KAKAV USPJEH!
Bjelovarski taekwondoisti briljirali u Novskoj: "Uzeli 18 medalja, imaju i igrača turnira!"
Foto: Privatni album
inspirativna priča o svestranom dječaku
ČUDO OD DJETETA Marin Bakić (13) iz Bjelovara živi za teakwondo: "Volio bih doći do Olimpijskih igara"
Dvaput je bio prvak Hrvatske, iza njega je Svjetsko prvenstvo, a sada se priprema za Europsko. Osim sporta, Marina zanima robotika, odlično govori engleski, obožava bicikl, a u školi ima sve petice. Tajna uspjeha? Otkrila nam ga je mama...
SJAJNI REZULTATI
Županijsko natjecanje informatičara: Evo koji su učenici u BBŽ-u najbolji u programiranju
odličan uspjeh u splitu
Bjelovarski taekwondaši u Splitu se borili za ulazak u hrvatsku repku: "Imamo zlato i dvije bronce"
VELIKA NADA
Najmlađi teakwonodist s crnim pojasom Petar Daskijević (9): "Počeo je trenirati s dvije godine"
BJELOVAR – Danas je od svih poslova na svijetu možda najizazovniji onaj roditeljski. Slaže se s time i Bjelovarčanka Ljiljana Bakić, majka dvoje djece, Marina i Petre. Odmah na početku našeg razgovora kaže nam kako te na taj posao nitko ne pripremi, nema uputstva. No, ipak, roditelji kao da imaju neke čarobne moći jer svatko od nas kao da točno zna što je najbolje za njegovo dijete.
Povod za razgovor s Ljiljanom bio nam je njezin sin Marin Bakić (13), izuzetno uspješan mladi sportaš kojeg, uz osvajanje medalja u teakwondou, zanima i štošta drugo. Robotika, engleski, vožnja biciklom, druženje s prijateljima... Spomenimo i kako u školi ima sve petice. A nije da ga na to tjeraju roditelji.
No, osim što smo doznali sve o Marinu, kroz razgovor ova nas je divna majka između redaka podsjetila što je to pravo roditeljstvo, dala nam je lekciju o tome što je u životu važnije od medalja, ali i naglasila kako njena djeca unatoč svim mogućim uspjesima koja postižu – nikada nisu materijalno nagrađivana. Naravno, ako se izuzme kuglica sladoleda, zajedničko kupanje na plaži ili neki zajednički ručak nakon turnira.
Prijelomni trenutak
Mnogo lekcija u jednoj kavi, a iako većina roditelja sve ovo zna, ne škodi na glas ponoviti sve ono što možemo učiniti da našu djecu pretvorimo u dobre ljude.
- Marin je sada završio 7. razred, a taekwondoo je počeo trenirati s 4 i pol godine. Netko će reći „rano“, no suprug Branimir i ja smo se oboje bavili sportom i nekako nam je bilo normalno da i djecu usmjerimo u tom pravcu, da imaju nekakvu obavezu. Imamo i kćerku, Petra ima deset godina i trenutno trenira badminton. Baka Štefica je planinarka, pa smo svi uvijek u nekom pokretu, kaže naša sugovornica i napominje kako joj je najbolji znak da čini dobro bio kada je vidjela da djeca s treninga dolaze bolje volje nego što su bila kada bi otišla na trening.
- To nam je bio nekakav motiv da ustrajemo i kada im se možda nije išlo u dvoranu. Bilo je svakakvih faza, djeca su se igrala vani, Marin je u to vrijeme volio crtić Žar i čudovišni strojevi pa kada bi mu se to poklapalo s treningom, nevoljko se spremao i išao u dvoranu. No, kažem vam, uvijek je izlazio bolje volje, stoga mu nismo dozvolili da odustane, priča Ljiljana i sjeća se prijelomnog trenutka u Marinovom djetinjstvu.
Kada je imao 9 godina, trener ga je prebacio u veću grupu. Marin je zbog toga bio sretan jer je znao da trener računa na njega, no već nakon drugog treninga, nije mu se dalo ići. Rekao je da će se radije igrati vani s ekipom.
Nositi se s porazom
- Rekli smo mu da ako je to njegova odluka da je to u redu i da smo ga ispisali s taekwondoa te da se sada može igrati koliko želi s prijateljima i uživati u slobodnom vremenu. Pojasnili smo mu da smo i opremu prodali. E, onda su krenule suze… Pitao je kako smo mu to mogli napraviti. I onda je sam zvao trenera da ga primi nazad. Pojasnili smo mu da ne može biti neodgovoran i malo dolaziti, a malo ne na treninge. I otada kao da se nešto u njemu prelomilo, to je baš bio prijelomni trenutak, prava lekcija nakon koje se dodatno povezao sa svojim trenerom Ivanom Daskijevićem, prisjeća se Ljiljana i dodaje kako je u prvim godinama Marin često gubio u borbama. No, upravo to vidi kao najvažniji i ključni korak u sazrijevanju.
- Učili smo ga da pobjeđuje onaj koji je bolji. I da treba čestitati onome koji je bio bolji. Kada se naša djeca nauče nositi s tim porazom, to je puno važnije nego biti pobjednik. To je najveća pobjeda i najveći uspjeh. Jer, budimo realni, pobjeđivati je lako, s tim osjećajem se svi znaju nositi. S porazom baš i ne, naglašava Ljiljana Bakić i otkriva nam kako je Marinovo prvo veće uspješno natjecanje bilo 2023. godine kada je postao prvak Hrvatske u svojoj kategoriji.
Prošle je godine, pak ušao u veću kategoriju pa su tu krenuli i udarci u glavu kojih dotad nije bilo. Dočekalo ga je puno promjena i novosti, bila je to prava ulazna godina.
- Neki tu i odustanu, drugi pak ustraju. Marin se snašao. Govorili smo mu da mora biti strpljiv, da ne mora odmah ući u reprezentaciju i odmah biti najbolji. Bio je jako dobar razuman, čeličio se je, kako bi se reklo. Zato je ove godine rasturio, priča ponosna mama i dodaje kako je bio odličan na kvalifikacijskim turnirima za Svjetsko prvenstvo koje ga je sa samo 13 godina odvelo na drugi kraj svijeta.
Marin je, inače član Taekwondo kluba ”Omega”, u sastavu Hrvatske kadetske taekwondo reprezentacije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima sudjelovao na Svjetskom kadetskom prvenstvu.
Nema forsiranja
Posljednji veći Marinov uspjeh bio je početkom lipnja kada je u Splitu ponovno postao prvak Hrvatske. To znači kako mu se poslije Svjetskog prvenstva u Emiratima smiješi i Europsko prvenstvo koje se održava krajem godine u glavnom gradu Grčke, Ateni.
Za Marina to znači radno ljeto. Ali, kako kaže njegova mama, Marinu je to normalno, njemu su treninzi potreba. Stoga je suvišno pitanje je li mu svakodnevno treniranje naporno.
- Trenira svaki dan od ponedjeljka do petka po dva sata, a prije turnira i vikendom. Ponekad bude stvarno iscrpljen, no kažemo mu tada da preskoči trening i gotovo. Kod nas u obitelji nema forsiranja, a nema niti izgladnjivanja zbog vage. To je dijete u razvoju, zdravlje je na prvom mjestu, tu se nikada nismo zanosili rezultatima, naglašava naša sugovornica.
- Lijepo je kada vidiš da je dijete ostvarilo rezultat jer znaš koliko truda u to ulože, ali definitivno nikakva forsiranja ne odobravamo. A ujedno im nikakve materijalne nagrade ne dajemo. Gledamo da cijelu obitelj nagradimo, da se svi negdje izvedemo, da idemo nakon turnira na večeru ili slično. Da zajedno putujemo i provodimo kvalitetno vrijeme, a ne da mu obećamo „svemirski brod“. Mi nismo rasadnici novca ili bankomati, važno je da djeca imaju osjećaj za novac. Najveća nagrada im je rezultat, naglašava Ljiljana i govori kako Marin i na kraju 7. razreda ima sve petice.
To od njega nitko nije zahtijevao, no on je naprosto takav da sam to želi. Puno nauči na satu, znatiželjan je i vrlo inteligentan, kaže ova ponosna mama.
Učenje kroz igru
- Sve ga zanima. No, nije lako nadoknaditi gradivo kada ga zbog turnira nema u školi. Jer najviše nauči upravo slušajući na satu. Ali, svi su iz razreda i iz škole vrlo susretljivi i to nam puno znači. Kao malen je obožavao slagati lego kocke točno po uputama, a tu preciznost i strpljivost ima i danas. Stalno nešto turpija, brusi, mudruje, crta, osmišljava. Ima veliko znanje i definitivno je puno toga naučio na YouTube-u i kroz Minecraft igricu. To mu razvija logiku i razmišljanje. Engleski pak, nauči kroz sve to što radi. Nekako spontano, priča nam Ljiljana koja često sinu kaže da smanji doživljaje, da ne mora u svemu biti najbolji.
- Pomažem mu oko učenja povijesti, ali i tu gledamo da ne mora učiti napamet već da si složi nekakvu priču u glavi o svemu, pa pustimo nekakav dokumentarac da ima nekakvu sliku, da ne uči napamet. Lani sam mu kupila Periodni sustav elemenata jer sam znala da će mu trebati za kemiju, a on će meni na to: „ali, mama, ja to znam iz Minecrafta i to na engleskom“. I što onda reći, napominje Ljiljana koja je ponosna na svoju djecu, ali samo želi da ostanu stabilna i čvrsta.
- Svi smo mi zaljubljeni u svoju djecu, ali isto tako moramo znati da ima svakakvih dana, rasprava, ispada, nitko nije savršen. Ali, naposljetku, to je život, ističe Ljiljana koja u šali zna Marinu zahvaliti što putuje na sve te turnire jer onda ga cijela obitelj slijedi.
Lijepe zajedničke uspomene
- Na taj način provodimo vrijeme zajedno i stvaramo lijepe uspomene. Da sam kod kuće, borila bi se s čišćenjem kuće ili peglanjem. Ovako imamo bogatiji život i tako to treba gledati, kaže naša sugovornica.
Zahvaljujući sportu i Marinovoj upornosti proputovali su brojne gradove u Hrvatskoj poput Šibenika, Splita, Zagreba, ali bili su i u Sarajevu, Beogradu i naposljetku Emiratima.
- Kao dio reprezentacije bio je osam dana ondje, u toj egzotičnoj zemlji. I to s ljudima koje poznaje tek iz viđenja, bez svojeg trenera i roditelja. Tata i trener stigli su tek nakon četiri dana. Ako sada dođe na Europsko prvenstvo, onda mu preostaju jedino Olimpijske igre, kaže Ljiljana.
A što kaže o svemu tome Marin?
Kratko i jasno, bez puno objašnjavanja kaže da mu je u životu najvažniji upravo taekwondo.
- Volim trenirati i ništa mi nije teško. Trener Ivan Daskijević uz mene je od samih početaka i povezali smo se. Sve stignem, a jednoga dana volio bih doći na Olimpijske igre, kratko nam je kazao ovaj samozatajan dječak pred kojim je uistinu cijeli svijet.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
KREĆU PRIJAVE
Škola plivanja na bazenu u Šandrovcu: Za mališane iz tri općine obuka je besplatna
rasturili su
Daruvarčani među 10 posto najboljih na svijetu iz engleskog, među njima i Niko Kalvi iz Pakraca
VAŽNA INVESTICIJA
Nastavlja se izgradnja nogostupa u Velikoj Pisanici, najdužem hrvatskom selu: ''Stiže još 2.000 metara staze''
DUGOGODIŠNJA TRADICIJA
Poznata karavana zastala u Bjelovaru, Štefan Brajković: ''U boljoj sam formi nego lani''
×
![]()