Alojzije ima 17 godina, četiri operacije na mozgu i titulu prvaka. I duh koji je nesalomljiv
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Lipičanin Alojzije Majstorović, učenik 2. razreda Športske gimnazije u Zagrebu, na blagdan sv. Martina 11. 11. proslavio je svoj 17. rođendan. Ovaj perspektivni član Streličarskog kluba „Kuna“ iz Pakraca je prije manje od dva mjeseca, točnije 18. rujna u Novom Marofu, na Prvenstvu Hrvatske u metnom streličarstvu u kategoriji kadeta, disciplina „instinktivni luk“ osvojio naslov viceprvaka Hrvatske. Sjajan je bio i u Kutini 17. listopada kada je u istoj disciplini u juniorskoj kategoriji osvojio 1. mjesto, a dan ranije je zajedno ostalim vitezovima “Slavonskog banovca“ bio dio srednjovjekovnog spektakla na Sajmu slavonski banovac u Pakracu.
Sve navedeno vjerojatno ne bi bilo toliko neobično, možda niti vrijedno spomena da Alojzije Majstorović 15. srpnja ove godine nije imao operaciju tumora na mozgu! I to već četvrtu u posljednjih 13 godina!
Dijagnozu saznalli na godišnjicu braka
Do treće godine Alojz je bio savršeno zdravo dijete, a onda se počeo sve češće i brže umarati, bio sve pospaniji, primijetili su roditelji Sunčana i Ivan. Početkom 2008. je prebolio vodene kozice nakon čega mu se stanje rapidno pogoršalo. Nije mogao normalno hodati i desna strana tijela mu je bila potpuno ukočena. Krenuli su na pretrage i vrlo brzo je utvrđeno da ima ogroman tumor, astrocytoma pilocyticum.
„Dijagnozu smo saznali na našu godišnjicu braka! Bilo nam je strašno, odsjekle su nam se noge. Bilo je uopće pitanje hoće li ga moći operirati koliko je tumor buknuo i bio rasprostranjen“, priča Alojzova majka Sunčana.
Alojz je ipak operiran, a prva operaciju obavljena je u lipnju 2008. godine kada je imao samo tri i pol godine. Nakon operacije pet dana je bio u komi, a kada se probudio bio je u toliko lošem stanju da je ponovno učio hodati. Iako je dijagnosticiran u osnovi benigni (dobroćudni) tumor, problem je što je prema vrsti stanice „zvjezdast“ odnosno proizlazi iz zvjezdastih glija stanica (astrocita) i zadire u zdrava područja pa je takav tumor moguće samo reducirati, ali ne i trajno ukloniti. Sva četiri puta operiran je na KBC Rebro u Zagrebu, a operirali su ga najeminentniji hrvatski neurokirurzi; prof. dr. sc. Josip Paladino i prof. dr. sc. Goran Mrak
Druga operacija i 17 kemoterapija
Druga operacija uslijedila je u lipnju 2012. godine. Operacija je prošla dobro i Alojzije je, na svoju veliku radost u rujnu krenuo u 1. razred Osnovne škole Lipik. Ipak, u školu je išao samo 20 dana, a zbog pogoršanja bolesti završava na kemoterapijama. Uslijedilo je 17 ciklusa kemoterapija koje je primao sve do travnja 2014. godine, gotovo dvije godine. Od tada, pa sve do danas, onkološki ga prati prof. Jasminka Stepan.
Uslijed tih okolnosti prvi razred je završio u bolnici, drugi kod kuće, a tek u trećem razredu je krenuo normalno u školu. Kaže Alojz da su mu u tom periodu najviše nedostajala djeca, vršnjaci iz razreda i upoznavanje s njima jer zbog odsutnosti praktički nikoga još nije ni uspio upoznati.
Kemoterapija je samo odgodila treću operaciju koju je Alojzije imao u siječnju 2018. godine, a nakon koje je imao ozbiljnih problema s disanjem.
„Već od početka prosinca smo suprug i ja znali da će Alojz u siječnju morati ići na novu operaciju, ali mu nismo htjeli pokvariti Božić...“, počela je priču mama Sunčana, ali su je navrle emocije zaustavile na trenutak. „Malo mi je teško“, rekla je kao da se opravdava, pa nastavila: „Par dana poslije Božića otišla sam u crkvu, u molitvi preklečala sat vremena dok nisam bila spremna da mu kažem.
„Opet na operaciju? A dobro!“
Došla sam kući, sjeli smo i jednostavno sam mu rekla da uskoro mora na novu operaciju. „Zar opet? A dobro“, bio je Alojzov lakonski odgovor“, pojašnjava mama Sunčana.
Koliko je to Alojzu uistinu već gotovo rutinska stvar i koliko se nevjerojatno hrabro suočava s tako neugodnom operacijom uvjerio sam se i sam ovoga ljeta. Jedno prijepodne smo se sreli na bazenima u Lipiku, a nakon što je Alojz odradio svoje plivanje, prišao mi je i pristojno pozdravio.
„Super je što plivaš! Je l' često dolaziš?“ pitao sam ga.
„Da, baš volim plivanje, ali nažalost to je to od bazena za ovu sezonu jer sad za koji dan idem na operaciju tumora.Vratio se pa to moraju operirati, već četvrti put. Al' dobro, što se može! Opet ću na plivanje kad se oporavim“, odgovorio mi je kao da odlazi na neki neatraktivan izlet, a ne na takvu operaciju!
Bio sam i žalostan što jedno tako vedro dijete moram tako trpjeti, a u isto vrijeme i šokiran koliko jedan dječak može biti hrabar i odvažan u suočavanju s takvom bolešću.
I dok je Alojz i tijekom ovog razgovora bio vrlo stamen i hrabar, mama Sunčana i tata Ivan pokušavali su sakriti emocije, držeći se po strani kao da ne žele remetiti ovu Alojzijevu „priču“. Tata Ivan se fokusirao na to da točno utvrdimo Alojzove brojne sportske uspjehe, a kada bi se uključio u razgovor, često bi mu se stegnulo grlo...
Bolnica – drugi dom!
Ipak, uspio je pojasniti kako je Alojz, osim zbog operacija i postoperativnih perioda, za bolnice vezan i kroz vrlo česte preglede.
„Magnetsku rezonancu radi 2 do 3 puta godišnje, ovisno o tome kakvi su nalazi. Tu su i redovne onkološke kontrole, zatim EMNG jer su mu od kemije stradali živci u nogama, radimo i EEG, ponekad i EKG. Idemo redovno i na preglede kod neurokirurga, neuropedijatra, oftalmologa, a prije njega mora ići na kontrolu vidnog polja i slično. Puno vremena proveo je i na fizikalnim terapijama u Toplicama Lipik kao pacijent dr. Marice Topić. Dakle mi smo praktički stalno na kontrolama i kod doktora i može se reći da je Alojz više od trećinu svog života proveo u bolnici. Već ga poznaju i sve medicinske sestre, a u šali znamo reći da mu još samo nedostaje inventarski broj“, šali se tata Ivan.
„Bolnica mi je praktički drugi dom“, dodaje Alojz koji još od prve operacije ima pumpicu ugrađenu u tijelo. Ona se proteže od mozga, preko vrata kroz torzo sve do želuca. Naime, tumor mu je pomaknuo likvor zbog čega se stvorio hydrocephalus, pa mu je zbog toga ugrađena pumpica koja sad nema svrhu, ali je već srasla s Alojzovim tijelom, dio je njega i neće biti uklanjana do daljnjega.
Snažna vjera u Boga
Vrijeme koje sam za potrebe pisanja ove reportaže proveo kod obitelji Majstorović, bilo je dovoljno da se uvjerim kako ovu gostoljubivu obitelj krasi snažan, gotovo nesalomiv duh, a oni su skoro jednoglasno, više puta istaknuli kako odgovor leži u snažnoj vjeri u Boga!
Upravo ta vjera im je pomogla i u rujnu 2020. kada Alojz više nije bio jedini onkološki bolesnik u obitelji. Naime, mami Sunčani je dijagnosticiran zloćudni tumor, a liječničke prognoze su bile vrlo loše i pesimistične. „Nismo znali kako to priopćiti Alojzu i Anastaziji, dvije godine mlađoj kćerki, bojali smo se kao će oni reagirati, koliko će ih to pogoditi? Na kraju je sve završilo tako da smo se cijeli taj dan svi smijali i zezali na račun toga. Da nas je netko gledao sa strane rekao bi da nismo normalni, a nama je to bio jedini ispravan način suočavanja s još jednim problemom. Alojz mi je rekao da sam mu ja sad „bolnička krevetska kolegica“ jer i ja moram na operaciju, a i rekao mi je kako će mi on pomagati sa savjetima u oporavku“, priča Sunčana koja je uspješno prošla operaciju, kemoterapije i zračenje. Kaže da je sada super i da se odlično osjeća, a Alojz je održao svoje obećanje.
Svojim iskustvom pomogao mami
„Kad je mama dolazila s kemoterapija onda bi mi rekla kako se osjeća, kako joj je, a ja sam odmah točno znao kroz što prolazi. Rekao bih joj npr. da će to trajati prvih tjedan dana i da će onda proći. Govorio sam joj stvar iz prve ruke, iz iskustva jer sam sam to prošao“, zaključuje Alojzije.
Osnovnu školu je završio u Lipiku, a sada pohađa 2. razred Športske gimnazije u Zagrebu i to zahvaljujući vrhunskim rezultatima koje je proteklih godina postizao u streličarstvu kojim se bavi od rujna 2014. S ovim sportom prvi puta se susreo na Danu zdravlja, rekreacije i zdrave prehrane u Lipiku.
U Športsku gimnaziju se upisuje na temelju bodovanja rezultata na državnim natjecanjima i prvenstvima, postavljenim rekordima i slično. Alojz je potrebne bodove prikupio kroz državna prvenstva.
Državni prvak i rekorder
Među brojnim uspjesima i osvojenim medaljama izdvajamo naslov državnog dvoranskog prvaka Hrvatske za djecu do 14 godina, u disciplini „instinktivni luk“, kojeg u ožujku 2018. osvaja u Maloj Subotici, dva i pol mjeseca nakon 3. operacije. Titulom prvaka Hrvatske okitio se kasnije iste godine u Rijeci na otvorenom prvenstvu u istoj kategoriji i disciplini pri čemu je s pogođenih 486 krugova postavio državni rekord! Iste 2018.te osvojio je i 2. mjesto na državnom prvenstvu u kategoriji kadeta.
Zbog odličnih rezultata Alojzije je 2018. godine proglašen i najboljim sportašem Grada Lipika! U rujnu 2019. je u Sisku osvojio naslov prvaka u kategoriji kadeta i postavio novi državni rekord od 525 krugova.
„Streličarstvo mi znači jako puno i uvijek me je diglo na noge kada sam se oporavljao poslije operacija. Posljednju operaciju sam imao 15.7., a već 7.8., znači 21 dan poslije operacije sam počeo trenirati. To je sport kroz koji sam ojačao fizički jer u početku sam bio toliko slab da nisam mogao nategnuti niti jedan luk. Skoro godinu dana radio sam samo s trakom kako bi ojačao da mogu nategnuti najlakši luk.
Zahvaljujućim tom sportu razvio sam koordinacija oko-ruka, u streličarstvu se dosta hoda, a jako mi pomaže i u koncentraciji, u vježbama disanja koje me opuštaju“, objašnjava Lojza kojeg sve više privlače 3D natjecanja u kojima se u prirodom ambijentu gađaju različite makete životinja.
Zanimljivo je da istu Športsku gimnaziju, ali 1. razred pohađa i Alojzova već spomenuta sestra Anastazija koje je također odlična u streličarstvu, ali i u tenisu. U Zagrebu žive kod tete Marije, a od škole u Selskoj su udaljeni 10 minuta. Priznaje Alojz da ne voli Zagreb jer, osim što ga asocira na bolnicu, ne voli tu gužvu, promet, nervozu, stres mu izaziva vožnja u javnom prijevozu. Dodaje da mu ne odgovara zagrebački zrak odnosno smog, kaže da tamo ne može normalno disati i zato svaku priliku koristi da dođe natrag u Lipik.
Voli povijest i geografiju
Ova škola je Alojzu važna zbog budućnosti jer zbog posljedica bolesti ne može raditi fizičke poslove niti može završiti neko zanimanje. Zato se sve više usmjerava prema povijesti i geografiji koje ga oduvijek privlače, uživa učiti i istraživati sve vezano uz ova dva predmeta, a zanimljivo da u televizijskom programu ne propušta emisiju „TV kalendar“. Kao ljubitelju povijesti odlično mu ide pamćenje godina, a posebno ga interesira II svjetski rat i općenito povijesne činjenice vezane uz vojne stvari. Zato mu je jedno od omiljenih mjesta za posjet Muzej vojne i ratne povijesti u Pakracu.
Alojz ima zanimljivu tezu zašto ga toliko fascinira vojska i rat. „Počeo sam se za to interesirati u bolnici i znam da me je to oživjelo dok sam ležao povezan i ograničen svim onim napravama, praktički vezan za krevet. A kada sam gledao i čitao o vojski i ratu fascinantna mi je bila ta akcija, pokret, energija, ta dinamika, zvukovi, eksplozije. Mogao sam se uživjeti u te uloge. Puno toga sam istraživao i znam i o Domovinskom ratu, a puno mi je ispričao i tata koji je hrvatski branitelj“, posebno strastveno je o ovoj temi pričao Alojz.
Strastveno je govorio i o folkloru kojeg također voli, iako ističe da u zadnje vrijeme niti ima vremena za probe u KUD-u „Seljačka sloga“ iz Prekopare, a niti zbog situacije ima nastupa. „Jako me zanima etnografski kontekst, narodne nošnje, a fasciniraju me te starinske pjesme, kako su one žive jer kad malo razmisliš, te stihove je netko stvarno pjevao za nekoga. I zanimljiv je cijeli taj povijesni kontekst koji prikazuje stvarni život nekada“, kaže Alojz s kojim je u folkloru plesala i seka i tata.
Bavio se Lojza i radioamaterstvom, a stariji radioamateri kažu da je bio jedini mladi član koji je sam naučio Morseovu abecedu. Sada je u glazbenoj fazi, a na repertoaru je „Creedence Clearwater Revival“ i još neki pjevači i većinom rock 'n' roll bendovi iz 60-tih, 70-tih, 80-tih, a malo i 90-ih godina.
Brojni „bolnički prijatelji“
U čestim i dugim boravcima u bolnici teško je tražiti dobre strane, ali Lojza je i u tom mraku pronašao svijetlo.
„U bolnici sam upoznao mnogo djece i vršnjaka i stekao dosta prijatelja s kojima sam u stalnom kontaktu. Aktivan sam i u Udruzi „Krijesnica“ - udruzi koja pomaže djeci i roditeljima djece oboljelih od malignih bolesti. Puno su mi pomogli rehabilitacijski kampovi Krijesnice. Često iznosim svoja iskustva koja pomažu prije svega onima koji su novi u toj bolesti i koji se tek susreću sa svim tim problemima. Općenito mi je to jako važno jer želim s drugima podijeliti svoja iskustva i na taj način im pokušati olakšati tu borbu s teškim bolestima. U kontaktu sam i s ekipom iz „Kursilja“, katoličkog kampa s kojim sam 2019. godine bio na kampu na otoku Krapnju kod Šibenika.
Među svim tim „bolničkim prijateljima“ moram izdvojiti prijateljicu Lanu s kojom sam doslovno svaki dan u kontaktu. Ona je inače iz Novske, ali sada živi u Velikoj Gorici i također boluje od tumora. Upoznali smo se na kemoterapiji nakon moje druge operacije, puno smo pričali, dijelili iskustva, podržavali jedno drugo. Lana mi je najbolja prijateljica i najbolje što mi je donijela bolnica i borba s ovom bolešću“.
A koliki je Alojz džentlmen i koliko drži do manira, potvrđuje činjenica da je svojevremeno u Jutarnjem listu objavljen članak o njemu pod naslovom: „Alojzijevo cvijeće za frendicu s Onkologije“, kada je na tramvajskoj stanici, s cvijećem u rukama, čekao upravo spomenutu prijateljicu Lanu.
Oštećena ravnoteža i fina motorika
U razgovoru s Alojzom teško da biste mogli primijetiti da je prije nekoliko mjeseci imao tako tešku operaciju. Ipak, određenih posljedica ima. Najteže je, naravno, odmah poslije operacije i prvih nekoliko dana bude jako slab. Poslije svake operacije pojavi se neki novi, dodatni problem, a ono što ga prati kao trajna posljedica svih dosadašnjih operacija je problem s ravnotežom koja se najčešće odražava na hod te poremećena funkcija fine motorike. Najviše mu smetaju neka realna ograničenja na koja mora paziti, primjerice neizlaganje jakom suncu. Najveću pak nelagodu izaziva mu 15-centimetarska rezna rana na potiljku koja ga jako zateže, a poseban problem je neposredno poslije operacije kada mu je jako teško podizati i držati glavu, a praktički mora ležati direktno na toj rani.
Pitao sam Lojzu kako se osjeća pred operaciju i kako se za nju priprema? „Doslovno si kažem: To je to, to se sad mora obaviti. Ajde, bit će dobro. Prve operacije uopće nisam bio ni svjestan, druga je došla iznenada, a za treću i četvrtu sam već otprilike znao što me čeka pa sam zbog toga bio mirniji.
Vjera i molitva
Svjestan sam da se ne mogu riješiti te bolesti, da je ona doslovno dio mene, da živim s njom. Ne želim praviti nikakvu dramu oko toga i toliko dugo idem po operacijama, pregledima, kontrolama da sam nažalost vidio da ima i težih slučajeva. Jedan 11-godišnji prijatelj uz tumor ima i epilepsiju i ujutro mora popiti 14 tableta samo da bi mogao funkcionirati. Nastojim se postaviti kao gospodar svoje bolesti, ne dam da me ona savlada i nadjača. U tome mi najveću snagu daje vjera i molitva. Uvijek sam redovit u crkvi i u molitvi, pred operaciju posebno idem na mise, molim se i imam pouzdanja u dragog Boga da će me sačuvati i da ću biti dobro. To mi jako pomaže i baš me opusti“, priznaje Alojzije koji je ime dobio po blaženom Alojziju Stepincu. „Prije zadnje operacije sam molio “devetnicu“ upravo blaženom Alojziju Stepincu s molbom da sve dobro prođe, a mi „bolnički prijatelji“ često molimo jedni za druge“, kaže.
Naravno da su nebrojene molitve za Alojzovo zdravlje uputili njegovi roditelji i sestra, ali i mnogi drugi su molili za Alojza i njegov oporavak i uspješne operacije, među kojima i ljudi i obitelji koje Alojz ni ne poznaje. „Volio bih nekad vidjeti te ljude i zahvaliti im. Vjerujem u snagu molitve, itekako i ne bih bio ovdje gdje je sam da nije vjere i molitava“.
Cure, javite se na Instagram
Vedar i razgovorljiv kakav je, Alojzije nije propustio da se dotaknemo i teme djevojaka jer, ipak su u pitanju tinejdžerske godine. Objasnio mi je to kroz svoj Instagram profil. „Glavni razlog zašto sam ga instalirao su cure! Otvorio sam ga da se povezujem i kontaktiram s njima“, smije se Lojza i nastavlja: „Znam da neki misle da sam čudan, preotvoren, da se previše zezam, ali ja se stvarno u životu želim zezati i zabavljati. Po bolnicama sam 14 godina i zato mi ne pada na pamet sad stajati po strani i biti nešto preozbiljan. Ne, nije to moj život. Meni se zeza, zabavlja i druži i zato pozivam cure da mi se jave, da se upoznamo i zafrkavamo“, poručio je Lojza. Cure, na Instagramu ćete ga pronaći pod imenom: majstor_lojz
Na kraju, zanimalo me što Alojzije ima poručiti svojim vršnjacima.
„Poručio bih im da ne brinu previše o preprekama jer uvijek postoji način za rješavanje svakog problema. Samo trebaju biti hrabri, ići ususret životu, suočavati se s problemima i snalaziti najbolje što mogu. Neka misle svojom glavom i neka imaju pouzdanja u sebe i, uz Božju pomoć, uvijek će nekako biti.
Svatko bi trebao biti zahvalan i uživati u životu najbolje što može, ali ne kroz iživljavanje. Život je svet i svetinja, bez obzira koliko nekad bio težak. Nikada nisam bio u depresiji niti sam se predao bez obzira kako teško bilo, a nekad sam zbog terapije više dana morao biti sam u sobi, vezan svim onim strojevima i spojen na razne aparate. Razumijem da se svima nekada čini da im je jako teško, ali čovječe, mućni malo glavom. Dobro je!“
Poručuje nam to Alojzije Majstorović, 17-godišnji mladić koji je već četiri puta operirao astrocytoma pilocyticum, „zvjezdasti“ tumor na mozgu koji je nemoguće trajno ukloniti nego samo reducirati operativnim zahvatima.
Možda će nas ovaj hrabri momak inspirirati da nakon njegove priče preispitamo i istinski revidiramo svoje „probleme“. Ako to učinimo, možda si i priznamo da su u odnosu na njegove, naši problemi najčešće trivijalni i neozbiljni. A ako si to priznamo, bez fige u džepu i bez preglumljivanja, vjerujem da ćemo si stvarno moći reći: Dobro je!