Uvijek nasmijani Mario treba našu pomoć. Uljepšajmo mu Božić!
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Mario Ferenčić ima 33 godine, vedar je i uvijek nasmijan mladić koji u svemu pronalazi pozitivno. Borac je, ne predaje se, snalažljiv, brižan i pun ideja, a njegova majka Vera za njega kaže da "...zahvaljuje dragom Bogu što je toliko pozitivan i čvrstog duha".
Iz ovog opisa teško da ćete zaključiti kako se radi o čovjeku koji je potpuno nepokretan. Koji je prije sedam godina doživio tešku prometnu nesreću i jedva ostao živ. Kojem je prije 12 godina također u prometnoj nesreći poginuo stariji brat Dario. Kojem je majka imala tri operacije kralježnice i danas je polupokretna i na štakama, a otac Darko se ni do danas nije psihički oporavio od pogibije starijeg sina.
Uvijek vedar i nasmijan
No Mario, glavni lik ove naše u isto vrijeme tužne ali i dirljive i lijepe priče, ne skida osmijeh s lica. Potvrdila nam je to i Marijana Šafar, gerontodomaćica koje radi u programu "Zaželi" i koja upravo kroz taj program svakodnevno vodi brigu o ovoj obitelji i koja pokrenula humanitarnu akciju s ciljem pomoći ovoj obitelji.
- Odlučila samo pokrenuti akciju zbog jedne konkretne i za mene potresne situacije. Obitelj Ferenčić se u svojoj kući u Lipiku, nedaleko željezničkog kolodvora, grije samo s jednom peći na drva. Skroz na drugom kraju kuće koji se najkasnije i najteže zagrije, Mario provodi najviše vremena. I jednom prilikom, prije dva tjedna, Mario me potiho dozvao i zamolio da mu zamotam glavu. Bilo mu je zima. To mi je slomilo srce i tada sam odlučila da moram napraviti sve kako bih pomogla tom prekrasnom čovjeku koji je uvijek, ali baš uvijek vedar, nasmijan, raspoložen. On i kada mi kaže da ga nešto boli, kaže to s nekom ljepotom u glasu, smireno i staloženo. Stvarno je nevjerojatno koliko je on, bez obzira na sve okolnosti, brižan i pažljiv. Pazite, on vodi računa što jede i posebno izbjegava slatkiše jer se ne želi udebljati i time otežati svom ocu Darku koji ga okreće, podiže, premotava, kupa. Da ti srce pukne. Zbog samoizolacije nisam mogla k njima neko vrijeme, ali jedva čekam ponedjeljak da ga vidim, da se ispričamo i da ga odvedem u šetnju - u dahu nam je ispričala Marijana.
U Lipiku zbog terapije
Obitelj Ferenčić je u Lipik doselila u travnju ove godine s nadom da će se uz kvalitetnu fizikalnu terapiju i liječničku brigu i skrb, Mario u budućnosti osoviti na noge, a možda i ponovno prohodati. Majka Vera kaže da su u Lipiku za sada zadovoljni. Posebno kada se uzme u obzir da su u Krapinskim Toplicama, u kojima su zbog Marijove fizikalne terapije živjeli od 2017. godine, živjeli kao podstanari u 25 četvornih metara malom stanu, za koji je stanarina bila vrlo skupa. Ovdje su ipak u većoj obiteljskoj kući i što im je najvažnije, vlasnici su te kuće.
- Suprug ima 1700 kuna mirovine, moja mirovina je 1400 kuna, a Mariova primanja su 1500 kuna mjesečno. Plaćanja stanarine i svega ostalog u Krapinskim Toplicama nas je financijski potpuno iscijedilo i to više nismo mogli izdržati. Zato smo se odlučili podići kredit i kupiti neku nekretninu koja će danas, sutra ostati našem Mariju u vlasništvu. Saznali smo da u Lipiku postoji kvalitetna rehabilitacijska ustanova i budući da su cijene nekretnina ovdje dosta niske, odlučili smo se kupiti kuću u Lipiku i ovdje se trajno nastaniti - objašnjava Vera s kojom sam, zbog epidemioloških preporuka, razgovarao telefonski. No i to je bilo dovoljno da se u njenom glasu razazna ogromna tuga i bol. Nakon što sam se upoznao s njihovom obiteljskom tragedijom, bilo je jasno zašto je Vera teško zadržavala suze.
Tragične prometne nesreće
Obitelj Ferenčić je živjela normalnim i mirnim životom u žumberačkom naselju Kostanjevac nedaleko Jastrebarskog, a onda se sve šokantno promijenilo na blagdan Svih Svetih, 1. studenog 2008. Tada 22-godišnji stariji sin Dario poginuo je u prometnoj nesreći kod Karlovca. Otac Darko se od tog udarca nikada nije oporavio pa je zbog teške psihičke traume završio u profesionalnoj mirovini. Vera je još ranije također završila u mirovini, ali invalidskoj jer je u tri navrata operirala kralježnicu.
Vera ističe kako im je u posljednjih 12 godina ogromna pomoć i desna ruka bila i ostala Općina Žumberak.
- Kada nam je poginuo sin Dario, oni su odmah priskočili u pomoć i organizirali sahranu, pomagali su nam i kad je nastradao Mario, a i sada će nam pomoći tako što će sudjelovati u troškovima izrade centralnog grijanja u našoj kući. Uz njih, pomaže nam i Zagrebačka županija koja je dala sredstva za adaptaciju kupatila i za nabavku materijala za centralno grijanje - kaže nam Vera.
Zla kob vezana uz prometne nesreće za obitelj Ferenčić nastavila se 2013. godine kada je u svibnju, tada 25-godišnji Mario doživio tešku prometnu nesreću putujući ujutro na posao. Spašen mu je život, ali je pretrpio teške tjelesne ozljede i ostao je nepokretan. S obzirom na to da su liječničke prognoze ipak bile optimistične i dale naslutiti da bi Mario, uz kvalitetne terapije i liječničku skrb, možda mogao ponovno prohodati, Vera i Darko su život osvetili tom cilju i preselili se u Krapinske Toplice. Mario je u tamošnjoj bolnici za rehabilitaciju svaki dan išao na fizikalne terapije.
No novim zakonom 2017. godine to im je onemogućeno i Mario više nije mogao na prijeko potrebne fizikalne terapije. Shrvanim roditeljima tada je pomogla medijska akcija kroz koju su, zahvaljujući dobrim i solidarnim ljudima, prikupljena sredstva od kojih su Ferenčići godinu dana mogli privatno plaćati fizioterapeuta da im dolazi svaki dan kući i s Marijom obavlja fizikalnu terapiju. U međuvremenu je ponovno ostvario pravo na redovnu fizikalnu terapiju, ali su troškovi života bili preskupi i odlučili su se svoju životnu borbu nastaviti u Lipiku.
Surfa s odvijačem!
Mario nema nikakvih mentalnih poteškoća, normalno priča i komunicira. Jako voli kompjutor i internet, ali je ograničen jer mu je pokretna samo šaka desne ruke. Dosjetljivom i upornom kakav je, i to je bilo dovoljno da se snađe pa iskoristi dugački odvijač i pomoću njega tipka slova na tipkovnici.
- Svačega se on sjeti, svašta smisli i na razne načine si olakšava - kaže Vera s neskrivenom dozom ponosa. Iako znaju da postoje računala koja funkcioniraju uz pomoć glasovnih naredbi, isto tako znaju da si takvo računalo ne mogu priuštiti.
Tri puta tjedno Marija posjećuje fizioterapeutkinja koja s njim vježba i odrađuje terapije, a u kući Ferenčićevih se nadaju će te terapije u budućnosti dati rezultata. Vera kaže da bi njenom sinu vježbe trebale svakodnevno, da su takve preporuke čak dali i liječnici fizijatri, ali zdravstveno osiguranje za sad pokriva samo tri dana u tjednu.
A koliko sustav može biti okrutan i nehuman osjetili su Ferenčići kada su svojevremeno podnijeli zahtjev za invalidninu i utvrđivanje Marijove radne nesposobnosti. U šokantnom rješenju je navedeno je kako je u provedenom postupku vještačenja, na temelju nalaza i mišljenja ovlaštenog vještaka, utvrđeno da kod osiguranika ne postoji smanjenja radna sposobnost. Drugim riječima, iako je bio potpuno nepokretan, za "ovlaštenog" vještaka Mario Ferenčić je bio zdrav. Na sreću, zahvaljujući medijskoj intervenciji, ova nepravda je naknadno ispravljena.
Treba neurološka invalidska kolica
Pitao sam Veru koliko im znači Marijanina pomoć?
- Marijana nam znači jako, jako puno i stvarno ne znam kako bi mi funkcionirali da nam ona nije tu. Ona je Mariju prozor u svijet, jako se dobro slažu. Izlazi s njim u šetnju, vodi ga u grad, na kavu i to je nama neprocjenjivo, posebno zato što Mario ovdje još nema prijatelja. Ali ona nam je ogromna pomoć i u svakodnevnim kućanskim poslovima, kuha nam, sprema, pomaže. Čak je Mariju za rođendan 29. 11. ispekla tortu. Zbog samoizolacije nam ni ona ni fizioterapeutkinja sad nisu dolazile osam dana, a ja sam na štakama i na morfiju sam zbog bolova. Doslovno padam s nogu i jedva čekam ponedjeljak da nam ponovno počnu dolaziti - priznaje Vera.
Ono što je Mariju trenutno najpotrebnije su nova invalidska kolica.
- On koristi neurološka invalidska kolica u kojima praktički živi, osim kada spava u krevetu. S obzirom na to da ga kada god vrijeme to dozvoljava vodim u šetnju, najbolje znam da su ta kolica doslovno u užasnom stanju što i ne čudi jer ih koristi svaki dan - kaže Marijana, a Vera pojašnjava:
- Mario preko Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje ima pravo na nova kolica i to svakih pet godina. Ova koja sad ima dobio je prije dvije godine, ali ona su već sada u jako lošem stanju i nema šanse da izdrže još tri godine - priča Vera. Dodaje da je, prema cjenicima HZZO-a, vrijednost kolica kakva su potrebna Mariju oko 10 tisuća kuna.
Osim neuroloških invalidskih kolica, obitelji Ferenčić je potreban i financijska pomoć, iako to Vera u razgovoru ni jednom riječju nije zatražila, niti dala naslutiti. Ipak, činjenica je da još uvijek nemaju drva za ovu zimu koja je pred vratima. Činjenica je također da uz skromna primanja otplaćuju kredit za kuću i plaćaju ostale režije. Također je činjenica da mjesečno jako puno novca moraju odvajati za lijekove, a kada se sve to poplaća, treba od nečega i živjeti. Uz to Vera je dijabetičar, ali i sama kaže da si ne može priuštiti prehranu prilagođenu toj bolesti i da je to za nju luksuz. Sve to potvrđuju da im je svaka pa i ona najmanja financijska pomoć potrebna i vrijedna.
Prilika za učiniti dobro
- Evo, sad su zatvoreni lokali i kafići, pa apeliram na ljude, neka uplate barem to što bi popili u kafiću. Bliži se Božić, svi stalno govorimo da je to vrijeme darivanja, a ovo je konkretna prilika da se stvarno napravi dobro djelo. Tko koliko može i želi. Znam da među nama živi puno ljudi koji su u potrebi, ali priča ove obitelji se meni toliko duboko urezala u srce i zato opet molim sve koji mogu pomoći, da se uključe i pomognu. Jer ovim ljudima pomoć je stvarno potrebna - apelira na kraju Marijana.
Svi koji Mariju Ferenčiću i njegovoj obitelji žele pomoći financijski, novac mogu uplatiti na tekući račun:
Mario Ferenčić
HR1723400093232952499 otvoren kod Privredne banke Zagreb.
Veru Ferenčić možete kontaktirati na broj 099/7103-339, a sve informacije možete dobiti i na 099/422-4223.