Zar 50. obljetnica najvećeg sportskog uspjeha grada nije zaslužila dostojanstveniju proslavu?

"Grad sira" i "grad rukometa", najčešći su opisi Bjelovara, jednog od najmlađih hrvatskih gradova. Sirela, nekada vodeći proizvođač sira u bivšoj državi, od 1993. godine ne djeluje samostalno, već kao dio raznih grupacija. Da stvar bude gora, odnedavno čak ni kultni Podravec, Ribanac, Trapist, Dimsi i ostali sirevi ne nose više to slavno ime, već su pripojeni robnoj marki President.

Ovim činom u povijest je najvjerojatnije zauvijek otišao jedan od dva najveća bjelovarska branda. Čekali li slična sudbina i rukomet, drugi zaštitni znak grada, pitali su se mnogi nakon ovotjedne proslave 50 godina od Partizanovog osvajanja Kupa europskih šampiona, kako se tada zvalo elitno europsko natjecanje.

Skromno obilježavanje

Naime, vodstvo Rukometnog kluba Bjelovar najznačajniji datum u povijesti kluba (uz 19. ožujak 1955. godine kada je klub osnovan, op. a.) odlučilo je obilježiti pet dana ranije. Ta činjenica i nije toliko dvojbena, ali način obilježavanja svakako je. U najmanju ruku organizacija je bila jako, jako skromna.

Mural ispred Dvorane europskih prvaka, kao podsjetnik na osvajanje naslova Europskih prvaka/Foto: Deni Marčinković

Zlatna generacija redovno se svake godine okuplja na dan dortmundske pobjede na Starom rukometnom igralištu, a kasnije se na zajedničkom domjenku prisjete slavnih dana. Za 38., 43., 49. ili bilo koju drugu obljetnicu, dovoljno. No za 50., uz dužno poštovanje svima koji su u ovogodišnjoj organizaciji sudjelovali - premalo.

Osim činjenice da su u poluvremenu utakmice 1/8 finala hrvatskog kupa bivši igrači te članovi obitelji preminulih igrača dobili priznanja, 50. obljetnica po ničemu se nije razlikovala od svih dosadašnjih.

Ponovimo, prošlo je točno 50. godina od najvećeg sportskog uspjeha ovog grada.

Izlizani baner

Cveba, Raban, Albin, Zec i ostala družina predvođena trenerom Selešom zlatnim je slovima ispisala povijest grada. Gotovo da nema Bjelovarčana koji ne zna da je 19. veljače 1972. godine tadašnji ORK Partizan s legendarnih 19:14 svladao favorizirani Gummersbach i time Bjelovar zauvijek ucrtao na rukometnu kartu Europe.

Klub, ali ponajviše Grad, već su puno puta odali priznanje tom uspjehu. Obnovljeno je nekadašnje "Partizanovo" igralište, kojeg krasi i spomen ploča s peharom „L Equipea“ te baner (doduše izlizan) s legendarnim rezultatom i svim grbovima kluba kroz povijest. Za pohvalu je svakako i preimenovanje Školsko-sportske dvorane u Dvoranu europskih prvaka prije četiri godine, kao i odluka RK Bjelovara da kad god je to moguće, odnosno kad TV prava to dozvole, utakmice počinju 14 minuta kasnije od standardnog termina, odnosno u 19 sati i 14 minuta. U konačnici, snimljen je i dokumentarni film "19:14", a napravljena je i monografija kluba, u kojoj je središnji događaj upravo ovaj trijumf.

Legende Bjelovara/ Foto: Deni Marčinković

Međutim, u prigodnim govorima tijekom brojnih obilježavanja ovog događaja, često se spominje da se na prste jedne ruke mogu nabrojati hrvatski gradovi koji imaju europske prvake. Štoviše, ORK Partizan prvi je klub s prostora bivše države koji se okitio titulom prvaka Europa u bilo kojem sportu. Nije li već to dovoljna činjenica da 50. obljetnica jednog takvog događaja zaslužuje kud i kamo veći angažman?

I ne, korona koja je poremetila puno toga, ovog puta ne može i ne smije biti izgovor. Svjedoci smo da se i u pandemijskim uvjetima mogu pronaći načini za velike manifestacije i događaje.

Razne mogućnosti

Zašto nitko nije ni pokušao stupiti u kontakt s Gummersbachom i možda u Bjelovar dovesti nekoga od njihovih tadašnjih igrača? Da ne kažemo da se moglo možda pozvati njihovu prvu ekipu da dođe i odigra utakmicu protiv naših prvotimaca u nekom slobodnom terminu jer je 2. Bundesliga u punom jeku.

Mogao se, i još uvijek se može, organizirati pripremni turnir tijekom ljeta, pozvati Zagreb, Nexe ili neki drugi klub koji bi te velike Nijemce privukao u Bjelovar. Nadalje, ako već ne ide sa seniorima, može se probati s mlađim dobnim skupinama. Pa ne bi to bio prvi veliki klub koji je došao igrati prijateljske i pripremne oglede u Bjelovar. 

Za obilježavanje tako značajnih obljetnica klubovi si itekako daju truda. Zar je sramota nešto kopirati? Ili je bolje ne imati ništa. Jugoplastika je primjerice izbacila limitirano izdanje tenisica sa svojim logom za 75. obljetnicu osnutka kluba, a sve je više klubova koji u datom trenutku izbace retro dresove.

Nije li ovo bila jedna od tih prilika? Barem to danas nije skupo.

Moglo se pokušati s prikladnim majicama, trenirkama, bilo čime... Uvjereni sam da bi za takav suvenir u Bjelovaru, pa i šire, itekako bilo interesa.

Dortmundsko finale

Srećom, još uvijek nije kasno za napraviti pravi spektakl, jer najveći događaj u povijesti jednog grada uistinu to i zaslužuje. Ako se moglo proslaviti koji dan ranije, zašto se u bilo kojem trenutku 2022. godine ne može dostojno uveličati 50. godina od osvajanja naslova prvaka Europe?

Doček zlatnih rukometaša i danas se prepričava u gradu, zašto se ne bi pričalo i o proslavi 50. godišnjice? Drugu priliku za to nećemo imati. Poznata je činjenica da dortmundsko finale posebno mjesto, osim u životu svih Bjelovarčana, ima i u životu legendarnog komentara Bože Sušeca, kojemu je to bio i prvi veliki prijenos u karijeri. Stoga se nadamo da se neće ljutiti što ćemo tekst završiti njegovim riječima.

Božo Sušec prenosio je legendarno finale i to mu je bio prvi veliki prijenos koji je završio trijumfom / Foto: Ronald Goršić/ CROPIX

"50 godina je prošlo, ali nije to 50-ta minuta meča, životna utakmica već je u sudačkoj nadoknadi vremena. Još uvijek živući i živahni vode protiv onih koji su nas napustili 7:5. Nažalost to je meč koji na kraju i Kesizupci moraju izgubiti.

Zato živite, družite se , prebirite po uspomenama, trčite i igrajte tko može, kartajte i pijuckajte, družite se, družite se, ne dajte se… I popijmo po jednu. Za Đuru, za Baburu, za Zeca, za Bradu, za Albina…