Leonida Kifer: "Ugledna tvrtka izradila mi je ortopedske cipele - jedna je različita od druge"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
DARUVAR/ZAGREB – Leonida Kifer je mlada žena s neizlječivom dijagnozom. Ima skoliozu, njezin najnoviji nalaz koji je pokazala magnetna rezonancija, pokazao je da je njezina kralježnica u još lošijem i iskrivljenijem stanju nego što se dosad mislilo. Uz to, Leonida je osoba koja ima jednu nogu dva i pol centimetra kraću od druge, koja svakodnevno trpi užasne bolove, koja je svjesna da je njezino stanje neizlječivo i koja se uz sve navedeno, hrabro bori protiv depresije.
Kao da sve ovo nije dovoljno, Leonida se prije nekoliko dana susrela s još jednom nepravdom o kojoj, kako nam kaže, nema namjeru šutjeti. Štoviše, želi javno reagirati kako se nešto slično ne bi dogodilo nikome, a naročito ne mladim djevojkama ili ženama, bilo da imaju invaliditet ili ne.
Budući da zbog svojeg iznimno teškog zdravstvenog stanja jednom u dvije godine ima pravo na ortopedske cipele koje joj doznakom plaća HZZO, odnosno država, prije tpar dana Leonida, Daruvarčanka sa zagrebačkom adresom, otišla je po svoje naručene ortopedske cipele u jednu poznatu tvrtku. I tu nastaju prvi problemi. Cipele naprosto na izgled nisu jednake!
Diskriminacija koju plaća država
Nažalost, nije odmah reagirala već ih je donijela kući i tek tada shvatila da ih nije uopće trebala preuzeti jer naprosto to nije proizvod koji je ona naručila. No, tada je već bilo kasno... Gledala ih je, fotografirala i svoju "nevolju" javno podijelila s drugima putem društvenih mreža. Mnoštvo ljudi ju je podržalo.
-Nove ortopedske cipele su podignute. Ako vam se prema fotografiji čini da jedna izgleda kao da je za slona, a druga za čovjeka, u pravu ste, zaista izgledaju onako kako su na slici pokazane. Bilo bi licemjerno reći da nisam zahvalna što postoji ortopedsko pomagalo koje može pomoći pri hodanju i koje mi ih je država odobrila. Na svakoj sitnici se zahvaljujem, a cipele su velika stvar.
Dodajem da nije stvar samo u estetici, već što kad obujem cipelu, ne želim se osjećati jadno, poniženo, biti u strahu da će mi se svi smijati i pri svakom koraku imati osjećaj da su sve oči svijeta uperene u moje cipele. Pri hodanju ne želim padati u depresiju veću od one u kojoj jesam samo zato što spadam među osobe s invaliditetom, onu skupinu o čijim osjećajima niti birokracija niti društvo ne brinu. Još ću reći kako na slijedeće ovakve cipele imam pravo za dvije godine. Smatram da je to ogromna diskriminacija. Počela sam zdrave ljude pitati koliko cipela oni kupuju u dvije godine, čisto da svi zajedno osvijestimo kako je u društvu visoka diskriminacija onih koji su i bez ovog na raznim životno važnim područjima diskriminirani. Počela sam se pitati kako to da u RH ne postoje tvrtke koje su u stanju izraditi ortopedske cipele u kojima ljudi neće iz aviona izgledati, kako to narod često kaže, "kao da s osobom nešto nije u redu".
Neki pričaju o štiklama, naslikavaju se gradeći kultove cipela, a mi se valjda po nekom očekivanju društva moramo boriti da nam cipele bar prividno izgledaju jednako, kad to već s nogama ne možemo učiniti, napisala je ovaj post Leonida na svojoj Facebook stranici dodavši kako je, iako su je povrijedili, odmah odlučila javno progovoriti o situaciji u kojoj se našla i boriti se za "normalne" cipele.
Od šoka nije reagirala
-Meni sada ostaje učiti se na nove cipele i polako ih prihvaćati, po funkciji, ne po izgledu, kazala je Leonida zahvalivši se javnosti na podršci koju je dobila putem poruka na društvenim mrežama.
Budući da nas je zanimalo na koji način se Leonida dalje namjerava boriti, te kome se sve planira javiti, nazvali smo ju i saznali za još jednu, kako tvrdi, veliku nepravdu koju u prvi tren nije niti shvatila. A riječ je o odavanju njezinih osobnih podataka dijagnoze privatnoj tvrtci.
-Kako bih svima dokazala da ne umišljam nepravdu, snimila sam video u kojemu uspoređujem ortopedske cipele. One prve, stare šest godina, izradio je postolar koji je sada u mirovini i više ne surađuje s tvrtkom kod koje sam tada nabavila ortopedska pomagala. I druge koje sam preuzela prije dva dana i koje su izradili „stručnjaci“ u jako poznatoj tvrtci za ortopedska pomagala.
Vidi se ogromna razlika. Napominjem da su nove rađene prema starima, no kao da nemaju ništa zajedničkog. Kod starih se čovjek uistinu potrudio da kada ih obučem, blistam. Za te me cipele i sada pitaju gdje sam ih kupila i hvale ih.
Sada mi je žao što kod preuzimanja novih nisam bolje pogledala što su „stručnjaci“ napravili jer ih ne bi preuzela, to naprosto nije ono što smo dogovorili, tvrdi Leonida i dodaje kako nije bitno je li riječ o osobi s invaliditetom, kao ni tko plaća cipele.
Odavanje osobnih podataka
-Tvrtka je na tržištu i trebalo bi joj biti bitno zadovoljstvo klijenta. Moje su cipele napravljene samo da se pokupi novac od države i to je to. Drugačije ne mogu protumačiti proizvod koji su mi isporučili. Kad sam ih vidjela i probala, bila sam u šoku. Ovo se u 21. stoljeću ne bi smjelo događati, bijesna je Leonida koja tvrdi kako je ona u svemu ovome najmanje bitna.
-Zamišljam si djecu koja dobiju ovakve cipele i zbog toga su suočena s raznim vrstama nasilja. Mene su zbog ortoze ismijavali, traume su i danas ovdje.
I baš zato ne odustajem, tek sam krenula. Svatko zaslužuje jednakost i biti tretiran kao ljudsko biće, uvjerava nas Leonida i nastavlja kako ju ljuti i što je sporna tvrtka imala njezine osobne podatke, a da ni danas ne zna otkud.
-Riječ je o načinu na koji je ova privatna tvrtka koja je izradila moje nove cipele došla do mene. Oni su mene prvu kontaktirali, ne ja njih. Dan nakon pregleda kod ortopeda kojemu godinama idem, zvonio mi je mobitel. Dakle, netko je imao moj broj mobitela. Nisam ga dala ortopedu, nego se nalazi unutar sustava zajedno s mojim ostalim podatcima. Žena s druge strane uljudno se predstavila i pitala me jesam li ja dan ranije bila na pregledu i dobila doznaku za ortopedske cipele i ortozu. Odgovorila sam da jesam. Tada još nisam doznaku niti odnijela na HZZO.
Ne želi više šutjeti
Nažalost, nisam racionalno reagirala i upitala ju otkud joj moji podaci i moja dijagnoza. Bila sam sva pod dojmom kako netko iz privatnog sektora brine o mom zdravlju i već unaprijed nudi svoju uslugu. Kako sam preko posla čula za to poduzeće i znam da je poznato u tim krugovima, pristala sam odmah da mi nove cipele oni izrade. Nije bilo razloga sumnjati u kvalitetu i odnos prema klijentu, prisjeća se Leonida koju je strah donositi zaključke o ovome, ali činjenica je da netko unutar zdravstvenog sustava odaje privatnom sektoru osobne podatke pacijenta.
-Rade li to besplatno ili za neku proviziju, to kao i ovo prethodno, ne mogu tvrditi. Cipele nakon što sam ih donijela kući, nisam obula. Gledam ih svaki dan i suze mi cure. Pokušat ću svakako hodati u njima, to je plaćeno i dobiveno i ne želim biti nezahvalna jer ipak su moje iduće dvije godine. Ponavljam, najmanje sam ja bitna, ali svakako više ne mogu i ne želim šutjeti, tvrdi Leonida.
U nastavku nam pojašnjava kako je takve cipele koje su joj isporučene mogla i sama "sklepati". Mogla je jednostavno kupiti cipele u nekom dućanu obućom i u jednu staviti uložak. Ne bi bilo znatne razlike od onih koje su joj isporučene.
-Za sve one koji možda ne znaju razliku, cipele na koje ja imam pravo, ortopedsko su pomagalo. Njihov značaj meni je kao što su nekome naočale. Zato je važno da budu kako treba, njih naprosto ne može proizvesti obična tvornica obućom. Što ću točno i kako dalje, u ovome trenutku još ne znam. Svakako ću dobro razmisliti. Vjerujete, još sam u šoku i pod dojmom. Ono što znam, svakako neću šutjeti i dozvoliti da se nešto slično opet dogodi nekome drugome, odlučna je Leonida.