Ravnateljica bjelovarske knjižnice Vjeruška Štivić: ''Uopće nisam htjela tu raditi, a sada uživam"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Iako je u osnovnoj školi bila glavna pomoćnica školskoj knjižničarki, samo nekoliko godina kasnije Vjeruška Štivić odlučno je tvrdila kako nikad neće raditi u knjižnici. Zanimanje o kojem je maštala kao djevojčica postalo joj je mrsko zbog stroge knjižničarke na nekadašnjem Pionirskom odjelu bjelovarske knjižnice, žene koja je, kaže, bila sušta suprotnost njezinoj učiteljici-knjižničarki iz osnovne škole.
- U Osnovnoj školi Steve Šabića, današnjoj III. osnovnoj, imali smo divnu knjižničarku, učiteljicu Šteficu. Kako sam obožavala čitati, puno sam vremena provodila u školskoj knjižnici i s vremenom sam postala njezina pomoćnica. Slagala sam građu na policama, dozvolila mi je i da zadužujem i razdužujem knjige koje su u ono vrijeme imale one malene papirnate džepove i kartice na unutrašnjim koricama. Jako sam voljela sve to, čak sam se malo i pravila važna pred svojim prijateljima zbog tako važne uloge – prisjeća se Vjeruška Štivić.
Strah i trepet
No, nakon završetka osnovne škole, ''svoju'' je malenu knjižnicu morala zamijeniti spomenutim Pionirskim odjelom u kojem je radila knjižničarka koja je bila strah i trepet za malene čitače.
- Uvijek je bila jako ozbiljna, nije nam dozvoljavala da sami biramo knjige s polica, a za lektiru bi nam često, umjesto na latinici koju smo svi lakše čitali, ''uvalila'' knjige na ćirilici. Iako sam kasnije doznala da joj nije bilo lako jer je radila sama na tom odjelu i zbog administrativnih poslova se nije toliko stigla baviti djecom, u to vrijeme njezino ponašanje mi se nije nimalo sviđalo i zarekla sam se kako ja u knjižnici neću nikad raditi – priča naša sugovornica.
Pa ipak, i nakon osnovne škole, sve je polako vodilo baš u tom smjeru. Upisala je, kaže kulturno-umjetničku školu u Bjelovaru, po tadašnjem takozvanom ''Šuvarovom sistemu''.
- U to vrijeme čak smo pisali prijemni ispit za upis u srednju školu. Ja sam imala dvije opcije. Jedna je bila kulturno-umjetnički, a druga matematičko-informatički smjer. Za prvi sam bila druga na listi, a za matematičko-informatički 63. No, čak ni to nije presudilo za upis kulturno-umjetničke škole, već to što se za nju opredijelila moja tadašnja najbolja prijateljica, kasnije i kuma. Tako smo u srednju krenule zajedno – priča Štivić.
Tijekom školovanja slušali su, među ostalim, i više predmeta iz knjižničarstva, a morali su odraditi i stručnu praksu.
Ljubav na vidiku
- S praksom sam odugovlačila sve do četvrtog razreda, a onda sm je ipak obavila u knjižnici. Nisam tada mislila da će mi to par godina kasnije biti profesija – otkriva Štivić.
No, uskoro će se uvjeriti kako stvari u životu ne ispadnu uvijek onako kako čovjek planira.
- U isto vrijeme kada sam govorila da nikad neću biti knjižničarka, sve oko sebe sam uvjeravala i da se nikada neću udavati. I, zaista, nikad nisam bila zaljubljive prirode, dečki me nisu previše zanimali. No, onda se pojavio moj suprug Željko koji me osvojio upornošću, tako da sam se udala prije svih mojih prijateljica, odmah nakon srednje škole - smije se naša sugovornica.
Iako je planirala studirati arhitekturu, upisala je studij razredne nastave, no kako zbog novih obiteljskih obaveza više nije mogla redovito studirati, prebacuje se na predškolski odgoj te se istovremeno zapošljava - u knjižnici!
- Moji planovi da neću biti knjižničarka su se izjalovili te sam se zaposlila upravo na onom Pionirskom odjelu u Nazorovoj, kao knjižničarka sa srednjom stručnom spremom – kaže Štivić, dodajući kako će se vrlo brzo pokazati da je to jedna od najboljih stvari koje su joj se dogodile u životu.
Poznata lica
U knjižnici je tako počela raditi s ljudima koji su joj svojedobno predavali predmete iz knjižničarstva – Marinkom Iličićem, Zorkom Renić, Tinom Gatalicom i drugima. Uz posao i obitelj, uspješno je završila studij te stekla zvanje odgajatelja, a u međuvremenu je položila i stručni ispit za višeg knjižničara. Godine 2009. u Zadru je pak upisala studij informacijskih znanosti te stekla zvanje diplomiranog knjižničara.
- To je bilo vrlo izazovno i teško razdoblje u mom životu. Putovala sam u Zadar na predavanja ponekad i dva vikenda u mjesecu. Baš u to vrijeme moja majka se teško razboljela, a tu su bile i svakodnevne obveze uz obitelj. Moj suprug je liječnik i nema fiksno radno vrijeme pa nam je često bilo teško sve uskladiti. To razdoblje i danas mi je malo u mraku, no pokazalo se da nema toga što čovjek ne može ako je dovoljno uporan. Olakotna okolnost za mene je bila činjenica što sam na faksu učila o stvarima koje su mi bile poznate iz prakse – sjeća se Štivić.
U to vrijeme još je radila na Dječjem odjelu knjižnice koji je, kaže, zavoljela od prvoga dana.
Novi projekti
- U vrijeme kada sam ja počela raditi u knjižnici, Dječji odjel je još uvijek bio u Nazorovoj ulici. Mojim dolaskom stvorili su se uvjeti da odjel radi cijeli dan, prije toga su kolege radili dvokratno. Kako sam ja friško došla iz škole, još sam i studirala, uspjela sam u praksi primijeniti neke dobre primjere rada s djecom o kojima sam učila. U to vrijeme na Dječjem odjelu djelovala je igraonica u koju je bilo upisano preko stotinu djece. Sama knjižnica bila je nekako u sjeni te igraonice. Tu sam ja vidjela neku svoju malu nišu gdje bih se mogla ostvariti. Tako sam počela surađivati s vrtićima i školama, održavati radionice za djecu i roditelje, počeli smo organizirati izložbe, osnovala sam i prvi klub mladih knjižničara koji se zvao ''Kvržica'', po družini iz popularnog romana Mate Lovraka. Bilo nam je jako zabavno, a danas su dvije djevojčice iz te grupe odrasle knjižničarke – ponosno ističe Štivić.
S kolegicom Irenom Rašo pokrenula je pak popularni program ''Djeca djeci''.
- Na tu je ideju došla Irena koja je sudjelovala na LiDraNima gdje je svjedočila odličnim dramskim nastupima naših učenika. Oni su te točke najčešće prikazali samo tada i nikad više. Stoga smo im mi odlučili dati priliku da još koju put nastupe za publiku i to je odlično prihvaćeno – priča Štivić.
Lektira u knjižnici
Još jedan od programa na koji je posebno ponosna jest projekt ''Lektira na drugačiji način'', kasnije preimenovan u '''Lektira kroz igru'', u sklopu kojega učenici bjelovarskih škola na poseban način obrađuju svoj lektire upravo na Dječjem odjelu knjižnice.
- Taj projekt je na neki način nastao iz moje osobne potrebe. Naime, moj srednji sin ima disleksiju i uvijek je bio frustriran lektirama. Stoga sam željela osmisliti nešto što bi pomoglo djeci i motiviralo ih na čitanje. ''Lektira u knjižnici'' pokazala se kao odličan projekt kojem se radu odazivaju nastavnici učenici te se on u knjižnici zadržao do danas. Kolegice koje danas rade na Dječjem odjelu dodatno su ga doradile i dala mu neki svoj poseban dodir – kaže.
Na Dječjem odjelu naša je sugovornica provela 28 godina, no i nakon što je otišla na mjesto ravnateljica Narodne knjižnice, ostala je vezana uz dječje knjižničarstvo preko Komisije za knjižnične usluge za djecu i mladež koja djeluje sklopu Hrvatskog knjižničarskog društva.
- Dječje knjižničarstvo je moja prva ljubav i uvijek će mi biti u srcu. Kada razmišljam knjižnici, češće razmišljam upravo na taj način, preko dječjeg knjižničarstva - kaže Štivić.
U gotovo tri desetljeća, koliko je provela sa najmlađim čitačima, primijetila je kako su se mijenjale njihove čitalačke navike.
Djeca i čitanje
- Djeca su otvorena za sve, čitat će knjige ako ih zanimaju, sve dok nema nekog distraktora sa strane. A takvih distraktora danas ima i previše. Prije svega, djeca imaju manje slobodnog vremena zbog brojnih drugih aktivnosti koje većina pohađa. K tome, puno vremena provode uz nove tehnologije. Kada sam ja počinjala raditi, možda je svega nekoliko odraslih osoba u gradu imalo mobitel. U knjižnici smo imali jedno računalo na čije korištenje se čekalo danima. S druge strane, djeci su danas mobiteli produženi dio mozga - kaže Štivić.
Dodaje kako je za to što djeca sve manje čitaju pomalo kriv i naš sustav lektira koji se nije mijenjao godinama.
- U Sloveniji se to riješili tako da djeca za pročitane knjige skupljaju značke. A mogu čitati što god žele. S druge strane, kanonska djela o kojima moraju znati obrađuju na nastavi – tumači Štivić.
Unatoč svemu tome, dodaje, ima djece koja jako puno čitaju, no žalosno je to se mnogi od njih to boje priznati jer su svjesni da u društvu djeca koja čitaju nisu popularna.
- Čak se i neki nastavnici iznenade kad objavimo popis korisnika koji su posudili najviše knjiga u knjižnici jer nisu imali pojma da njihovi učenici zapravo jako puno čitaju – kaže naša sugovornica.
Ravnateljsko mjesto
Kako bi se skinula stigma s takve djece te kako bi se što više njih potaknulo na čitanje, na Dječjem odjelu knjižnice i danas organiziraju brojne aktivnosti i događanja kojima je glavni cilj potaknuti djecu da uzmu knjigu u ruke.
- Oni danas puno čitaju online, no valja znati kako to nije isto kao čitanje klasične knjige. Takvo, ''staromodno'' čitanje je detaljno, to je treniranje strpljivosti, pažnje, koncentracije i to nikad ne možemo dobiti preko digitalnog sadržaja – smatra Štivić.
Iako danas više ne radi na Dječjem odjelu, sve su ovo teme koje o kojima naša sugovornica svakodnevnom vodi brigu. A to je samo dio briga o kojima mora voditi računa otkako je 2020. godine postala ravnateljica bjelovarske knjižnice.
- Odlazak s Dječjeg odjela na mjesto ravnateljice za mene je bio velika promjena. To je jedan potpuno drugačiji svijet. Otišla sam u drugu zgradu gdje je sve bilo drugačije, od samog rituala ispijanje jutarnje kave pa do načina rada. Iako smo ista ustanova, shvatila sam tada da se mi Dječjeg odjela i kolege iz matične knjižnice nismo previše susretali i družili zbog te fizičke odvojenosti pa danas nastojim da imamo što više zajedničkih aktivnosti – kaže.
Priznaje kako joj prvi dani ravnateljskog mandata nisu bili nimalo lagani.
- Bilo je puno toga što je trebalo pohvatati, nije bilo lako. Tih prvih dana više puta sam se zapitala je li meni ovo baš trebalo u životu. No, svjesno sam donijela odluku, nitko me na to nije tjerao i krenula sam učiti sve one što ranije nisam znala, od planiranja financija, vođenja dokumentacije i drugog. U svemu tome puno su mi pomogle kolege iz administracije i tajništva, na čemu sam im zahvalna – dodaje.
Važnost obitelji
Uz ravnateljski, menadžerski posao, nastavila je raditi i na kulturnim projektima pa je u suradnji s ravnateljicama Državnog arhiva i Gradskog muzeja u Bjelovaru osmislila projekt ''Kulturni četverokut''.
- Taj četverokut simbolizira naše dvije knjižnične zgrade, arhiv i muzej i počiva na motu ''jedan grad, tri ustanove, četiri zgrade, bezbroj priča''. Kroz ovaj projekt želimo dodatno prezentirati našu kulturnu zavičajnu baštinu – ističe Štivić.
Osim što je uspješna ravnateljica, Vjeruška Štivić uspješna je i ponosna majka trojice sinova te baka troje unučića.
- Ovih dana očekujemo i četvrto unuče, svi se tome jako veselimo. Kažu da sam mlada baka, što i ne čudi jer sam se rano udala i rodila. Iako sam u srednjoj školi tvrdila da je to nemoguće. No, više puta u životu sam se uvjerila kako se čovjeku u životu dogodi baš suprotno od onoga što planira– smije se Štivić.
Za preokret u njezinim planovima vezanima uz ljubav kriv je bio, kaže, jedan susret na bjelovarskom bazenu.
- Moj sadašnji suprug Željko tamo me vidio dok je meni bilo 17 godina, a njemu 26 godina. Isprva ga nisam doživljavala, no on se jako zaljubio. Stalno me opsjedao, čak me prijateljem slijedio na more. Bio je jako uporan i na kraju me osvojio – sjeća se naša sugovornica.
U braku su im se rodila trojica sinova koji su danas uspješni mladi ljudi, a dvojica već imaju vlastite obitelji. Nedjelja je u domu Štivićevih rezervirana za velika obiteljska okupljanja.
- Nastojim što je moguće više biti prisutna u životu svoje unučadi. Svjesna sam da im ne mogu biti baka kao što je moja majka bila baka mojoj djeci ili moja baka meni. Ja radim i ponekad prođe tjedan dana da ih ne vidim, no zato imamo tu nedjelju, kada se svi okupimo na ručku i to su zaista najljepši trenuci u tjednu – kaže.
Aktivna baka
Ono malo slobodnog vremena što joj preostaje, osim uz, dakako, dobru knjigu, ravnateljica bjelovarske knjižnice nastoji provesti na druge kvalitetne načine.
- Oduvijek se bavim sportom, trenirala sam rukomet, pa i danas vježbam, puno hodam i planinarim. Osim toga, posljednjih nekoliko godina sam i članica pjevačkog zbora Vox Feminae. I moj brat i ja smo završili osnovnu srednju glazbenu školu, tako da nas glazba prati od malih nogu tako da zaista uživam u pjevanju s Voxicama – kaže naša sugovornica.
Ponekad je, kaže, naporno, pogotovo uoči velikih nastupa i natjecanja, kad su probe učestale, pa ih je još potrebno uskladiti s ostalim obvezama na poslu i kod kuće. No, na kraju se, kaže naša sugovornica, sve posloži baš kako treba. Jer, kako je i sama kazala ranije, nema toga što čovjek ne može ostvariti ako je dovoljno uporan. Svojim primjerom ona to potvrđuje.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!