Pakrački brak koji traje 60 godina: "Tajna? Trebate biti malo ludi, malo gluhi i malo slijepi"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Pakrački bračni par Rozalija i Antun Kubalek je u nedjelju 30. siječnja u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije obnovio bračne zavjete povodom 60. godišnjice braka. Time su simbolično obilježili svoj "Dijamantni pir" kojeg dožive tek malobrojni bračni parovi.
Posjetio sam ih u njihovom obiteljskom domu koji, osim obiteljskom toplinom i mirom, odiše vedrinom i dobrim raspoloženjem.
Luckasti usprkos godinama
- Mi smo generacija, oboje smo u 84. godini života, ali smo još uvijek luckasti, puno se zezamo, zafrkavamo, smijemo i tako nam prolaze dani - odmah otvoreno kaže Rozalija dok Antun iznosi svoje razloge.
- Kažu da sretni ljudi vedre naravi, duže žive. Ja se toga držim pa da bi živio što duže trudim se i u starosti biti što luđi - kaže Antun ili Tonči kako ga zove Rozalija. Ni Tonči nju ne zove imenom nego joj tepa Ružica.
- Zato što ima jedan cvijet, a stotine trnova - kako drugačije nego kroz smijeh objašnjava mi Tonči.
S obzirom na to da živimo u vremenu u kojem se lakše rastati nego kupiti kutnu garnituru, odmah sam prešao na bitno i zamolio da mi otkriju recept kako se brak može očuvati 60 godina?
- Kada nas je 27. siječnja 1962. godine vjenčavao sada već pokojni župnik Josip Pašić, rekao nam je: "Da bi brak dobro funkcionirao, oboje trebate biti malo ludi, malo gluhi i malo slijepi. Htio nam je reći da ne moramo sve čuti, sve vidjeti i sve znati. To u riječima zvuči jednostavno i lagano, ali je u životu teško primijeniti. Najgore je u braku kada se jedna te ista stvar stalno ponavlja, predbacuje i zamjera. Ako ste se posvađali i pomirili, to je onda to, treba ići dalje, prema novoj prepirci, a ne stalno se vraćati na isti problem i predbacivati ga. Kad se tako radi, onda taj problem stalno raste i na kraju postane tako velik da se ljudi moraju rastati - poučava me Rozalija.
Poštovanje, strpljenje, ljubav...
Antun se nadovezuje:
- Potrebno je međusobno poštovanje. Mi se nikada nismo vrijeđali ni ponižavali. Kao i u svakom braku i mi smo imali trzavica, prepirki i različitih mišljenja, ali smo uvijek čuvali dostojanstvo jedan drugome. U čvrstom braku mora biti dogovora, strpljenja, opraštanja i naravno ljubavi - kaže Antun.
- Obično ja znam reći: "Ma, nek ti bude!" - kao da hoće zaključiti ovu temu kaže Rozalija, ali Antun se ne da:
- A ne, ne! Uvijek bude moja zadnja pa joj kažem: "Dobro ženo, radi kako hoćeš!"
Kubalekovi su vrlo vitalni za svoje godine, imaju odličnu memoriju i pamte neke gotovo nevjerojatne životne detalje. Ipak, godine uzimaju svoje, tijelo ih sve manje sluša i sve su sporiji u kućanskom poslovima kojih je sve manje.
– Mi smo ti sve više "usporeni film" - opet kroz smijeh kaže Rozalija koja je ranije voljela ručni radi pa mi s ponosom pokazuje veliki goblen "Gundulićev san".
Pod stare dane posebno se vesele obiteljskim okupljanjima, a dijamantni pir ih je okupio sve. Iz Popovače je došla kćerka Valentina i zet Stjepan s djecom Kristinom (36 godina), Davorom (34) i Antonijom (16), a iz Zagreba je potegnu sin Zlatko s kćerkom Emom (17).
Iz Češke u Prekopakru
Antunovi djed i baka su u Prekopakru doselili iz češkog mjesta Nova Ves, nedaleko grada Tabor, i to negdje oko 1890. Antun je imao tri brata, Josipa, Venu i Franju i sestru Francisku koju nikada nije upoznao jer je umrla u prvoj godini života dok su dva brata poginula u Drugom svjetskom ratu. Po zanimanju je trgovac i radni vijek proveo je u Budućnosti, nekadašnjem pakračkom trgovačkom gigantu. U mirovinu je otišao 1993.
Rozalija, djevojački Podgornik, je iz Španovice i proživjela je vrlo teško djetinjstvo u brojnoj obitelji koja je brojala 12 članova. Otac joj je poginuo u nesretnom slučaju na samu Novu Godinu 1940., kada je Rozalija imala samo dvije godine. Majka joj je umrla kada je imala 11. Kao siročad, sestra Mira završila je u Lipiku, gdje živi i danas, a brat Stjepan je završio u Krapini i umro je prije deset godina. Rozalija je završila u Pakracu kod ujaka Jakova Svjetličića u čijoj obitelji je i odrasla.
Zbližili se na kiosku
I Rozalija je bila trgovkinja, a 15 godina radila je u novinarnici, danas bi rekli kiosku, koja je bila smještena na sadašnjoj novouređenoj pakračkoj šetnici, odmah nasuprot željezare u kojoj je tada radio Antun. Upravo u toj novinarnici započela je njihova životna priča!
- U proljeće 1960. godine vratio sam se iz JNA koju sam služio u Valjevu u Srbiji i ubrzo sam počeo raditi. Primjetio sam Rozaliju, zagledao sam se u nju, svidjela mi se i odlučio je upoznati - započinje priču Antun. Riječ spremno preuzima Rozalija koja se sjeća gotovo svih detalja iako je od tog vremena prošlo više od šest desetljeća.
- Došao me pitati imam li kakvih srbijanskih cigareta jer je na njih navikao u vojsci. Niška "Jugoslavija" i "Morava" bile su mu preskupe, "Ibar" su pak bile loše i prejeftine i nisu mu pasale, pa sam mu ponudila banjalučku "Zetu2. Kasnije je stigla i "Primorka" i tako je Tonči počeo dolaziti sve češće, svakodnevno bi se zadržao i popušio jednu u radnji jer nekad se to smjelo - priča Rozalija.
"Najveća predstava na svijetu"
Antun se pak prisjetio kino predstave nakon koje su stvari među njima postale ozbiljne.
- Tada su u kinu bile velike gužve, a ja sam uranio i kupio dvije ulaznice jer sam računao da će ih nestati pa ću tu jednu ponuditi nekoj djevojci. Silazim ja dolje i naletim na Rozaliju, pitam je kud ide? Odgovori mi da ide u kino i da ide kupiti kartu. Kažem ja njoj da ne mora ići jer više nema karata i pozovem je da se prošetamo. Pristala je, napravili smo đir i kažem ja njoj: "Ma, 'ajmo gore u kino, imam ja za tebe jednu kartu viška...". I to je bilo to - priča Tonči.
- Sjećate li se koji je film igrao? - pitao sam.
I dok je Antun očekivano odgovarao kako je prošlo previše vremena, Rozalija ga je iznenada prekinula:
- "Najveća predstava na svijetu". Tako se zvao film nakon kojeg je počela naša "životna predstava"! - rekla je Rozalija s ne skrivenim i ponosnim osmjehom.
Nakon godinu i pol dana su se vjenčali. Nekoliko mjeseci bili su kod Antunovih u Prekopakri, a u jesen 1962. su uselili u kuću u u ulici Matije Gupca u kojoj žive i danas.
Bogata trpeza i dobra kapljica
Vjenčani su u pakračkoj župnoj crkvi, a kumovi su im bili Weberi i Orctovi. Svatovi su bili skromni, uobičajeni za to vrijeme, a večera za tridesetak ljudi upriličena je u kući Kubalekovih u Prekopakri. Uz bogatu trpezu i dobru kapljicu, imali su čak i živu muziku.
- Svirali su nam Braja Pavlović, s njim Fićo, pa pokojni Kulhavi Hinko. Bilo je veselo... - prisjeća se Antun kojem je glazba uvijek bila vrlo važan dio života. Pjevao je 58 godina u crkvenom zboru, uz to je još uvijek aktivan u zboru Češke besede, a svojevremeno i u gradskom pjevačkom zboru.
Rozalija i Antun kažu da su živjeli normalan, skroman život uobičajen za tadašnje radničke obitelji. Svojim rukama, radom i ulaganjem izgradili su obiteljski dom, nikad nisu težili luksuzu, ali nisu ni bili gladni niti su oskudijevali.
– Kakva god da je bila ta "Jugovina" u kojoj smo često bili na meti jer smo Hrvati i vjernici, davala je povoljne kredite, a "Budućnost" je na razne načine pomagala svoje radnike kroz zajmove i kase uzajamne pomoći. U to vrijeme se pomagalo čovjeku i radniku pa se moglo i stjecati - tvrdi Rozalija.
Najteže u Domovinskom ratu
Na pitanje koji im je bio najteži period u životu, očekivano odgovaraju da je to bilo vrijeme Domovinskog rata, posebno zato jer je 24. listopada 1991. godine, tada 25-godišnji sin Zlatko, dragovoljac Domovinskog rata, teško ranjen u Prekopakri od minobacačke granate. Video snimka Zlatkovog ranjavanja tada je obišla svijet, a vidjeli su je i njegovi roditelji koji tada nisu ni znali da je Zlatko ranjen.
- Bilo smo u to vrijeme kod kćerke i zeta u Osekovu pored Popovače i tu večer smo gledali Dnevnik u kojem su pričali kako su u Pakracu opet vođene žestoke borbe. I odjednom prikazuju kako nose nekog na nosilima i stavljaju ga u sanitet, a ja isti tren kažem: "To je naš Zlatko!!!" Odmah su me kćer i ostali počeli tješiti i odgovarati da nije to on, da mi se pričinilo, da tko zna tko je to bio jer se nije moglo baš sigurno prepoznati o kome se radi. Ali ja sam isti tren u srcu osjetila bol i znala sam da je to Zlatko - priča Rozalija.
Antun je drugo jutro otišao u Kutini provjeriti je li Zlatko primljen u bolnicu.
- Tri puta sam pitao u bolnici i rekli su mi da nije tamo. Srećom, u gradu sam sreo Sommera čiji sin je ranjen sa Zlatkom i on mi je rekao da i Zlatko mora biti u bolnici. Vratim se ja ponovno i stvarno, kažu mi da je on ipak tamo, ali da je teško ranjen i da ga ne mogu vidjeti. Ali tamo je bio jedan vojnik koji je me odveo do njega da ga na trenutak vidim. S vrata sam ga pozdravio, a on me prepoznao i samo mi je rekao: "Dobro je tata, dobro je...".
Ali, bilo je daleko od dobroga. Zlatko je jako teško ranjen u trbuh i ruku, imao je četiri vrlo teške operacije od kojih je na posljednju četvrtu išao na vlastiti rizik jer su, zbog teških i kompliciranih ozljeda bile male šanse da će operacija uspjeti.
Kompot za 28 dinara
Iz tog vremena je i situacija za koju Antun kaže da mu je, uz Zlatkovo ranjavanje, jedna od najtežih u životu.
- U bolnici u Zagrebu sam Zlatka uglavnom posjećivao ja jer je supruga ostajala čuvati unuke. U to vrijeme se teško živjelo jer nismo raditi, nije bilo primanja, a život je košta bez obzira na rat. Zlatka su dugo vremena hranili samo na infuziju i ponekad s malo čaja, a kasnije su počeli uvoditi tekuću i rijetku hrani. Prilikom jednog posjeta poželio je kompot od suhih šljiva. Odem i tražim od dućana do dućana, nigdje nema. I napokon nađem u jednoj trgovini, uzmem i dođem na blagajnu. Konzerva je koštala 28 tadašnjih hrvatskih dinara, a ja sam u džepu imam samo 20 dinara. Stislo mi se srce, kad nije puklo koliko mi je bilo teško! Ni danas ne znam kako sam to izveo, je li mi taj čovjek oprostio ostatak, jesam li mu ja objasnio o čemu se radi, ne znam ni sam, ali znam da sam kupio tu konzervu kupio uz Božju providnost - priča Antun.
Preživjeli vjerom u Boga!
I Rozalija i Antun naglašavaju kako je vjera u Boga jako važan dio njihovih života, a posebno je važna bila u tim najtežim ratnim danima i mjesecima. Iako...
- U tim teškim prilikama kada je Zlatko bio ranjen, nekad se bilo teško moliti. Bili smo rastrgani, izbezumljeni, kreneš moliti, a misli lutaju, molitva je često bila „suha“. Ali imali smo nadu i vjeru da će Bog sve to okrenuti na dobro i pouzdali smo se u njegovu volju, iako je to jako teško kada se radi o tvome djetetu. Kad sada na to gledam poslije svega, znam da bez te vjere u Boga ne bi mogli preživjeti sve to što smo preživjeli - kaže Rozalija.
Oboje priznaju da je u to vrijeme u molitvi najpostojanija bila Antunova majka Marija koja je, kako kažu, molila i po pet krunica dnevno! Tada je imala 92 godine i Antun se sjeća kako ga je već početkom 1992. stalno molila da ju odveze u Pakrac. Napokon, u proljeće 92. stekli su se kakvi-takvi uvjeti i u lipnju su se Kubalekovi vratili u Pakrac zajedno s Antunovom majkom Marijom. Ona je mjesec dana nakon toga umrla u miru, u svom Pakracu.
Kubalekovi kažu da su teško iskušenje imali i neposredno prije početka Domovinskog rata jer su im jednog dana došli susjedi srpske nacionalnosti.
"U nevolji je teško biti čovjek"
- Oni su bili u velikom strahu i došli su nas pitati smiju li biti s nama u podrumu, obzirom da nisu imali podruma u svojoj kući, a i vjerojatno su se bojali biti sami. Tada su već bile jako velike napetosti, ali ti ljudi nama nisu napravili ništa nažao. Osim toga idemo u Crkvu, vjernici smo, katolici i kršćani i morali smo pomoći bližnjem u nevolji. Morali smo postupiti ljudski i nikako drugačije, bez obzira na to što je bilo dosta onih koji su nas osuđivali jer smo u podrum primili Srbina, bivšeg milicajca komunistu. U nevolji je jako teško biti čovjek - zaustila je Rozalija, ali su je emocije svladale...
Ponovno su je savladale i kada se prisjetila kako je, kao Španovačko dijete, 1944. godine prošla partizansku odmazdu u kojoj su Španovčani bili zarobljeni u Pakracu i otpremljeni pješice u tadašnju Pakračku Poljanu. Ondje su razmijenjeni i otpremljeni dalje teretnim vlakom prema Rajiću.
Dotaknuli smo se malo i današnjih dana pa me zanimalo kako oni gledaju na ovo današnje vrijeme u odnosu na vrijeme u kojem su oni gradili svoj dom i podizali obitelj?
Previše televizije, premalo poštovanja
- Mislim da je današnjoj mladosti jako teško prije svega zbog te nesretne televizije na kojoj se prikazuju takve stvari koje mi nismo mogli ni zamisliti. Toliko zla, psovki, vrijeđanja, ružnih stvari po cijeli dan. Nama su naši roditelji bili uzori jer smo od njih samih naučili puno toga, a danas toga ima sve manje, kaže Rozalija.
Antunova "dijagnoza" je još zanimljivija.
– I mi u Jugi smo ispaštali, znalo se što se smije, a što ne smije pričati, ali moglo se živjeti normalno. A danas... Svatko može pričati što hoće, vrijeđati koga hoćeš, pljuvati po kome hoćeš i to se danas zove sloboda?! Ma to nema veze sa slobodom. Nema reda, nema poštovanja, nema solidarnosti s drugim, nego su ljudi postali toliko sebični da gledaju samo „ja“ i ništa više, tvrdi Antun.
Misle da nije dobro to što ljudi danas imaju jako puno, što im ništa ne fali, što ničega nisu ni željni pa to onda ne znaju ni cijeniti. Mladi su obijesni, očekuju da imaju sve i da to dobiju, a ne da zarade svojim radom.
- To rađa nezadovoljstvo jer nemoguće je imati sve što se hoće. U ovom vremenu fali skromnosti - jedna je Antunovih životnih mudrosti.
Iako smo dotaknuli neke teške životne teme i prisjetili se ne tako lijepih uspomena, Rozalija i Antun su i pred kraj našeg razgovora plijenili vedrinom i svaki trenutak su koristili kako bi se nasmijali. Iako su itekako svjesni da im životi polako idu prema sumraku.
Nema straha od smrti
– Smrt će doći, ona nije gost kojeg se poziva, ona će doći sama. A doći će kad dođe i zašto bih se do tada opterećivala? Umjesto toga zahvaljujem Bogu bez obzira na to što sam bila sirotinjska i imala sam teško djetinjstvo, On se pobrinuo da steknemo sve što smo stekli i da iza sebe ostavim veliko bogatstvo u prekrasnoj djeci, unucima, obitelji - zaključuje Rozalija.
I Antun se slaže da je geslo obitelji Kubalek: "Bože, tvoja volja, u tvoje ruke".
- Godine 1984. sam imao aneurizmu na glavi i morao sam dva tjedna prije operacije ležati doslovno nepomično u krevetu. Sjećam se da sam tada u molitvi rekao: "Bože, ako je tvoja volja da umrem, ja sam spreman. Ali ipak, ako može, kćer mi je u drugom stanju, volio bih vidjeti svoje unuče i još malo poživjeti sa svojom obitelji, ženom, sinom, kćerkom, majkom..."
Poklonjenih 37 godina
Poslije toga sam bio nevjerojatno smiren, oslobođen od straha i pouzdan, takav osjećaj nisam osjetio nikada prije ni kasnije u životu. Jedna primarijus mi je poslije rekla da me je spasio upravo taj optimističan i smiren pogled na situaciju zbog kojeg nisam paničario. To je bilo prije više od 37 godina i to su godine koje mi je poklonio dragi Bog. Na tome sam zahvalan i baš zbog toga nemam strah od smrti. Naprotiv, s veseljem gledam na svoj život. Iako je u njemu bilo više onih teških trenutaka, vrijedilo je trpjeti za one lijepe. Kao u onoj staroj pjesmi: "Za jedan časak radosti, tisuću dana žalosti..."