S daruvarskih dvora: Usamljene vlastelinke, gorke suze u parku i važnost poziva na čaj

Jeste već čitali o intervjuu koji su (navodno) Harry i Megan dali Oprah Winfrey i o šah-matu koji im je dala Kraljica Elizabeta? Ili najnovije vijesti sa španjolskog, danskog ili švedskog dvora? Naime, nema dana da na internetu neki naslov ne obeća nove vijesti o kruni i njezinim nasljednicima, jer plava krv i zlatne kočije koje uz to idu, nepogrešivo dižu broj klikova. Iako je uloga plemstva u političkom životu danas svedena više-manje na simboliku i ceremonije, život vlastele svejedno izaziva svekoliko zanimanje širokih masa. I to usred svih čuda kojima nas šiba 21. stoljeće pa možete samo misliti kako je to bilo nekada, prije skoro dva stoljeća, kada je Daruvar bio tek selo moje malo, gdje je sve počinjalo i završavalo s onima koji su stanovali u dvorcu.

Obiteljska sjećanja 

A tko je to nama stanovao u dvorcu? Četvorica Jankovića, jedna Lechnerica, a onda grofovi Tüköry. I dok su Jankovići daruvarski poprilično eksponirani brend, za Tüköryje se čini kao da tu nisu ni bili. A oni ne samo da su bili, nego nikad odavde nisu ni otišli. Ali o tome nekom drugom zgodom. 

Priču s dvora daruvarskih, koju smo prošli put započeli sa sluškinjom, što je češljala ruse kose mlade kneginje Janković, danas nastavljamo još jednim obiteljskim sjećanjem. Ovoga puta riječ je o sjećanju na Tüköryeve koje se u obitelji Valdgoni i Turić prenosilo s koljena na koljeno sve do Ines Maletić. A ona je specijalno za nas skinula sa zida fotografije pradjeda i prabake Valdgoni, brkatog Petra i šlank Antonije koja je imala tu veliku čast biti pozivana u dvorac na popodnevni čaj.

- Priča o tome vrlo je zanimljiva i zapravo djeluje nevjerojatno, jer Valdonijevi nisu bili nikakvi plemići, već obični zemljoradnici, ali istinita je. Mojoj mami Zorki mnogo puta ju je prije spavanja pričala upravo Antonija, žena koja je uz hrvatski tečno govorila i češki i njemački. A poznavanje stranog jezika nije bilo važno samo danas nego i tada - ispričala nam je za početak Ines, koja zahvaljujući rođaku zna da je prvi Valgoni koji je došao u ove krajeve bio Konrad i da je to bio Talijan iz istočnog Tirola. Bila je to bogata obitelj - u Ivanovom Polju je posjedovala 40 jutara zemlje, a nakon preseljenja 1892. u Daruvaru su kupili čak dvije kuće te vinograd koji je u posjedu obitelji i danas.  

Razgovori na njemačkom

Njihov sin Petar nije imao nikakve šumarske naobrazbe a ipak je postao nadšumar kod grofa Tüköryja, vjerojatno zato što se već u to vrijeme pisao Waldgoni i tečno govorio i pisao njemački. Njemački je naučio i svoju ženu Antoniju i do kraja života supružnici su međusobno razgovarali samo na njemačkom. Antonija pak, budući da je bila Čehinja iz porodice Indra, sa svojim je roditeljima i sestrama pričala samo češki. Usprkos tome, sa svojom djecom i Petar i Antonija razgovarali su samo na hrvatskom jeziku.

- Prava šteta - konstatira Ines - mogla sam danas govoriti još dva jezika i što je još bolje, naučiti ih besplatno - dodaje sa žaljenjem u glasu. 

Jer svjesna je ona da je karijeru nadšumara njezinom djedu omogućio upravo njemački jezik. Naime, onih s kojima se grof u Daruvaru tada mogao dogovoriti na njemačkom jeziku, sigurno nije bilo baš puno. Tako je bilo i s Antonijom i pozivima u dvorac: - Zapravo ne znam nikakve podrobnosti jer sama činjenica da je netko bio pozivan u dvorac kod grofice Tüköry na čaj bio je za Daruvar događaj sam po sebi. Nije baka bila jedina, bilo je tu još nekoliko žena, možda čak sve koje su u Daruvaru tada govorile njemački, a njihovi su muževi imali viši društveni status. Zamislite samo, kako se u to vrijeme u Daruvaru morala osjećati usamljeno grofica Ana Tüköry, kada je na popodnevni čaj i čavrljanje pozivala obične žene grofovih namještenika...“

Gorke suze...

No, to nije jedina priča o daruvarskoj vlasteli koja se sačuvala u ovoj porodici, ali iz druge obiteljske grane.

- Moja je baka je bila iz obitelji Čuhel iz Donjeg Daruvara i umrla je davno prije mog rođenja, ali k nama je dolazila njena sestra Božena i od nje sam čula priču o tome što se zbilo kada je nakon puno godina, otkako je otišla u Daruvar, došla u posjet posljednja grofica Janković. Bila je to senzacija sama po sebi a onda se puno i mnogo prepričavalo kako je grofica, sada već u poznim godinama života, obilazila oko dvorca - jer tada je već u njemu bila škola, pa grlila stabla u parku, a onda pod jednim dugo i gorko plakala. U Daruvaru se tada govorilo da je to zato što je pod tim stablom zadnji put bila sa svojim zaručnikom...

Teško je procijeniti koliko su sjećanja na posljednje Jankoviće, koja i dan-danas žive u Daruvaru, istinita. Jesu li priče o tome kako je grof znao strašno vikati i kako je mala Eli bila zločesto dijete samo ispušni ventil umorne sluškinje ili pravo stanje stvari? Jesu li suze sedamdesetogodišnje starice uz stablo bile samo žal za starim vremenima ili je Ana Elizabeta zaista putem u kojem je obitelj gubila sav svoj imetak, negdje izgubila i zaručnika? Jer plač jedne grofice uz stablo sigurno je za Daruvar bio neviđena stvar, koja je trebala nekakvo logično objašnjenje, a u ovom slučaju, od nesretne ljubavi zaista nema boljeg. No, potvrde za to nema nigdje, pa ni u knjižici Posljednja, koju je napisala Ana Elizabeta, a tiskana je 1933. u Slavonskoj Požegi. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji sa zanimanjem čitamo faksimil male publikacije, svojevrsno oproštajno pismo, kako to kaže podnaslov, posljednje iz grofovske obitelji Jankovića Daruvarskih.

Ovo arhaično štivo otkriva nam mnogo zanimljivih detalja iz obitelji najpoznatijeg Jankovića, a svakako najkuriozniji je onaj kako je Julije sebi odabrao ženu.

"Kad je u svojoj dobi od 33 godine došao na porodično imanje u Ugarsku kao krasan i slavljen mladi čovjek, prvo pitanje, koje je postavio tadašnjem župniku i svome nekadašnjem odgajatelju u Čepregu, bilo je da mu kaže koja je pobožna i najkrotkija plemićka djevojka u okolici, budući da se odlučio oženiti, a samo takvu bi odabrao za drugaricu svojega života, ljepota i bogatstvo da ne odlučuju ništa. Svećenik odgovori, da je neosporivo najskromnije odgojena mlada kontesa Montbel..."

Ispunjenje u braku

Bilo joj je jedva šesnaest, "još je htjela živjeti djevojačkim životom, a osjećala je i veliku razliku dobi, različiti odgoj... ali njezin otac nije mogao pojmiti da bi tu moglo biti kolebanja... a baka, da ništa jače poželjeti ne može“.

I što je mogla Ljudevita drugo, nego pristati i 1854. postati grofica Janković.

"Svi su u najboljoj nakani nepravo prema meni postupali“ zapisala je dvije godine poslije u svom dnevniku s dodatkom: "A Bog je sve po svojoj volji okrenuo na najbolje!“ jer po svemu sudeći, Ljudevita je u ovom braku znala naći ispunjenje.

"Nakon sjajnog dočeka koji je u Daruvaru pripremljen mladom paru, a koji nikako nisu mogli predvidjeti" grofica je "iako došla u sasvim strani svijet", ubrzo postala "vjerska pastirica u duhovno zaostaloj Slavoniji". Ništa čudno, jer od najranije dobi je živjela kao štićenica u obitelji u kojoj su posjeti papi bili skoro pa uobičajena stvar. Kao i bavljenje dobrotvornim radom, pa je tako Ljudevita između osnivanja katoličke knjižnice i škole uz samostan sestara milosrdnica u Daruvaru, stigla "voziti se satima u kolima s gospoštijskim liječnikom u posjet selima kolonista pogođenim groznicom“.

A što je zapravo Ljudevita drugo i mogla raditi, jer "u naša brda nam ne dođe u posjet nitko doli jednom za godinu u lov grofovi Pejačević i Esterhazy", zapisala je Ana kao i da je "gospodarski genij morao biti onaj tko bi mogao spasiti naša, od djeda već zadužena imanja, ali taj genij nije bio dan mom ocu...“ 

Problematična bolest

I tako 1879. nastaje "slom slavonskog života", imanja su prodana i obitelj "mora zauvijek napustiti žarko ljubljeni Daruvar". Četiri godine kasnije Jankovići ostaju i bez Čepreških imanja te se idućih desetljeća sele po raznim mjestima. U svima se Ana bavi karitativnim radom s djecom i ranjenicima, detaljno ga opisuje u knjizi ne tajeći ni svoje desetljećima dugo "živčano bolovanje". Ne precizira, o čemu se točno radi, ali lako moguće da se zapravo godinama borila s depresijom. Jer i Ljudevita je svojevremeno odlazila iz Daruvara samo da zaliječi "bolesne živce". 

Ne čudi to, jer iskreno, ne bi li i vas spopala tuga tamo negdje u slavonskoj zabiti "gdje je najbliža željeznička postaja Barč, a do tamo smo dolazili kolima iz Daruvara za šest sati pa preko Drave posebnim prijevozom", a sve nakon smrti neprežaljenog sina, te uz prijeteći bankrot.

Aninom duševnom zdravlju sigurno nije pridonijela ni tragična smrt starije joj sestre Marije tada već Adamić Čepinski u metežu prvog svjetskog rata u Slatinskom Drenovcu, gdje je živjela. No, za nas je svakako najzanimljiviji sam kraj knjige, poglavlje naslovljeno s Dodatak, u kojem Ana piše o travnju 1929. godine kada "sam imala ganutljivu sreću da ponovo vidim zavičaj svoga djetinjstva. Tronuta sam se vozila iz Zagreba u Daruvar, činilo se kao san...

Neki novi Daruvar

Daruvar se jako primijenio za 50 godina. Kao da sam došla davno umrla, našla ga na istom mjestu, ali ne snalazeći se više kao prije! Još stoje dvije velike lipe, ispod kojih se skretalo s glavnog puta u dvorac. Kad sam zažmirila, mislila sam da još čujem jasan zvuk praporaca četveroprega, kojim smo se tako mlade i vesele vozile u dvorac sve do onog dana kad su nas odvezli iz domaje!

Dvorac kao tijelo bez duše. Meni dobro poznati prostori, a mnoga zazidana vrata. Okolica se nije mogla raspoznati. Parka i zvjerinjaka više nema. Sve je izgrađeno. Nestalo je velikog prostora pred bivšom stajskom zgradom i jahaone. Svuda kuće, kuće!

Samostan sa svojim konvikticama bio je pravi raj moga djetinjstva... Dočekalo me mnoštvo dragih djevojčica, kojih matere i bake su nas još pamtile. Pozdravile su me jezikom mog zavičaja. Imala sam muke da od ljubavi i čežnje za domovinom glasno ne zaplačem...

Neka bude posljednja riječ moje hvale za dirljivu vjernost i ljubav, koju sam poslije polovice stoljeća našla u Daruvaru kod svih staleža njegovog stanovništva. Kada sam se nekoć kao mala djevojčica nakon duljeg izbivanja vratila - baš na dan sv. Ane - Daruvarčani su osvijetlili svoje kuće dok je u dvorcu sjao veliki transparent 'Živjela Anka!' i ja nisam toga nikad zaboravila.

I sada kao sedamdesetogodišnja starica kličem puna srca zahvala Vjernost za vjernost. Živila domovina!“

Nesretna četiri udarca

Ana, posljednja iz roda Jankovića daruvarskih, umrla je 24. siječnja 1937. godine u Pressbaumu kraj Beča, zapisao je pedantno u spomenici Realne gimnazije, koja je tada djelovala u dvorcu, njezin ravnatelj Franta Burian (a čitamo u tekstu Zdravka Palavre), pa ako netko zna, kako ispraviti pogrešne podatke koje o tome nalazimo na svakom koraku, molim neka ispravi. Jer Ana-Anka, Elli-Elizabeta-Jelisaveta, kako god je različiti spisi i uspomene nazivale, to zbog ovih lijepih riječi koje je o Daruvaru napisala svakako zaslužuje.

Kao i zbog ona nesretna četiri udarca u kamen temeljac škole - umjesto tri, kako je trebalo, a o kojim također piše u svojoj knjizi, kao i nekim drugim zapisanim i sjećanjima starih Daruvarčanki (a zapisao ih je svojevremeno Srećko Kudrnovski), koja kazuju, da se grofove kćeri Ana i Marija kao učenice u školi sestara milosrdnica ničim nisu izdvajale od ostalih učenica s kojima su dijelile školske klupe. 

I nema tu zapravo puno filozofije, sve je to moglo stati u život jedne kneginje, i nestašno djetinjstvo i razigrana mladost, sretni školski dani i nesretna ljubav pa naposljetku tuga. 

Ana Elizabeta rodila se u Daruvaru 1859. godine i zauvijek ga napustila točno dvadeset godina kasnije. Ostatak života lutala je kojekuda, dugo boravila na obali Achenskog jezera, ali domaju nije zaboravila. Dio obiteljske ostavštine poklonila je Požegi i sve fotografije s kojima danas o obitelji Julija Jankovića raspolažemo, zapravo dugujemo njoj.

Zanimljivu fotopriču prepunu povijesnih fotografija pogledajte u velikoj galeriji klikom na naslovnu fotografiju na vrhu članka...