Leonida Kifer: "Liječnica Nataša Lončar dala mi je snage da se borim za svaki svoj dan"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(U sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", Leonida Kifer piše seriju od 12 tekstova koje objavljuje MojPortal.hr jer želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s invaliditetom. I, naravno, pomoći im da ih lakše prebrode.)
Većina nas za bliske ljude kaže da su im druga obitelj. Tako ja svojom drugom obitelji smatram prijatelje, cijelo svoje bivše poduzeće, a zahvaljujući životnim izazovima, liječnici i medicinsko osoblje postali su također moja druga obitelj.
Kada od prvih dana života uz sebe imaš liječnike, medicinske sestre, važno je osvijestiti u sebi kako ti oni nisu neprijatelji, nego saveznici u borbi za život. Do ove spoznaje sam došla nakon dugogodišnje bitke sama sa sobom tko i što su medicinski radnici u mom životu. Dugo je trajao proces od toga da ih krivim za sve što mi se događalo, do toga da ih smatram svojom drugom obitelji.
Ružne vijesti
Osobe s invaliditetom vrlo su često na raznim pretragama, operacijama i jako je važno kakav će odnos razviti s onima koji su zajedno s njima „na prvoj crti bojišnice“ za njihov život, a upravo su to medicinske sestre, tehničari i liječnici.
Najteže mi je u osmom razredu, kada sam završila u bolnici zbog oboljenja bubrega. Odjednom sam bila odvojena od prijatelja i škole koja mi je bila jako važna. Teško sam prihvatila činjenicu da sam u bolnici, a kako je tada malo tko imao mobitel, nisam s nikim mogla ni komunicirati.
Jednog dana u sobu je ušao liječnik i rekao mi da mi u toj bolnici više ne mogu pomoći i da me šalju u Zagreb. Sjeo je na rub kreveta i rekao mi da ću vjerojatno umrijeti.
Od njegovih riječi na pod mi je pao prvi mobitel, crna motorola. Nisam se mogla sjetiti niti jednog broja, osim bakinog, koju sam nazvala i kroz suze rekla: "Bako, ja umirem". Doktor je izašao iz sobe, a ja sam ostala sama u sobi sa svojim suzama.
Nakon toga je došla jedna medicinska sestra koja me pokušala utješiti, ali nije uspjevala. I ona mi je rekla kako se još ne zna hoću li umrijeti, ali se zna da nemam neke šanse za život jer nitko ne zna gdje mi se bubreg nalazi. Za mladu osobu, napola dijete od 15 godina, ovo je zadnje što želiš čuti. Kako sam već prije toga godinama redovito posjećivala razne liječnike, znala sam da ovakav pristup prema meni nije dobar, no tada se nisam imala kome obratiti jer sam bila samo dijete.
Povjerenje najvažnije
Kako sam odrastala, tako se u meni razvijala misao o važnosti odnosa s liječnikom, ali i sa medicinskim osobljem, jer vrlo često i komuniciramo upravo s osobljem dok ne dođemo do doktora. S obzirom da život s invaliditetom, htjeli mi to sami sebi priznati ili ne, sa sobom nosi razne strahove, od velike je važnosti imaju povjerenja i ljudski odnos s onima kojima je životni poziv (ne posao) liječiti te i osobno smatram, biti tvoj tim u borbi za život.
Prva stepenica su nam liječnici opće medicine. Mene je u ovom području život zaista nagradio sa dvije predivne osobe koje zaista smatram svojom obitelji. Kako sam do 15. godine živjela u Končanici, doktorica Nataša Lončar i sestra Snježana Horina su uvijek bile tu za mene i nikada neću zaboraviti kako je doktorica uvijek rješavala sve moje probleme. Uvijek mi je govorila da se borim za svaki svoj dan i to mi je dalo neopisivu snagu za daljnju borbu. Samo jedna rečenica liječnika znači toliko puno za nas koji se stalno s nečim borimo.
Nisam sama
Danas imam drugog liječnika opće prakse i on je nastavio njegovati odnos pun ljudskosti, razumijevanja i podrške kakav sam imala kroz djetinjstvo. Kakva god došla liječniku, uspije me smiriti i dati mi snage za dalje. Znam da nisam sama u svojoj borbi, pogotovo sa stručne strane.
Liječnike i sve koji se zajedno sa mnom bore (pa makar i na prvi pogled nevidljivo) za moje zdravlje i život smatram svojom drugom obitelji. Željela bih da sve osobe s invaliditetom imaju odnos s liječnikom i svim ostalim radnicima u medicini pun povjerenja, podrške u kojem će se osjećati kao ljudska bića i uz koje se neće osjećati sami na svijetu u borbi s raznim izazovima.