Fotografija: Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX
Galerija
Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

Biserka Petrović: ‘Draženova voštana figura tako je stvarna da je ne mogu dugo gledati..."

Draženova majka ponosna je jer je u muzej napokon stigla Draženova figura, djelo francuske ugledne dermoplastične kiparice Elisabeth Daynes



Dražen Petrović izradio je osobnu iskaznicu 7. lipnja 1983. godine. 18-godišnji šibenski srednjoškolac već je tada bio igrač s naslovnih stranica.

Te godine njegova Šibenka igrala je finale prvenstva Jugoslavije protiv Bosne. Treća, posljednja utakmica, igrala se pred prepunim Baldekinom. Šibenka je na poluvremenu gubila 11 koševa zaostatka. Drugo poluvrijeme Dražen je odigrao fantastično, postigao je 40 koševa, i doveo svoj klub do pobjede. Iako im je naslov kasnije nepravedno oduzet, svi su pričali o njegovom nevjerojatnom talentu i sposobnosti da sam odluči utakmicu, piše Jutarnji list.

Na njegovoj osobnoj iskaznici, koja se danas nalazi u zagrebačkom Muzeju Dražena Petrovića, stoji datum isteka deset godina kasnije - 7. lipnja 1993. Toga dana, nevjerojatnim spletom sudbine, Dražen je poginuo.

Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX
Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

Klara Szalantzy, njegova tadašnja djevojka, kobnog dana došla je po Dražena na aerodrom u Frankfurt. Na autocesti kod Denkendorfa izgubila je kontrolu nad vozilom i sudarila se sa šleperom koji joj je prepriječio put. Dražen je spavao i bio nevezan. Od težine ozljeda na mjestu je preminuo.

U 17.20 sati njegov ručni sat je stao, a čudom se nije razbio. Obitelj Petrović zavijena je u crno, a cijela Hrvatska plakala je za svojim "košarkaškim Mozartom" i idolom generacije.

"Svaka godišnjica Draženove smrti je teška. Tijelo se uznemiri uoči tog datuma više nego inače, i ništa tu ne mogu napraviti", rekla nam je njegova majka Biserka, koja nas je dočekala u njegovom muzeju u Zagrebu. Ponosna je jer je u muzej napokon stigla Draženova figura, djelo francuske ugledne dermoplastične kiparice Elisabeth Daynes, koju nam je ekskluzivno pokazala.

Neki od najzapaženijih Daynesinih radova nalaze se u Muzeju neandertalaca u Krapini, gdje je napravila rekonstrukciju cijele sedamnaestočlane obitelji neandertalaca, a radila je i za Muzej Madame Tussand.

Gubitak supruga

Njezine rekonstrukcije poprilično su skupe (od 8.000 do 30.000 eura) jer riječ je o jednoj od najpoznatijih stručnjakinja za hiperrealistične, dermoplastične strukture. Daynes je radila za najveće muzeje diljem svijeta, u Japanu, Izraelu, Francuskoj, Austriji i SAD-u, a svaki detalj ručni je rad.

"Pogledajte vi ovdje znoj, mišiće. To je nevjerojatno. Ja ne mogu dugo stajati pored", rekla nam je dirnuta Biserka.

U dvorani u podrumu Muzeja Dražena Petrovića tako će posjetitelji moći vidjeti njegovu figuru u prirodnoj veličini. Nalazit će se u olimpijskim krugovima, a on će se pored svjetala okretati i djeci pokazivati košarku na ekranima.

Nakon gotovo godinu dana, koliko je trajao proces izrade, u kojem je obitelj sudjelovala cijelo vrijeme, nadala se da će za Draženovu godišnjicu smrti sve biti gotovo. No planove je pomrsila korona, a onda je u travnju preminuo i Biserkin suprug.

Tako joj je ova 28-godišnjica smrti sina i naše najveće sportske legende, još teža. Jole Petrović preminuo je dva tjedna prije 94. rođendana, a posljednjih je 13 godina bio nepokretan nakon moždanog udara. Biserka je brinula o njemu sve vrijeme u njihovu stanu.

Muzej Dražena Petrovića dobio je voštanu skulpturu Dražena koju je 2020. izradila Elisabeth Daynes iz Pariza/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX
Muzej Dražena Petrovića dobio je voštanu skulpturu Dražena koju je 2020. izradila Elisabeth Daynes iz Pariza/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

"Kada dođe kraj u životu, nikako se ne slažete s njim, nikako ga ne prihvaćate. Ali, eto, čovjek sve mora izdržati. Život je jedan veliki studij, uvijek učite. Suprug i ja svoju smo tragediju sami prošli, ne opterećujući druge. Sada sama moram prebroditi novi gubitak", rekla nam je gospođa Petrović.

Kaže nam kako su mnogi mislili da njezin suprug nema veliku ulogu jer je bio miran čovjek, ali on je uvijek vukao konce.

"Sve smo odluke zajedno donosili. Ja sam samo bila više isturena. On je tih, povučen, sve je u sebi proživljavao. Ja sam drugačija, kad mi je teško, idem među ljude. Ali dođe noć i onda si sam", kaže nam iskreno, i dodaje kako je sa suprugom bila u vezi od svoje 17. godine, a u braku su bili 63 godine.

Mirnija je jer je ispunila suprugovu veliku želju da ga pokopaju pored voljenog Dražena na Mirogoju, gdje su izradili obiteljsku grobnicu.

Ostavio je veliki trag...

Gubitak sina nikada nije preboljela, a jedina joj je želja još od strašne nesreće, sačuvati uspomenu na njega.

"On je morao otići na jedan način da ostane, iznenada. Tako mnogi ljudi, koji su bili posebni, odu na jedan takav način", govori Biserka. Želi prenijeti ljudima priču o Draženu, posebno djeci, kojoj je jako privržena još otkad je godinama radila kao knjižničarka na dječjem odjelu.

"Dražen je ostavio veliki trag. U njemu je bilo nešto što ni ja, kao majka, ne mogu objasniti. Nedavno je čovjek u španjolskoj enklavi u Africi napravio svoju kuću i mali muzej o Draženu. A imao je tek deset godina kad je Dražen igrao u Realu. On je ušao u njega kao djetetu. Sve je o njemu skupljao, pratio ga je i kasnije. Imao je neke fotografije koje ni ja nisam imala. To ne možete vjerovati", govori i napominje da je sa sinom bila jako vezana.

"Imali smo tu jaku vezu, kao da čovjek zna da će biti kratko tu", kaže zamišljeno.

"Jednom sam bila u Americi, pao je snijeg, Dražen je igrao za New Jersey Netse, i imali su utakmicu. Gospodin iz kluba došao je po mene i kako smo upali u snijeg, nismo došli odmah na početak. Dražen nije koša mogao dati, mislio je da se nešto dogodilo. Kad me je napokon ugledao, počeo je sipati koševe sa svih strana", govori nježno.

Rad kao terapija

Kad se dogodila tragedija, prvo nije znala hoće li preživjeti, u magli su joj prolazili dani.

"Otišla sam kod profesora Grudena, koji je, nažalost, također nedavno preminuo, i rekla sam mu 'Kako ću ja sad živjeti?', a on je rekao 'Ni tablete, ni alkohol, ništa vas neće sačuvati. Ali rad, rad za Dražena će vas održati. I malo pomalo, već drugu godinu, počela sam smišljati, popisivati njegove stvari. Ja sam se izborila za svoj život radom za Dražena. Dijete je najteže izgubiti, sve ostalo kad ide nekim redom, to je život. Idete leći s tim, dižete se s tim...".

I uistinu, i danas, gotovo 30 godina kasnije, ona svakodnevno radi za svog Dražena. U njegov muzej dolazi svakodnevno, a posjetitelji često traže baš nju da ih provede uspomenama. Gotovo da ne prođe dan da ju ne nazove neki Draženov poštovatelj, a zovu sa svih strana svijeta.

Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX
Biserka Petrović i voštana skulptura Elisabeth Daynes/Foto: Ranko Šuvar/CROPIX

Dražen je počeo igrati nakon što je pet godina starijem bratu Aleksandru skupljao i dodavao lopte na njegovim treninzima. Ostajao bi poslije treninga sam u dvorani i šutirao sve dok ne padne noć. Kad je počeo igrati u šibenskim kadetima, svoju minutažu za trening samostalno je produljivao i do kasnih sati. Prije škole dolazio je u praznu dvoranu i trenirao, a poslijepodnevni trening zadnji je napuštao. Nevjerojatan talent i nesvakidašnja radišnost krasile su ga od djetinjstva.

Cibonu je odveo dvaput na tron Europe, a u dvije sezone bio je i najbolji europski igrač. Tada prelazi u španjolsku momčad Real Madrid, gdje su ga suigrači i gledatelji štovali jer je i tu momčad ovjenčao trofejima.

U tom razdoblju Dražen je bio i vođa jugoslavenske košarkaške reprezentacije s velikim uspjehom; ističu se pobjeda na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. godine i zlatna medalja na Europskom prvenstvu u Zagrebu 1989. godine.

Fenomenalne igre u Europi nisu ostale nezamijećene među skautima sjevernoameričke profesionalne lige. 1990. godine postao je član Portland Trail Blazersa, a svoj je izniman talent iskazao dvije godine poslije u New Jersey Netsima. Ne samo što je 1992. godine bio najbolji šuter momčadi (pogotovo trica), nego i najbolji Europljanin koji je dotad igrao u NBA ligi. 

Još jedan trofej bio je i onaj najboljeg braniča pucača NBA te sezone. Te je godine Dražen hrvatsku reprezentaciju odveo do najsjajnijeg uspjeha, srebra na Olimpijskim igrama u Barceloni, i to u završnom srazu s jedinim pravim Dream Teamom za koji su igrali najbolji predstavnici NBA, te ujedno neki od najboljih košarkaša u povijesti - Michael Jordan, Larry Bird i Magic Johnson.

Priče za djecu 

Biserka najviše voli pričati o Draženu djeci koja posjećuju muzej.

"'Mama, nikome ne možeš kupiti kuću dijamanata, ali svakome možeš dati pažnju', govorio bi mi. I onda, kada bih išla iz Amerike, gdje je igrao, pakirao bi čarape, znojnice, tenisice... Natrpao bi dva kofera i rekao mi da dam onima kojima će značiti. Djeca pamte, kad im pričaš priču. Oni, kad završim svoju priču o Draženu i njegovoj dobroti i upornosti, ne žele otići, žele da još pričam. Drugi dan dovedu roditelje. To je čudesno".

Budući da je radila u biblioteci, voljela je zapisivati i čuvati stvari. Tako je i sačuvala razne uspomene, ima zapise kada su njezini sinovi počeli igrati.

"Ima knjiga i knjiga. Sve sam uvijek čuvala. Teško je i lijepo kad se sjetim. Jednom sam dječaku naplatila globu jer je kasnio s vraćanjem knjige, Dražen je bio prisutan, imao je nekih 18 godina. Rekao mi je "Pa nije on htio ukrasti knjigu, samo ju je zaboravio platiti. Otad nikome više nisam naplatila niti kune", govori Biserka i dodaje kako je i ona učila od njegovih rečenica, piše Jutarnji list.

"Komentirao je jednom nekog liječnika koji nije htio nikoga učiti da ne bi postao bolji od njega. Još se jasno sjećam kako je rekao: 'Ako ne dobijem svoje nasljednike i nisam prenio svoj dar na nekoga, to nije dobar posao.' Kad mi je to rekao, ostala sam zapanjena", kaže nam. Dražen bi danas bio ponosan na svoje nasljeđe, to je sigurno.