DRAMATIČNA ISPOVIJEST NAKON 29 GODINA: "Kako smo preživjeli torturu u logoru Bučje"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Na današnji dan prije točno 29 godina, 16. siječnja 1992. godine je u Pakracu održana najveća razmjena zarobljenika logora Bučja u kojoj je razmijenjena većina preživjelih logoraša ovog zloglasnog kazamata, prvog organiziranog zatočeničkog logora u Domovinskom ratu.
Tim povodom je danas, u subotu, u Bučju održana komemoracija kojom je obilježena 29. godišnjica razmjene. Među današnjim govornicima bio je i 62-godišnji Josip Cah iz Lipika, predsjednik Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje Požeško-slavonske županije, koji je preživio 148 zarobljeničkih dana. Povodom ove obljetnice podijelio je svoja potresna iskustva i sjećanja, zajedno s Josipom Stragom (64) iz Lipika i Darkom Mercluftom (51) iz Pakraca.
Zarobljeni na Zukvi
Cah i Straga zarobljeni su zajedno 28. kolovoza 1991. na pakračkoj Zukvi i u zatočeništvu su proveli 148 dana.
Cah je kao referent Poljoprivrede Lipik išao po radnom zadatku u Donju Obrijež zbog provjere stoke i stočne hrane, a Straga je vozio suprugu i djecu na sigurno, kod svoje rodbine također u D. Obrijež gdje je ostavio automobil. Cah i Straga su se vraćali zajedno i zaustavljeni su na sjevernom ulazu u Pakrac.
- Bili su u nekakvim šarenim uniformama, ali je jasno da se radilo o paravojnoj formaciju. Čim su nas izvukli iz auta malo su nas kundačili. U tom strahu samo sam spustio glavu dolje i nisam ih gledao, ali mi se učinilo da sam prepoznao jednog od njih. Ubrzo su nas otpremili na Bučje. Stavili su nam povez preko očiju i bile su nam tako zavezane nekoliko dana - počeo je Cah svoju potresnu zarobljeničku priču i dodao kako je siguran kako mu je zarobljavanje bilo namješteno. Bilo mu je dojavljeno da stoga ugiba od gladi, a kada je došao u Obrijež, sa stokom je bilo sve u redu.
U Bučju je već bilo zarobljenih civila jer su zasjede na cestama i hapšenja počela još 17. kolovoza, dva dana prije općeg napada na Pakrac. Prema evidenciji koju imaju u Koordinaciji udruga proisteklih iz Domovinskog rata Pakrac-Lipik, prvi zarobljenici su bili Vlado Flanjak, Franjo Glazer i Stipo Matanović, a sljedećeg dana 18. kolovoza je na zapadnom ulazu u Kukunjevac, na cesti zarobljen dr. Ivan Šreter, liječnik i mirotvorac koji je u bivšoj državi progonjen zbog upotrebe hrvatskog jezika i koji je u narodu bio poznat i kao "hrvatski Gandhi".
Ispitivanja - izgovor za mlaćenje
U Bučju je od prvog dana krenula tortura.
- Svaki dan su trajala ispitivanja i meni je to bilo najgore jer su nas ispitivali i tražili priznanje, a ni sam ne znam što sam trebao priznati jer nisam napravio ništa. Zarobljen sam samo zato što nisam bio Srbin, kao uostalom i svi zarobljenici logora Bučje. Ispitivanje im je na neki način bio izgovor da nas mlate i tuku i to praktički svakodnevno. Koliko su batinanja bila nemilosrdna dokazuje to da nekoliko zarobljenika nije preživjelo tu torturu i doslovno su ubijeni batinama - prisjeća se Straga.
Obojica se slažu da su prvi dani bili strah i trepet, imali su vezane oči i ništa nisu mogli vidjeti, bili su zatvoreni u jednu manju prostoriju u kojoj je bilo dvadesetak ljudi, bez ikakvog ležaja i pokrivača, u nehumanim uvjetima, a dva puta dnevno bi dobili tanko rezanu šnitu kruha i uz to malo nekakve jedva jestive čorbe.
- Prepoznao sam neke zarobljenike, sjećam se Glazerovog grgljanja, a prišao mi je i Nino Petrovečki i rekao da se ne bojim. Ali strah je stvarno bio velik i prvih dana pomislio sam da sam gotov i da se neću izvući živ - priznaje Cah.
Straga pak kaže da je razmišljao drugačije.
- Ja sam mislio, pa što mi oni mogu kad nisam ništa napravio? Ali to tamo je bilo nešto sasvim drugačije i nije uopće imalo veze jesi li ili nisi nešto napravio - priznaje Straga koji se također složio da su mu najgora bila ispitivanja.
- Ne znaš kada će tebe izvući i odvesti na ispitivanje odnosno na batinanje. Jako teško mi je bilo i što ne znaš što se događa s druge, naše strane, u Lipiku i Pakracu i ne znaš što je s tvojima. Informacije bi dobili od novih zatvorenika koji bi dolazili u logor pa su nam oni prenosili što se trenutno događa. Bilo mi je najteže kada sam od jednog zarobljenika saznao da su moj sin i žena ipak u Lipiku, a ja sam ih petnaestak dana prije odvezao iz Lipika jer su padale granate i bilo je opasno - kaže Straga.
Fizička tortura, ispitivanje, batinanje bili su svakodnevica zarobljenika ovog zloglasnog logora. Jednako bolno i nepodnošljivo bilo je i psihičko maltretiranje koje je u pravilu išlo uz vrijeđanje, psovanje i omalovažavanje.
"Ubili smo ti oba brata!"
- Jako, jako teško mi je bilo kada su mi rekli da su mi ubili oba brata. Za jednog brata koji je inače veseljak i vrlo je društven, rekli su da su je ubijen u Pakracu, a drugog da su ubili u Donjem Čagliću gdje smo nekada radili. Bogu hvala to nije bila istina, ali ja to u zarobljeništvu nisam mogao znati. Povjerovao sam da je istina i to mi je bilo toliko teško da i danas imam posljedice - kaže Cah inastavlja:
- Kada je završena razmjena 16. siječnja 1992. i kada su nas s Gavrinice dovezli autobusom ispred robne kuće u Pakracu, kad je u stvari sve bilo gotovo, ljudi su počeli izlaziti, a dočekali su nas naši dečki s pićem, ljudi su se počeli veseliti jer su preživjeli. A ja sam bio toliko potresen da sam ostao u autobusu. Sjedio sam tako dok nije došao Tonči Oblak. Sjećam se da mi je rekao: "Ajde Jozo, šta je sad, dobro je", jer me htio utješiti, a ja mu velim: "Brate..."
Nije Josip Cah mogao nastaviti dalje, slomio se pod navalom emocija iako je od traume prošlo gotovo trideset godina. Emocije su preplavile i drugog Josipa, Stragu, koji je samo ustao i napustio prostoriju u kojoj smo razgovarali.
Zloglasni logor Bučje postojao je od kolovoza 1991. pa sve do siječnja 1992. godine. U tom razdoblju kroz logor je prošlo više od 300 ljudi. Dio zatočenih je razmijenjen, dio zatvorenika je sproveden u daljnje kazamate i logore, neki nažalost nisu preživjeli strašne torture, a nekima se gubi svaki trag. Do danas nije poznata sudbina 22 osobe čiji ostaci nikada nisu pronađeni i koji se još uvijek vode kao nestali. Među njima i već spomenuti dr. Ivan Šreter.
Zarobljen nakon ranjavanja
Priča tada 21-godišnjeg Darka Merclufta je nevjerojatna i, bez pretjerivanja, filmska. Darko je sudjelovao u akciji 6. listopada 1991., u Gornjoj Obriježi, a bio je to najteži dan u Domovinskom ratu na pakračkom i lipičkom bojištu. Poginula su 23 hrvatska vojnika i 5 civila. U toj akciji Darko je teško ranjen u lijevu ruku, obje noge i u leđa.
- Sjećam se, bila je nedjelja. Nakon što sam ranjen uspio sam otpuzati dalje, izvući se i sakriti se da me neprijatelj ne pronađe. Prenoćio samo tako teško ranjen, stalno sam se gubio, zbog težine ranjavanja bilo mi je sve gore i vidio sam da mi se ne piše dobro. U ponedjeljak ujutro sam čuo glasove i nisam znao jesu li to neprijatelji ili naši. Ali vidio sam da neću preživjeti ako se ne javim i odlučio sam riskirati i počeo zvati u pomoć. Čuo me je jedan četnik i krenuo na mene s nožem da me zakolje, ali mu je drugi viknuo: "Ostavi ga!". Kad su me izvukli, omotali su mi rane, stavili me na neka vrata, došli su sa "stodesetkom" i odvezli me. Nakon kratke vožnje, valjda u Derezi, prebacili su me u sanitet kojeg su zaustavili u nekoj šumi i prijetili da će ubiti i mene i vozača i tog još jednog člana medicinskog osoblja jer "pomažu ustaši". Nekako smo ipak prošli i uspjeli doći u Bučje gdje je tada u nekadašnjoj školi bila organizirana vojna bolnica - priča Darko svoju nevjerojatnu priču.
U bolnici su bili smješteni ranjeni pripadnici neprijateljske vojske, a kaže da mu je medicinsko osoblje pružilo svu potrebnu medicinsku pomoć i njegu.
- Smjestili su me samoga u sobu, u krevet i ja sam bio jedini hrvatski vojnik tamo. Zato mislim da medicinsko osoblje ostalima nije ni reklo tko sam jer nije bilo nikakvih incidenata niti me je tko napao, a mogao je. Došao je doktor, razmotao mi ruku, prsti su mi već počeli crniti i rekao mi je da nema spasa, da mi mora amputirati lijevu ruku, malo ispod ramena. To su i napravili i to vrlo profesionalno, pod anestezijom, uz svu medicinsku njegu, a doktor je bio vrlo human, korektan i profesionalan. Čak sam imao i napismeno pečatiranu medicinsku dokumentaciju. Međutim nakon desetak dana došla je smjena cijele kirurške ekipe, i liječnika i medicinskog osoblja - prisjeća se Darko.
"Šta tog ustašu držite tu?"
- Umjesto ovog humanog doktora došao je drugi koji je uletio u moju sobu i počeo galamiti: "Šta tog ustašu držite tu? Teraj to van". I praktički deset dana nakon amputacije ruke prebacili su me među zatvorenike, bez ikakve liječničke njege. Zatvorenici su me na neki način štitili jer su me uvijek stavljali u kut, najdalje od ulaznih vrata na koja su ulazili neprijatelji i izvlačili ljude na ispitivanje. Nitko me nije dirao sve dok se Džakula nije htio slikati s novinarima. Izvukli se me van, posjeli za stol, a s njim su bila još neka dvojica. I kao, oni nešto pričaju sa mnom, a u pratnji su bila dva stražara koji su nisu vidjeli u kadru, ali su bili spremni reagirati na svaku moju krivu riječ - priča Darko i kaže da je kasnije tražio, ali nikada nije pronašao tu reportažu ni vijest.
Darko Mercluft je ukupno u zarobljeništvu proveo 101 dan, u Bučju nije dobio batina, ali je zato batine dobio kada je 15. prosinca 1991. zajedno s drugim zarobljenicima premještan u logor u Staru Gradišku.
I Mercluft i Cah i Straga se jednoglasno slažu da je Bučje bilo neusporedivo gore nego Gradiška.
- Gradiška je bila hotel A kategorije - kaže Straga, a Mercluft dodaje da su ih po dolasku u Gradišku dobro isprepadali kada su ih s batinama dočekali i u špaliru ispraćali iz kamiona.
- Vikali su nam: "Gle, evo došli nam četnici" jer smo u zarobljeništvu svi bili zarasli u brade - dodaje Straga.
- Na Bučju smo spavali praktički na podu, na nekoj deki koja nije bila deblja od majice i na kartonu, a u Gradišci su nam dijelili vojnu ćebad koju smo stavljali na slamu tako da je bilo čak i udobno. Osim toga dnevno smo dobivali tri puna vojna obroka - kaže Mercluft.
Pitao sam ga zna li danas, s vremenskim odmakom, kako je sve to preživio?
- Bio sam mlad i ja sam to nekako dobro podnosio, a u meni se probudila i želja i instinkt za preživljavanjem koji me je vjerojatno na kraju i spasio. Bilo je perioda kada je bilo stvarno grozno, svega i svačega smo se nagledali, ali preživio sam nekako - zaključuje Mercluft koji se poslije rata oženio, a danas ima četvero djece.
Traumatična škripa...
- Još se sjećam osjećaja kada su mi u Gradišci rekli: "Piši ga za Hrvatsku. Dobro ste prošli što ste došli tu, inače putuju niz Savu. I onda kad sam čuo otvaranje i škripu željeznih vrata kada smo izlazili, taj zvuk me ubija. I danas kada čujem škripu susjedovih vrata kada ih otvara, mene brecne. Zbog vezanih očiju i danas trepćem i povremeno žmirim, a imam i traumu zbog psa. Velikog vojnog psa su držali na povodcu i puštali ga na mene da me napadne. Krv mi se ledi od tog režanja pa i danas kad pas zalaje ili zareži, ja se tresem. To je ostalo u meni i ne mogu si pomoći - kaže Cah.
Uz rane i ožiljke iz zarobljeništva, Stragu i Caha danas boli još jedna rana. Cahu osim invalidnine nije priznat nikakav status.
- Ima ih koji su u Lipiku par mjeseci čistili ciglu i njima je priznat vojni status - kaže razočarano. Straga je s 39 i pol godina radnog staža otišao u mirovinu, također bez ikakvog priznatog statusa.
- Nakon zarobljeništva prijavio sam se u Obrijež kao dragovoljac, a na stražu su me slali u Bukovčansku ulicu u Lipik, praktički na prvu crtu i na kraju nije m priznato ništa. Možda i bi da sam se žalio, ali nisam jer sam bio ogorčen - priznaje Straga.
Logor Bučje je bio i radni logor, a moji sugovornici kažu da su radili na nasipavanju cesta ili su u šumi pravili drva. Slažu se da je na drugoj strani bilo i korektnih ljudi.
- Jednom prilikom nam je došao neki zapovjednik neke postrojbe, ne znam ga ja, i dao nam svima rakije da popijemo, a drugom prilikom je jedan čovjek vozio kruh i stao i dao nama svakom po pola kruha. Znam da toliko kruha nisam vidio u četiri mjeseca - priča Straga.
Za logor Bučje se često kaže da nije bilo logor samo za Hrvate, nego za sve nesrbe, a naši sugovornici potvrđuju tu tezu. Naime, Mercluft je njemačko prezime, a Darko pojašnjava da mu je porijeklom jedan djed Nijemac, drugi Srbin, jedna baka je Mađarica, a druga Hrvatica. Istovremeno, Cah je češko, a Straga talijansko prezime.
Ogorčeni i razočarani
Uz ogorčenost što ni nakon 29 godina nisu pronađena 22 nestala zarobljenika ovog logora, bivši zatočenici su razočarani i zbog činjenice da za ova zvjerstva nitko od odgovornih nije kažnjen. Iz godine u godinu nadaju se da će se to promijeniti, a Cah na kraju zaključuje da je želja svih zarobljenika da se napiše knjiga svjedočanstava zarobljenika logora Bučje.
- Barem da ostane pisani trag i u povijesti ostane zapisano što se događalo nama zarobljenicima 1991. i 1992. godine. Zbog te knjige smo i osnovali našu udrugu - zaključuje Cah.