Leonida Kifer: "Smiruje me zapisivanje onoga što proživljavam i jedino tada ne mislim na bol"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer napisala je seriju od 12 tekstova koje je objavio MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
Kad bi se morala opisati u jednoj rečenici, rekla bih da sam ona koja zapisuje svoje misli i emocije i ona koja progovara o problemima koje mladoj ženi donosi život s invaliditetom u manjoj, još uvijek konzervativnoj sredini.
Međutim, osjećam da sam puno više od kalupa jedne rečenice i puno više od definicije osobe s invaliditetom.
O sebi rijetko kada razmišljam kao osobi koja nešto ne može. To je jedan od razloga zašto sam se dugo opirala krenuti u postupak stjecanja statusa osobe s invaliditetom. U malim sredinama se još uvijek nije iskorijenilo razmišljanje kako su ljudi s invaliditetom "oni koji nešto ne mogu".
Pomicala granice
Od kada znam za sebe, pomicala sam vlastite granice i nastojala u svemu pokazivati kako mogu i nikako nisam htjela dobiti etiketu koja se na čovjeka prilijepi i samim svojim postojanjem, otežava ostvarivanje želja i snova. Osobno me jako pogađa takvo ograničavanje ljudi etiketom i nikako to ne mogu prihvatiti, a znam da sama ne mogu svijet promijeniti.
Obožavam pisati. Pogotovo kada me uhvate bolovi u cijelom tijela. Tada nastojim ležati u što mirnijem položaju i jedino pokrećem su moji prsti i um. Smiruje me zapisivanje onog što proživljavam i ujedno mi zaokuplja um da ne misli samo na bol, pa mi posluži i kao terapija.
Kako osim skolioze i kraće noge, ratujem i sa teškom depresijom, dobro sam upoznala termin „imati dobar i loš dan“. Polako kroz bolove u tijelu i na duši učim prihvaćati sama sebe i pisanje mi puno pomogne u tome. Kako sam odgajana u svjetonazoru „ o tome se ne priča, o tome se šuti“, osvijestila sam u sebi kako kroz svoje pisanje želim pomoći društvu da što bolje razumije kako žive ljudi s brojnim izazovima koje im donosi borba za zdravlje i novi dan. Šutnja i trpanje pod tepih neće nikome pomoći, a ako progovorim, netko će stati i poslušati, razumjeti, potaknuti ću nekoga na promjene. S druge strane, možda nekog i motiviram da i sam počne zapisivati ono što doživljava.
Borba protiv predrasuda
Imam završen petogodišnji studij javne uprave i nekoliko edukacija od kojih bi istaknula to da sam voditeljica pripreme i provedbe EU projekata i odnosa s javnošću. Trenutno sam zaposlena i članica sam nekoliko udruga. Vidite koliko toga se može uz izazov zvanu bol? I to je samo ono čime se trenutno bavim, ostalo još čeka da se ostvari.
Jednako kao što volim pisati, volim se i boriti protiv predrasuda. U paketu sa borbom za zdravlje, dolaze i predrasude. Susretala sam se s njima često i volim pokazati i drugu stranu onog što netko unaprijed „zna“ ili očekuje. S vremenom sam naučila živjeti sa što manje planova, jer nikad ne znam kakva ću se probuditi. I to je jedna predrasuda. Ljudi često misle kako si ili stalno dobro ili stalno loše. Ovo govorim iz iskustva, tako sam i ja razmišljala do 26. godine. A onda su u moj život postupno ulazili sve jači bolovi i na svom sam primjeru naučila koliko snažne oscilacije mogu biti ne samo u jednom danu, već u jednom satu. Ta nepredvidljivost je nešto s čime se još učim živjeti.
Boli me svaki pokret
Jučer sam u svakoj stanici tijela osjetila bol. Bol od koje mi je sve više mučno i tjera me na povraćanje. I takva sam išla prošetati. Vukla se daruvarskim parkom gledajući gdje su klupe na koje ću sjesti. Bolio me svaki pokret. Baš svaki. Da me dodirnuo list sa drveta, i to bi boljelo. Sunčane naočale sam stavila tako da mi nitko ne vidi suze. Često to radim jer ne želim da netko misli da sam plačljivica. Još nemam odgovor na pitanje od koga ih zapravo skrivam, sama od sebe ili od prolaznika na ulici.
Priznajem da mi je još uvijek teško prihvatiti sama sebe i činjenicu da ponekad ima dana kad je svaki pokret bolan. Toliko toga želim, a onda me bol pokosi i mogu samo gledati čašu vode koja stoji na stolu i čekati da mi je tata donese jer mene toliko boli da mi je ustajanje ogroman napor. Motiviram sama sebe koliko god mogu da ne padnem u crnilo vlastitih misli. Prošla sam to i znam da ako sada toliko potonem, teško da ću se izvući. Kako ne volim piti lijekove i ne želim si tijelo stalno trovati (iako od kako znam za sebe, stalno pijem lijekove), nastojim maksimalno izdržati bol što duže mogu. Tako sam i jučer. Kad više nisam mogla izdržati, posegnula sam za lijekom.
Dajmo priliku jedni drugima
Iza mene je neprospavana noć. Kad me boli, spavam po sat, sat i pol i onda me bol probudi. Pišem vam ovo ne zato da me sažalijevate, već da vidite kako živim. I bez obzira što sam umorna, iscrpljena, što osjetim ponovno bol koju sam na dvadeset dana zaboravila, i dalje sam zahvalna na novom danu u životu i na tome što sam uopće živa.
Uz podršku i pokoju ruku pruženu kao pomoć, svatko od nas može puno toga dati društvu i biti ravnopravan dio društva. Upravo činjenica što se na drugačije načine borimo za novi dan, to je bogatstvo cijelog društva. Samo dajmo priliku jedni drugima!