji se nikada ne dodiruju.
Možete li nam približiti svoje veze s Daruvarom? Jer, iz romana „Kupelj boga Silvana“, premda se radi o fikciji, jasno je da ste upućeni u grad i njegovu povijest?
- Samo je karizma Daruvarčanina Krune Lokotara, mogla talentom i djelom, okupiti cijelu njegovu sljedbu vrsnih hrvatskih pera u jednu knjigu koja se zove „Kad čujem Daruvar“, u kojoj sam opisao početak svoje „ljubavne priče“ s Daruvarom jedne pradavne, vjetrovite i snježne večeri, kada me je moj prezimenjak i Daruvarčanin Danko, koji je na Akademiji studirao filmsku kameru, napokon nagovorio da s njim pođem u njegov grad koji je volio podjednako kao i svoju plavokosu Beatrice, zbog koje bi često usred noći sjeo u svoj stari spaček i odjurio pod njen daruvarski prozor. Nisam tada ni slutio da će se za koju godinu moja sestra Jasna sretno udati u Daruvar i vrlo brzo postati zaljubljena u taj grad poput onih koji su njemu rođeni. To je bio razlog zašto sam desetljećima tu dolazio uglavnom o Božićima i Uskrsima. Vremenom sam primijetio kako rijetko tko voli svoj grad kao što ga vole Daruvarčani. U tome se čak ni Splićani ne mogu s njima nositi, jer da bi istaknuli svoju ljubav, moraju malo „izvriđat pustu Londru“. Daruvarčani vole Daruvar odano i samozatajno.
Kamo ste, za kojim izvorima, posegnuli da biste rekonstruirali Julijev park i dodali mu dimenziju veličanstvenosti?
- Jedini izvori za kojima sam posegnuo bio je stvarni Julijev park i moja mašta. Mislim da nisam tom parku „dodao dimenziju veličanstvenosti“ već je on sam po sebi ima.
„Kupelj boga „Silvana“ govori o gradu i parku kakvim bismo voljeli da je bio i kakav bismo voljeli da bude. Vjerujte li u transformativnu moć umjetnosti?
- Transformativna moć umjetnosti nije pitanje vjere, već je to osobina koju umjetnost sama po sebi ima. Vjerojatno ja kao stranac u Daruvaru imam povlasticu vidjeti njegovu davnu i današnju ljepotu, za koju su ljudi rođeni u ovom gradu možda ponešto uskraćeni i ne vide je. Venecijanski Canal Grande, ta vodena avenija sa svojim palačama i gotičkim čipkama s pravom se naziva najljepšom ulicom svijeta, u kojoj smo mnogih desetljeća uvijek iznova uživali prožeti trncima. A u ta rana jutra vaporetto bi bio krcat rođenim Venecijancima koji su išli na posao u bezbrojne hotele, restorane, trgovine, i baš nitko od njih nije ni gledao ni vidio to čudo ljepote kroz koju svakodnevno prolazi.
Vaš roman pripovijeda o razdoblju od 1937. do futurističke, a bliske 2025-te godine, dakle nekih 100-tinjak godina koje bilježe ratove, prevrate, čak i razdoblja mira i gradnje, no uglavnom različite oblike diskontinuiteta. Mijenjaju li ti događaji i čovjeka?
- Stara latinska izreka, a njima je uglavnom za vjerovati, govori kako se vremena mijenjaju i mi se mijenjamo u njima. No, prema toj našoj promjeni u vremenima, vrlo sam skeptičan. One su uglavnom izvanjske, dekorativne prirode. Drugačije smo odjeveni, ne ubijamo lukom i strijelom nego strojnicom, no naša se ljudska narav unatoč naoko dramatičnim povijesnim prevratima i zbivanjima, nimalo nije promijenila od ranih starozavjetnih vremena. Jednako smo dobri i zli, oholi, zavidni, pohlepni, ljubomorni, osvetoljubivi, baš kao i milosrdni, plemeniti, skrbni, tolerantni. Ono što daje privid promjena je nevjerojatni tehnološki razvoj koji se zbio u kratkom vremenu. Ali razvoj ljudske prirode nije se pomaknuo dalje od izgona iz Raja. Ne samo razvoj ljudskih osobina, nego i biološki. Građa faraonova oka, prije četiri tisuće godina, potpuno je identična građi oka današnjeg činovnika neke općinske uprave.
Roman koketira s mističnim i onostranim koje se bori s racionalnim. Za slučajeve misterioznih utapanja u Silvanovoj kupelji se sumnja da su ubojstva i zahtijevaju stroge istrage. Je li, po vama, moguć čovjek bez vjere u onostrano?
- Uvjeren sam da nije. I dan danas se ponegdje u Oceaniji ili Amazoniji pronalaze nepoznata plemena koja se prvi put susreću s civilizacijom. I ti ljudi također vjeruju u nešto onostrano. Onostranost nije pitanje vjere već je to činjenica. Hamlet veli Horaciju: „Između neba i zemlje ima toliko stvari o kojima tvoj filozofija i ne sanja.“ „Kupelj boga Silvana“ na izvjestan način počiva na tajni onostranog.
Važna dimenzija romana je erotska, pri čemu je erotika kultivirana, sporazumna, što ne isključuje njezine manipulacijske potencijale. No, vi se više bavite umjetnošću zavođenja i koketiranja. Što je toliko impresivno u činu zavođenja?
- Zavođenje i koketiranje često je snažnije od samog čina. Slutnja i nagovještaj erotskog veća su erotika od njene ogoljelosti. Često je pravilo umjetnosti kao i života „manje je više“, da se svjetlost najsnažnije izražava tamom i obrnuto. Iako načelno poričem našu promjenu u promijenjenim vremenima, evo priznajem barem jednu; svima i lako dostupna pornografija uništila je erotiku, i time su novi naraštaji uskraćeni za njezinu dragocjenost.
Potkraj romana citirana je Marguerite Yourcenar i njezin slavni ulomak o dobu Hadrijanove vladavine kada su „stari rimski bogovi izgubili moć terora, a novi mladi bog bio je dobar i poletan“. Imate li dojam da živimo u sličnom vremenu?
- Na žalost ne. Današnji bogovi divljeg, primitivnog kapitalizma kao i onog korporativno uglađenog, moćniji su i okrutniji nego ikad i bešćutno ravnaju našim životima i sudbinama.