VIDEO Bez struje i vode, potpuno sam, u klijeti u šumi, Štef je davno prestao brojati godine...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
VELIKA PISANICA – Možete li zamisliti da 2021. godine, u 21. stoljeću, potpuno sam, na rubu šume, u blatom zazidanoj klijeti, bez struje i vode, živi čovjek kojemu je više od 80. godina? Ne zna on koliko točno nosi godina na leđima, ne zna niti za koronavirus, niti za Oršićeve golove, kao niti za kampanju koja se zahuktava. Zdravstveni karton nema, a danonoćno živi u takvom dimu da smo mi novinari, prvi susjed i gerontodomaćica koji su nas poveli kod našeg domaćina, jedva izdržali minutu do dvije. Pozlilo nam je pa smo istrčali u dvorište.
Stjepan Mikulan, junak ove priče, spava i provodi dane unutar svojeg utočišta, a da uopće ne zakašlje. Na naše pitanje kako može disati u tom dimu, čime se bavi i kako provodi dane, kaže da si uvijek pronađe nekog posla. Pokazuje nam i trsove loze koja okružuje njegovo, malo je reći, skromno imanje i jedva čeka da se uhvati posla orezivanja.
Iskonska priroda
- Ma smeta mi dim, ali mora se živjeti. Ne mogu ja sebi palaču napraviti kada nemam novaca. Dobro mi je i ovako. Čekam da loza potjera da nešto korisno radim – kazao nam je Stjepan i dodao Ivi da mu dođe čim stigne naknada od Centra.
Da se odmah na početku razumijemo, ova priča nema problematiku. Riječ je o mještaninu Bedeničke, naselju koje pripada Općini Velika Pisanica, a smješteno je duboko u Bilogori, na području koje je kada se njima vozite, iskonsko, poludivlje i uistinu prekrasno. Manje je lijepa činjenica da gotovo i nema ljudi, a ono malo hrabrih, starije je životne dobi, na zalasku svog života. Među hrabrima je svakako i Stjepan Mikulan o čijem nas životnom putu izvještava Ivo Vrbančić, mještanin koji ga poznaje u dušu i koji ga je vidio u gotovo svim njegovim licima. Kako i ne bi kada se poznaju gotovo pet desetljeća.
Zatvorska kazna
- Ma svašta je prošao. Ja ga svakog mjeseca, kada dobije naknadu od Centra za socijalnu skrb vozim u Veliku Pisanicu u trgovinu. Tada kupi živežne namirnice i malo alkohola koji, osim što ga grije, kako sam voli reći, i razveseli. Nije mu niti za zamjeriti. Pričamo tada nas dvoje svašta, ja ga sve smijem pitati, ali neće me slušati.
- Htjeli su ga iz Općine i ove zime preseliti u napuštenu školu u selo, da nije sam gore u šumi. Do njega nema niti ceste, teško je to uopće opisati. Pristao je, svi smo zbog toga bili baš sretni, no kada su za koji tjedan došli po njega da mu pomognu preseliti, naganjao ih je sjekirom. Neće on sa svoga praga i gotovo. I drva i peć su mu iz Općine dovezli. Evo je, peć stoji tu potpuno netaknuta, nije dao da zamijene onu njegovu staru koja je neupotrebljiva - priča nam Ivo Vrbančić i odaje kako Stjepan ima više lica. Poznaje on i unutrašnjost zatvora. Godinama je tamo ležao, a nakon što je odslužio svoju kaznu, ubrzo su ga ponovno optužili i to kako nas Ivo uvjerava, na smrtnu kaznu. Žalio se tada Stjepan, inače rodom iz Međimurja, te je bio pomilovan. Budući da je bio dobar zatvorenik, često je vikende provodio na Bilogori, kojoj se naposljetku i vratio.
Voda iz potoka
No, sve je to manje važno, jer ono što nas najviše intrigira, jest kako čovjek može danas živjeti poput vuka samotnjaka. I činiti se pritom potpuno zadovoljan i pomiren sa svojom sudbinom.
- Ne zna on za bolje i ne želi čuti. Još prije šest godina, kada je svojom krivnjom, jer se nije uopće javljao nadležnom Centru za socijalnu skrb, ostao bez ikakve naknade za život, pozvao sam novinare koji su ga posjetili, zabilježili kako živi i odaslali tu sliku u javnost te potom alarmirali socijalne radnike. Stjepanu su svi zajedno i tada pružali pomoć jer prizor čovjeka koji pije vodu iz potoka i do kojeg nema ceste, puta i staze, malo koga može ostaviti ravnodušnim. I tada se dimilo iz svih otvora na njegovoj trošnoj klijeti, a osim mačaka koje mu pojedu i posljednju konzervu koju si kupi, spava zajedno sa zmijama. Svjedočili su tome i Stjepanovi susjedi. No, kako pomoći čovjeku koji ne želi primiti pomoć? - iskren je Vrbančić koji redovito obilazi svog sumještanina i stoji mu uvijek na usluzi, ali poštujući njegovu odluku da nastavi živjeti svojim samotnjačkim, poludivljim životom.
Odbio smještaj
Poštuje tu odluku i Stjepanova gerontodomaćica Marija Tišljarec koja ga redovito obilazi od prošle jeseni. Pitali smo ju boji li ga se.
- Ja se njega nimalo ne bojim. Kada prilazim kući, pokucam uvijek najprije na prozor i pozovem ga da izađe van. Pitam ga treba li mu što, a on je uvijek dosad bio prema meni pristojan. Makar su mi rekli da budem oprezna i ponudili mi pratnju, uistinu nema potrebe. Jako mi je žao što ne želi prihvatiti pomoć i odseliti dolje niže, u središte sela, u zgradu nekadašnje škole. Tamo bi mu bilo pristojnije, mogao bi slušati radio, odšetati kod susjeda Ive, a kada poželi, doći u svoju klijet i raditi u vinogradu. No, ne želi ni čuti - priča nam Marija.
Isto pitanje postavili smo mu i mi, no nakon inzistiranja, pomalo se naljutio što ga to stalno pitamo. Kazao je da će otići ako više ovdje neće moći sam. Iz svega viđenoga, Stjepan je u svom poludivljem staništu i više nego zadovoljan.
Vuk samotnjak
Da je riječ o pravom vuku samotnjaku kojeg je najbolje ne dirati previše, svjesni su i u Općini Velika Pisanica. Nakon više pokušaja da mu omoguće pristojnije uvjete za život, te nakon neprestanog odbijanja istih, i sami su zaključili da je najbolje Stjepana pustiti da bude svoj na svome. Jer jedino je tako miran, pitom i zadovoljan.
Iako sam prije samog posjeta, imala određenu dozu straha jer nisam znala što ću zateći, Stjepan je, baš kao i prije šest godina kada sam ga upoznala, imao isti nastup. Činilo mi se kao da je vrijeme stalo jer pamtim ga u gumenim čizmama u kakvima je bio i sada, a dim je sukljao na sve strane, baš kao i te zime 2015. godine.
Ne mogu lagati, nakon završenog posjeta, veselila sam se povratku u svakidašnjicu i realnost, gdje me dočekao sav komfor 21. stoljeća, no sada sa sigurnošću znam da Stjepan više toga može naučiti sve nas, nego što mi možemo naučiti njega.
Životna lekcija
On je samo još jedan dokaz koliko priroda, mir, divljina i manjak crnih i negativnih vijesti kojima smo svi okruženi, mogu pozitivno utjecati na naše fizičko zdravlje. Jer kako inače objasniti fenomen kojem sam svjedočila po drugi put u šest godina. Kako stvari sada stoje, ne bih se začudila da me za nekoliko godina dočeka isti prizor. Štef, njegov potok i klijet kao da su neuništivi, vrijeme ih ne dotiče. Stoga ne čudi da sve više ljudi bira prirodu i divljinu naspram užurbanih vreva u gradovima.
