Vlatka Daněk: Čitatelje kroz "Bilo jednom u Daruvaru" vodim životnim putem našeg grada
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Promocija knjige "Bilo jednom u Daruvaru", koju je napisala umirovljena novinarka Jednote Vlatka Daněk, održana krajem veljače, bila je iznimno zanimljiv društveni događaj, koji je u dvoranu Hrvatskom doma privukao velik broj sugrađana. Knjigu je izdao ogranak Matice hrvatske, uz financijsku potporu grada, a donosi izbor priča iz dvaju serijala internetske kolumne, koje je autoricu za knjižno izdanje preuredila, dopunila i osvježila.
Ova knjiga očekivana je dugo i s velikim nestrpljenjem, jer su pratitelji internetskih šetnji smatrali da ti tekstovi trebaju biti ukoričeni, jer Daruvar zaslužuje jednu takvu, drugačiju knjigu o svojim znamenitim spomenicima, mjestima, događajima i ljudima, te se unaprijed znalo da će ovo izdanje biti uspješno. Sjajno realizirana promocija, te prvi tjedni prodaje knjige taj su dojam još pojačali, pa se sada već traži nastavak ukoričavanja daruvarskih šetnji iz pera Vlatke Daněk.
Hoće li ga biti i kako je nastajala ova knjige doznajte iz razgovora s autoricom.
Zašto se knjiga zove "Bilo jednom u Daruvaru" a ne "Šećimo" ili "Šetnje Daruvarom", po seriji tekstova na osnovu kojih je nastala?
- Upravo zato da se istakne da su elementi doduše stari, ali outfit je posve nov. Da, osnova za knjigu jesu tekstovi koji su u proteklih pet godina objavljivani na različitim daruvarskim portalima, ali sada su složeni u posve novu cjelinu. U "Šetnjama" sam čitatelje vodila od jedne do druge zanimljive lokacije u Daruvaru, a u knjizi "Bilo jednom u Daruvaru" ih vodim životnim putem našeg grada, odnosno naseljima koja su tu postojala prije Daruvara. "Šetnje" su Hodajmo Daruvarom, da bismo ga više voljeli, a "Bilo jednom u Daruvaru" je Počujmo zanimljivosti iz prošlosti Daruvara, da bismo ga više voljeli.
Drugi naslov sugerira i to da su svi tekstovi objavljeni u knjizi revidirani, odnosno da su nadopunjeni novim činjenicama koje su postale dostupne u zadnjih pet godina. Primjerice - moj stari tekst o dvorcu Dioš objavljen u "Šetnjama" danas je posve netočan, ali zato je onaj u knjizi "Bilo jednom u Daruvaru" takav, kakav ni u jednoj drugoj publikaciji o Daruvaru ne možete pročitati. Naravno, naslov knjige se (s pravom) poigrava s pozivanjem na općepoznati izraz "Bilo jednom..." kojima započinju bajke i legende, jer ovo je prava, nepatvorena romansirana povijest našeg grada. Mnogo ljudi me pitalo i za naslovnicu, javila mi se žena koja se prepoznala na staroj fotografiji s daruvarskog bazena, a na druge me uputila, pa svima u dogledno vrijeme obećavam "Priču s naslovne strane…"
O knjizi se u protekli mjesec dana dosta pisalo, HTV je o njoj emitirala već dva priloga a treći će u ponedjeljak 21. ožujka u emisiji Treća dob, sigurno su do vas doprle prve reakcije čitatelja, kakve su?
- Najprije moram priznati, da zaista uživam u svom (momentalnom) statusu lokalne zvijezde. Već sam doživjela, da za mnom na centru viču posve nepoznati ljudi i kažu: "Gospođo, gospođo, čitao sam vašu knjigu i sviđa mi se", ili da me zaustavljaju u parku i kažu, kako im se baš sviđa moj stil pisanja. Moja knjiga isprintana je i pročitana i u Australiji, gdje sada krasi jednu obiteljsku biblioteku, slana je u Zagreb... Ogranak Matice Hrvatske kontaktirali su ljudi, koji u Daruvaru više nemaju nikoga bliskog tko bi to mogao uraditi, pa su knjigu naručili direktno od izdavača. Jako rado čujem komentare tipa: "Ja sam zapravo sve te povijesne činjenice o Daruvaru znao, ali sada mi je to nekako posloženo i zaokruženo". Ljudi hvale i dobar omjer teksta i fotografija, intrigantne naslove i meni je jako drago, da je tako. Izabrati samo dvije ilustracije za svaki tekst od otprilike trideset različitih fotografija, koje uz svaki naslov imam u svom foto-arhivu, bio je jako težak zadatak. Sto puta sam birala, slagala, izbacivala, ali isplatilo se.
Trideset godina radili ste u Jednoti, pisali na češkom jeziku i pratili manjinska događanja. To je jako puno vremena i sigurno imate neka zanimljiva sjećanja…
- Naravno, to su oni žmarci iščekivanja, kada stojiš na onim stepenicama ispred Jednote i s aparatom na gotovs čekaš, da tamo od Preradovićeve krene žetvena povorka. Ona atmosfera, koja se doslovce može rezati nožem kada Končeňačke osvijetljene reflektorima na pozornici započinju završnu "Tu naši písničku českou…", a u polutami iz punog grla pjeva cijela sala, puna "krajanských zpěváků". One šetnje Kaptolom ili Bjeliševcem, kada ti u susret ide čovjek a ti pogađaš, koga još možeš pozdraviti s Dobrej den i tko će ti odzdraviti. Sretna sam, što sam hrála české divadlo odnosno imala priliku glumiti u češkoj amaterskoj predstavi čak i pred Jiříjem Menzelom. Ponosna sam, što sam izmislila i realizirala projekt "Moje české kořeny", zbornik radova na temu osjećanja manjinske pripadnosti. Bio je osnova za mnoga daljnja istraživanja čeških autora.
Mnogi Daruvarčani znaju da ste kao stipendistica češke vlade odlazak u mirovinu iskoristili da biste studirali na filozofskim fakultetima u Brnu i Pragu. Koja su vaša najzanimljivija iskustva?
- Iznenadilo me koliko mi je sugrađana reklo da se oni u našim godinama na to više ne bi odvažili. A još više su me začudila pitanja tipa: "A kako te je muž pustio?" Nekako nisam mislila da me to netko može pitati u 21. stoljeću. A mene, ne samo da je muž pustio, nego me je slao da iskoristim izvanrednu mogućnost, koja mi se pružila. Zapravo, imala sam potporu cijele svoje obitelji a sigurno najdojmljivija je bila mog oca. Imao je tada 95 godina, ali mi je rekao: "Samo ti idi, ja ću biti dobro. Idi, to će biti tvoj prozor u svijet". I bio je. Usuđujem se reći, da je razina visokoškolskog obrazovanja na filozofskim fakultetima u Češkoj Republici na višoj razini nego kod nas u Hrvatskoj. Studirajući češki jezik i bohemistiku mnogo sam naučila, dobila širi, međunarodni uvid u neke stvari koje mi ovdje uzimamo zdravo za gotovo, odnosno kao neupitne konstante. To je rezultiralo referatima, odnosno seminarskim radnjama koje su moji profesori ocjenjivali kao najbolje u grupi, odnosno pitali me: "To ćete sigurno prezentirati na nekom simpoziju, zar ne?"
Nije uvijek bilo lako zadovoljiti kriterije, ali u konačnici vrlo uspješno sam studirala rame uz rame s kolegama koji imaju dvadesetak godina. Sa svojih 58 godina bila sam često starija od njihovih baka i naravno, doživjela tijekom studiranja mnoge zabavne, čak i smiješne momente. Recimo, u studentskom domu su mislili da sam spremačica – jer me vide s metlom u ruci kako nosim smeće u kontejner u prizemlju, a na fakultetskim hodnicima su me vrlo ljubazno pozdravljali svi profesori, jer ona starija žena što ju s hrpom knjiga susreću na hodniku ne može biti ništa drugo nego neka strana profesorica na razmjeni…
Knjiga i "Šećimo Daruvarom" zapravo su izvrstan turistički proizvod odnosno propaganda Daruvara kao turističke destinacije. Kakvi su vam planovi, odnosno slijedi li nastavak knjige?
- Knjiga je rezultat moje suradnje s ogrankom daruvarske Matice hrvatske i zaista sam joj zahvalna, što je prepoznala potencijal moga pisanja i zajedno s gradom Daruvarom postala izdavač knjige. Puno puta razmišljala sam o tome kako bi bilo lijepo na osnovi "Šetnji" izraditi pješačke ture, odnosno prospekte s kartom, koji bi sugerirali što bi svaki posjetitelj Daruvara mogao obići tijekom jednog poslijepodneva. Predložit ću ih turističkim djelatnicima, pa ćemo vidjeti.
Samo trećina tekstova koje sam napisala za Šetnje, stala je u knjigu "Bilo jednom u Daruvaru" i čim sam kompletirala izbor članaka, znala sam da bih voljela napisati drugi dio knjige koji bi se zvao "O ljudima, zgradama i stablima u Daruvaru". No u situaciji, kada svi sa zebnjom pratimo vijesti iz Ukrajine (a ja naročito, jer je moja cimerica u studentskom domu bila mlada Ukrajinka Nasťa i ja svaki dan gledam koliko je fronta udaljena od njezinog sela Bohemka) želim si nešto drugo. Da odmah sutra tamo negdje između Iridinog mosta i onog novog drvenog mosta preko Toplice nađem i spasim zlatnu ribicu. I to ne onu običnu, akvarijsku zlatnu ribicu, koje se njen vlasnik odlučio riješiti puštanjem u Toplicu, a ona se pak, posve nevješta plivanja u pravoj vodi nasukala na prvi šljunčani sprud. Ne, podno mistične Gradine u rumeneći se sumrak, a čekajući Vrličke vile, želim sresti i spasiti pravu zlatnu ribicu, onu iz bajki da mogu poželjeti svoju želju. Da bude mir na svijetu. Da svatko, baš svatko na ovom našoj kugli zemaljskoj ima miran san, uvjete, vremena i hrane da piše (i objavljuje) svoje nove knjige.
===========================
"Bilo jednom u Daruvaru" u prodaji i u trgovinama Vacoma
Knjigu "Bilo jednom u Daruvaru" izdao je ogranak Matice hrvatske Daruvar na čelu s MIrom Barberić, a tisak je omogućio Grad Daruvar. Tekst je lektorirao Mato Pejić, a korigirao i tehnički uredio Željko Podsednik. recenzenti: Romana Žukina i Miloslav Sohr, tisak: Habigraf Daruvar. Svi koji žeče knjigu mogu kupiti u trgovinama Vacoma.