Bjelovarčanin ima drveni auto iz 1937. godine: "Tražim stolara koji će ga restaurirati"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
BJELOVAR – Kako nečiji život posvećen čuvanju starih predmeta kojih je danas nemoguće pronaći na tržištu, svesti na jedan članak? Gotovo svaki segment bogatog kolekcionarstva Zvonimira Šavorića iz Bjelovara zaslužuje priču za sebe, jer ono što on radi, uz podršku supruge Ljiljane i sina Silvija, prava je rijetkost i veliko bogatstvo. Doduše ne toliko financijsko, koliko sentimentalno.
Skroman kakav je, jedva smo ga nagovorili da nas pusti u svoj dom i pokaže javnosti kakve to tajne čuva njegov tavan, ali i garaže u dvorištu u kojima su oldtimeri – bilo da se radi o biciklu, starodobnim vozilima pa čak i jednom drvenom automobilu iz 1937. godine za kojeg mnogi danas ne znaju da je uopće postojao.
Zvuči nevjerojatno, no Šavorić se može pohvaliti da je njegov Renault 8 iz 1970. godine, s kojim je u stvari i započela ljubav prema oldtimerima, sudjelovao u snimanju stranih filmova u Zagrebu i na otoku Pagu. Zvonkov limeni ljubimac bio je policijski automobil, a njegov sin Silvijo statirao je u filmu kao policajac. No, krenimo redom…
Sudbonosna kupovina
- Sve je krenulo potpuno slučajno i neplanirano, baš kao što to često biva. Zvao me jedan Bjelovarčanin i molio da mu napravim servis na Renaultu 8. Budući da sam automehaničar, pristao sam i rekao mu neka ga doveze, no on me molio da dođem po njega. Tako sam i učinio. Vlasnik je htio da najprije odemo na benzinsku i bio je fasciniran kada je vidio da znam, bez da mi je on rekao, gdje se toči gorivo u taj stari automobil. Pitao me u čudu kako ja to znam i molio me da se još malo provozamo po gradu. Zapravo je bio veoma star i više nije vozio tako da je uživao na suvozačevom mjestu. Nakon par dana, kada je došao po svoj automobil kojeg sam servisirao, otišao je ravno mojoj supruzi i upitao je ima li vozačku. Kada je rekla da ima, odmah joj je rekao da mora kupiti njegov auto kako bih imala čime do tržnice. Eto, tako je to bilo. Za cijenu smo se brzo dogovorili, mislim da se radilo o nekih tri tisuće maraka. Brzo je otišao kući i vratio se s ugovorima, a mi smo imali svoje prvo starodobno vozilo – prisjeća se Zvonko tih dana od kojih je sada prošlo 20-ak godina i pokazuje nam parkiranog svog limenog ljubimca.
- Evo, to je moj sudbonosni automobil. Gospodin o kojem sam vam govorio bio je prvi vlasnik, a ja sam drugi. Renault osmicu sam rastavio do nasitnijeg šarafa i ponovno ga složio. Sada izgleda kao da je došao iz tvornice. Ova bijela boja je njegova izvorna boja. Nije puno vožen, do 2000. godine kada sam ga kupio napravio je oko 100 tisuća kilometara, a sada ima oko 150 tisuća. Možda najzanimljiviji trenutak je i snimanje filma u kojem je Osmica sudjelovala i to prerušena u policijski automobil. Naime, 2013. godine Renault je otputovao na otok Pag gdje je poslužio za snimanje danskog filma pod nazivom Itsi Bitsi. Osim na otoku Pagu, scene su snimane i u Zagrebu, a moj sin Silvio statirao je u filmu kao policajac. Automobil je bio maskiran pomoću naljepnica koje smo kasnije skinuli. Osim Osmice, u fimu se koristio i još jedan naš automobil. Odnosno sinov Renault 4 – priča Zvonko i dodaje kako su se nakon kupovine „Osmice“ supruga Ljiljana i on uputili na svoj prvi susret oltimera koji se održavao u Koprivnici i sve ostalo zapravo je povijest.
Idealan hobi supružnika
Bili su fascinirani viđenim, brzo im je sve to „sjelo“, a oboje kažu da su se zaljubili i shvatili kako su pronašli idealna hobi za umirovljeničke dane. Da nema tih oldtimer susreta ne bih puno toga vidjeli, priznaju nam Ljiljana i Zvonko.
Kako bismo se uvjerili i fotoaparatom zabilježili djelić njegovog hobija, Šavorić nas vodi u obilazak garaža. Nakon legendarnog automobila s kojim putuje na sve susrete oldtimera, zaustavljamo se kod još jednog Renaulta i to četvorke iz 1985. godine kojemu Zvonko namjerava udahnuti dušu. Dobio ga je, kako kaže, „za kavu“. Da nije njegovog prepoznatljivog izgleda koji ga odaje na prvu, malo tko bi zapravo shvatio o kojem se automobilu radi jer je rastavljen do najsitnijeg detalja. Pitamo ga koliko mu je to bilo zahtjevno napraviti.
- Ma „nažmirečki“ bi njega znao rastaviti. Radio sam u Renault servisu i jasno da sam tu maher. Više će problema biti kada ću ga sastavljati, a to je zato što je teško pronaći majstora za sve ono što ne mogu sam. Ja sam mehaničar, no za napraviti posao trebam limara. Budući da ima puno hrđe, sve to moram očistiti, auto će ići na pjeskarenje i potom na farbanje. Iako mi sada treba više vremena nego kada sam bio mlađi, da to ne radim, ne znam čime bi se bavio. To me drži vitalnim i zadovoljnim – iskren je Zvonko koji nas vodi do sljedeće garaže u kojoj je parkiran jedan starodobni bicikl koji je prije nešto više od mjesec dana sudjelovao na manifestaciji Jesen na Bilogori u sklopu je održana biciklijada.
Jedini u Hrvatskoj
- Bicikl je od sina, no ja sam ga vozio na biciklijadi. Ne znam iz koje je godine, ali znam da je zbilja star i jako težak. Odvozio sam cijelu biciklijadu, a gurao sam u brijeg samo na onom najbrodovitijem terenu i to zato što sam izgubio ritam pa sam morao sići, a nastala je i gužva. Pogledajte sjedalicu u kojoj su se nekada vozila djeca, takvih više danas nema – ponosan je Šavorić koji je za kraj dvorišne turneje ostavio pravo iznenađenje – drveni automobil.
- Ovo morate vidjeti i siguran sam da ćete se iznenaditi. Pogledajte kako izgleda drveni automobil iz 1937. godine. Kupio sam ga u Bjelovaru, no nažalost, bio je čuvan na neadekvatnom mjestu tako da je jako istrunuo. Donji dio, metalni, već je spreman, otpjeskaren, nabavljeni su i svi ostali dijelovi, no ne mogu pronaći stolara. Tko god je bio gledati, ili mi se više ne javi ili se boje dirati da ga ne unište – priznaje nam Zvonko koji se raspitivao za adekvatne dijelove čak i u Njemačkoj. No, s obzirom koliko je to sve skupo, boji se riskirati da ode, kupi i da mu potom ti dijelovi neće odgovarati. Unatoč tim poteškoćama, ne namjerava odustati od nauma da restaurira automobil iz 1937. godine koji je, prema njegovom saznanju, jedni u Hrvatskoj.
- To je Cabriolet, krov mu se miče, prednja hauba i blatobrani su mu metalni, šoferšajba (vjetrobransko staklo) se može otvoriti, a bunker nema vrata. Do njega se može doći ako se preklopi sjedalo – priča nam Zvonko koji ga je nakon kupovine, kada je još bio na kotačima, nagurao na prikolicu i tako dovezao u dvorište. Iako je neizvjesno hoće li ga uspjeti urediti, Zvonko ne gubi nadu. A sve to što uredi, svaka starina kojoj udahne život, nada se da će ostati njegovim unucima.
Tavanski prostor kao mini muzej
- Već sam rekao unuci koja je sada 8. razred da će ona jednoga dana dobiti Osmicu i da će svi njezini prijatelji pasti „na dupe“ kada vide da se s tim oldtimerom parkirala ispred njihovog omiljenog kafića. Rekao sam joj da će se tome diviti svi dečki u gradu – šali se Zvonko koji zna kako je njegov drveni ljubimac putovao čak i u Bosnu. Ostalih podataka, nažalost, nema puno.
Osim ljubavi prema oltimerima koju su osvijestili 2000. godine kupovinom legendarne „Renault osmice“, Šavorići su u narednim godinama preuređivali kuću i odmah prilagodili tavan kako bi iskoristili prostor za svoju privatnu izložbenu zbirku. Većinu je poslova odradio Zvonko, a ono što danas krije njihov preuređen tavan pravo je malo čudo. Prostora osmišljenog do najsitnijeg detalja se ne bi posramili niti kustosi pravih muzeja. Naime, već otvaranjem vrata na koja se ide na tavan, ostajemo zapanjeni. Zvonko nam, pokazujući uokvirene fotografije i dokumente obiteljske loze, najprije govori kako su sve njegove školske svjedodžbe nevažeće. Zašto? Pa zato što na svakoj piše Zvonko, a on je zapravo Zvonimir.
Ista stvar je i s njegovim ocem koji se zvao Matija, no na svakoj pomno uokvirenoj uspomeni koja sada krasi stepenište tavana, piše Mato. Nekada ljudi nisu vodili računa o takvim detaljima, pa je na dokumentima često umjesto imena stajao nadimak ili izvedenica imena. Ono što u nastavku tavan krije, teško je sve nabrojiti i fotografirati, a Zvonko nam kaže kako su ih i prijatelji znali pitati gdje su čuvali sve te starine prije nego što su ih posložili i izložili na tavanu.
Svadbeni poklon - frižider iz 1978.
- Kuća u koju sam doselio s roditeljima kada sam bio veoma malen bila je židovska i vrlo, vrlo kvalitetno građena. Mi smo ju kasnije preuredili, no i sada su na tavanu ručno tesane grede. Ja sam prostor samo modernizirao i dodao mnoštvo polica kako bih mogao izložiti sve što imamo.
Tako su na zidovima i napuštenim krovnim kosinama, uz obiteljske uspomene, gotovo sve nagrade, zahvalnice i medalje sa sudjelovanja na oldtimer susretima. Imam i njemačku kartu iz Drugog svjetskog rata na kojoj se vidi i Bjelovar, kao i fotografiju livade na kojoj je tek kasnije niknuo naš legendarni Koestlin. Svaki je pedalj prostora iskorišten tako da ovdje vidite starine poput keramičke rifljače za rublje, nekadašnjih koturaljki, mlinca za kavu, vatrogasne kacige i šljem, boce na kojoj piše Srebrenica i koja je stara vjerojatno kao i ja, zatim pogledajte proizvod tvrtke Tehnika koje više nema, a koji su proizvodili raznorazne filtere. Tu su originalne kutije s nekorištenim filterima, sve je to naše, obiteljsko. No, puno toga smo i dobili. Imamo tzv. pikse marmelade, vegete, ambalažu keksi, čokolada, starinski luster… Ponosan sam i na sačuvani frižider iz 1978. godine. Supruga i ja smo ga dobili za svadbeni poklon i on još uvijek radi, super nam dođe za fešte – priča nam Zvonko i pokazuje na staru komodu koja je također nasljedstvo koje je cijelo vrijeme bilo u kući samo negdje duboko skriveno.
Pomno uređen tavan krije i starinsku mašinu za šivanje s mehanizmima za koje Zvonko danas niti ne zna za što služe, zatim starinsku daktilografsku mašinu kojom se služio partizansko vojno lice.
Makete automobila, magnetofon, dijaprojektor
- Tu su i makete automobila u stvarnim omjerima, nekima se čak i otvaraju vrata. Ove drvene autiće smo dobivali kao nagrade na susretima. Pogledajte i alat od mojeg oca, sve sam sačuvao. A imam i naš prvi TV koji je još uvijek ispravan. Ima i svoju originalnu navlaku, a probajte kako je težak bio nekadašnji pravi telefon, za „ubit“ čovjeka – našalio se Zvonko dok nam pokazuje vetrinu koju je izrađivao njegov otac, inače stolar.
Polica pri vrhu tavana krije i mnoštvo nekadašnjih fotoaparata i kamera, a Zvonko čuva i dijaprojektor, kao i magnetofon na traku – prijenosni i obični s pripadajućim mikrofonima. Na tavanu se može pronaći i mnoštvo radio prijemnika, a na jedan natpis starog kalendara Zvonko se posebno osvrće. Ne njemu piše: „Nije važno koliko je godina u našem životu, već koliko je života u našim godinama“.
- Ja se toga držim, ja sam 66-a godina i još uvijek idem na rekreaciju. Prije korone neprestano smo se družili. Prijateljstvo njegujem i sa školskim kolegama i često smo se nalazili ovdje, znali bismo okrenuti nešto na ražnju, pjevati uz tamburaše. Tu se slave rođendani, godišnjice braka… Stara kalijeva peć koja brzo ugrije cijeli tavanski prostor, kao i veliki stolovi po sredini, starinski trosjedi i fotelje sa strane, idealan su prostor za naša druženja i proslave nakon kojih su nastale predivne uspomene – odaje nam Zvonko koji uistinu zajedno sa suprugom Ljiljanom zna uživati u svojim umirovljeničkim danima.
Najveće blago - ljudi
Naposljetku smo od ovog strastvenog kolekcionara i ljubitelja tradicije i starinskih predmeta pokušali doznati ima li u kući ili možda u garaži najdraži predmet, nešto što bih mogao izdvojiti kao omiljeno u svim tim godinama sakupljanja i čuvanja.
- Najveće blago su ljudi koje smo supruga i ja upoznali zahvaljujući oldtimer susretima. Osim što smo upoznali gradove i prekrasne lokacije za koje nismo znali niti da postoje, stvorili smo nova poznanstva koja su se često pretvorila u prijateljstva. I to je najveća vrijednost našeg hobija koji nas obije usrećuje. Bili smo u Slovačkoj, Austriji, Mađarskoj, otkrili biser na Papuku – Jankovac, posjetili Omanovac, prošli brojne gradove u Hrvatskoj, sprijateljili se s djecom u Dječjem SOS selu Ladimirevci koje redovito u sklopu humanitarne akcije posjećujemo… Sve nas to čini bogatim ljudima – zaključio je naposljetku Zvonko koji je za MojPortal ispričao svoju inspirativnu životnu priču priču.
Još nam je jednom ponovio kako se ne voli eksponirati pa smo mu zahvalni što smo upravo mi prvi medij koji je imao priliku posvjedočiti njegovom neobičnom hobiju iz kojeg je kao najveće blago izdvojio ne starine, ne predmete, ne automobile, već ljude koji, zahvaljujući ljubavi prema starinama, obogaćuju njegov život.