Povijest daruvarskih hotela ili od Livija heima do Kiosk-kavane i nazad...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Hotel Termal ove je godine trebao obilježiti 40. godišnjicu postojanja, ali eto, zbog korona okolnosti ništa od svečane proslave. Tada, 1980. godine, bila je to za Daruvar velika stvar - konačno smo i mi dobili "suvremeni hotelski smještaj u kojem svaka soba raspolaže sa svojom vlastitom kupaonicom".
Zapravo je vrlo neobično, da je Daruvar dobio današnji hotelski standard tek u drugoj polovici 20. stoljeća i zato nije čudno što su izgradnjom Termala svi drugi daruvarski hoteli i smještajni kapaciteti pali u zaborav. A bilo ih je u dugoj i slavnoj povijesti Bada, Kupki, Lječilišta i Toplica Daruvar podosta.
Slavna litografija
Zahvaljujući putopiscu Friedrichu Wilhelm von Taubeu, koji je Daruvar posjetio 1762 godine, znamo da se u tom trenutku našem gradu postoje tri smještajna objekta - gostionica i vojni hospital u kupališnom kompleksu te vlastelinsko svratište "iza rijeke". Tih objekata danas više nema, ali prema istraživanju arhitekta Miloslava Sohra, moguće je da su na njihovim temeljima nikli današnja Arcadia i Švicarska vila, te nekadašnji Badehotela (koji je stajao na mjestu današnjeg kina), a kojeg više nema.
Ova tri objekta lijepo se vide na slavnoj Huhnovu litografiji iz 1862. godine a u Sohrovoj knjizi "Daruvar - građevinsko povijesni razvoj grada",čitamo da je današnja Arcadia najbolje održavana povijesna zgrada u parku. Svoj novobarokno-secesijski izgled vila tada zvana Livia heim (Livijin dom), dobiva na početku 20. stoljeća kada je temeljito rekonstruirana te preimenovana u Vilu Arcadia.
Današnja Švicarska vila (prije Vila Marija) sa svojim vanjskim drvenim trjemovima vrlo je osobita građevina. Njen romantičarski alpski stil kazuje, da je izgrađena početkom druge polovice 19 stoljeća (kao i Badehotel). U to vrijeme to je neobično progresivan arhitektonski izraz i Daruvar tako nije zaostajao za aktualnim trendovima u monarhiji. Kao i kod Arcadie, dispozicija Švicarske vile je ista - na oba kata su pojedinačne sobe u koje se pristupa iz hodnika koji gleda prema parku.
U sjećanje na preminulog Ivana Jankovića, njegova obitelj gradi u parku oko 1815. godine novi kupališni objekt. Ivanove kupke - Johannes bad - Janos Furdo bile su dugačka prizemnica sa središnjim bazenom od kojeg su se granali odijeljeni prostori za muškarce i žene. Oko 1900. godine Ivanov dom je temeljito rekonstruiran, tada je Daruvar je već dobio željeznicu kojom je stizalo sve više gostiju, pa se, kako se to danas kaže, osjetila potreba za više smještajnih kapaciteta. Zato je zgrada produžena i nadozidan je cijeli kat, gdje su se sada nalazile sobe za smještaj gostiju. Ivanove kupke su tako postale Ivanov dom, odnosno onodobni hotel s elegantnim novorenesansnim pročeljem.
Ratna "krmača"
Skoro šezdeset godina je prošlo dok u Daruvaru nije niknuo novi hotel, bilo je to 1958. godine i zapravo je to bila samo dogradnja Ivanovog doma, ali „...veliki napredak u kvaliteti usluga Lječilišta... Novo krilo Ivanovog doma nudi moderniji smještaj - sobe imaju tekuću hladnu i vruću vodu i centralno grijanje", čitamo sa smiješkom u monografiji Daruvara iz 1975. godine (kupaonice i WC su još uvijek zajedničke za cijeli kat). U naravi, to je obična dvokatna žuta stambena zgrada, spojena s Ivanovim domom središnjim ulazom i recepcijom. Velika su novina i balkoni, koje je imala svaka soba pa tako i vrlo lijepi pogled na cvjetne rundele, kupolu Centralnih blatnih kupki i naravno Augustinčićevu skulpturu. Tu je za lijepih dana sve vrvjelo od badegestica, sve do godine 1980. kada je izgrađen hotel Termal "visoke B kategorije" pa je novi hotel naglo postao "stari".
Ivanovog doma ni starog hotela danas (takorekuć) više nema. Pogodila ih je ratna "krmača" iliti 500 kilogramska avionska bomba u novogodišnjoj noći 1992. godine, te tako temeljito uzdrmala da nije bilo druge, nego sve nakon Domovinskog rata sravniti bagerima. U cijeloj toj tužnoj situaciji, pozitivni su samo arheološki nalazi iz temelja, koji su (opet) potvrdili, da nove građevine koje niču na mjestu starih uvijek upotrijebe već jednom upotrijebljen (keltski i rimski) kamen...
No, ako nam više nema Ivanovog doma (onaj preostali sjeverni završni ugao, danas skoro nitko ni ne primjećuje) ni "starog hotela", ima nam Terase, najljepše sale za svečane prigode u cijeloj županiji. To kažu ljudi koji nisu iz Daruvara, mi kažemo da je najljepša stvar na Terasi njena - terasa. Ljeti, kad pod suncobranima tražiš zaklon od jarkog sunca ili zimi, kad se diviš skulpturama koje od stolova naprave nanosi snijega.
Daruvarski restoran Terasa vrlo je tražen za sve vrste slavlja. Ispod ukrasnih vitraža uz suvremene dekoracije i cvjetne aranžmane (za koje se pobrinu Daruvarske toplice) one su ovdje vrlo lijepe i cijeli prostor zaista izgleda svjetski. Nažalost, mi koji ovdje živimo znamo i onu drugu stranu medalje, da su stolovi nekadašnje perjanice Kupališnog lječilišta izvan tih prigoda uvijek i neutješno prazne. A bijaše posve drugačije...
Neka druga vremena
Kiosk-kavana, kako su je nazivali u počecima, sagrađena je u romantičarskom stilu na prijelazu u 20. stoljeće, a po uzoru na ladanjske drvene građevine. Funkcionirala je kao tipična kavana bečkog tipa, tu se odvijao sav društveni kupališni život, badegesti su se tu susretali, ispijali kave, čitali novine na drvenim stalcima. Staklo, koje je u početcima zatvaralo trijem, kasnije je uklonjeno (čitamo u knjizi arhitekta Sohra) i dobiven je otvoren i ugodan prostor u kojem vam se činilo da ste dio okolnog parka. I tako je to trajalo, skoro pa stoljeće.
Terasa je dio moje mladosti pa tako dobro pamtim grane vrlo nagnutih platana, koje su (tada) dopirale skoro pa do stolova . Konobare, koji pred ljetni pljusak žurno skupljaju kockate zelene stolnjake ispod kojih se tada ukazuju zelene drvene letvice prišarafljene na aluminijsku osnovu, a sve čini par s istim takvim stolicama i košaricama, koje vise s vrha stupova i iz kojih se spuštaju cvjetne glavice (mislim) fuksija.
Ah da, bila su to druga vremena, kraj 20. stoljeća, kad je bilo normalno da šahovski klub drži svoje table ispod šanka i njegovi članovi igraju svako popodne partije pod vedrim nebom, kada su poruke umjesto mobitela prenosili konobari pa ste, kad ste teti Jelici rekli da kaže ostalima da se karta kod toga i toga, mogli biti sigurni da će svi biti obaviješteni. Terasa je tada živjela i daruvarskim društvenim životom, a danas je to veliki i lijep prostor, ali hladan i sterilan.
U večerima kada ste jedini gost dovoljno je malo pritvoriti vjeđe u ionako dobranom polumraku velike prazne sale, i odmah će do vas doprijeti žagor života prošlog stoljeća koji buja u danas nepostojećim separeima u kojem bogata klijentela karta za ozbiljan novac.
Zaštićeni objekt
"Eh, koliko noći sam samo proveo u tim separeima… I za jednu jedinu noć zakartao ono, što bi radnik u ciglani zaradio za cijeli mjesec...", znao je prisjećati se, s onim svojim karakterističnim blagim osmjehom na licu, Slobodan Jovanović, posljednji iz porodice koja je između dva svjetska rata bila vlasnik Kupališta, a koji je u Daruvaru živio. I nikad ga niste mogli čuli da se tuži i žali što je novi poredak nakon II. svjetskog rata Jovanovićima dekretom oduzeo ne samo kupke, nego i sve drugo.
U Domovinskom ratu granate su ozbiljno oštetile krov Terase, ali još više mu je naštetio nepravovremeni popravak. Zato je i dobivena dozvola da se taj zaštićeni objekt sruši i na njegovom mjestu sagradi novi. On je, doduše, u gabaritima starih, čak je i zastakljena terasa u skladu s izgledom ove građevine na početku 20. stoljeća, ali upravo je time izgubljen onaj stari šarm Terase. Terasa je sada samo velika sala za svečane prigode, golemi otvoreni prostor sterilan je i hladan. S blještavim ruhom Terasa je izgubila svoju intimnu dušu. Bogomdani prostor danas je tek krasna kulisa dočeka novih godina (kada ih ima) na koje se poteže put iz Zagreba i Bjelovara…
Cijelu fotogaleriju pogledajte klikom na fotografiju na vrhu teksta.