Fotografija: Mato Pejić, novinar na MojPortal.hr
Galerija
Mato Pejić, novinar na MojPortal.hr

Ja sam svoje snove, nažalost, ostvario

…kad eto ti Dijane i Nikice s pričom o mom portalu, o napuštanju vreve glavnog grada i odabiru mirnoće malog mjesta, o namjeri da zemljom pronesu glas o ljepoti Ždralova Grada i da vrate potamnjelu slavu dobrih vijesti

I ja sam kao mali, baš kao i svi drugi klinci, maštao o tome što ću biti kad odrastem, no dok su ostali čeznuli za manje-više normalnim zanimanjima, poput doktora, frizerki, nogometaša i mašinovođa, ja sam znao – bit ću novinar. Naivan, kakvim me je Bog dao, mislio sam da novinari moderiraju raskošne televizijske produkcije, najavljuju hitove u radijskoj emisiji Popularno ovih dana i bakću se s hrpama pisama uspaljenih obožavateljica. Da se razumijemo, dosta su toj maštariji kumovale i razne okolnosti – odlična zabava u redakciji školskog lista, tapšanje po ramenu za ono tamo što si napisao i zanos studentskim tiskom, a i na studiju novinarstva su nam utuvili u glavu da je to čime ćemo se baviti veliko i važno, te nam sugerirali da učimo španjolski, jer cijeli ogromni kontinent Latinske Amerike doslovce ključa i svaka redakcija koja drži do sebe tamo ima dopisnika…I tako sam, da skratim, ja svoje snove, nažalost, ostvario.

Ukor glavnog urednika

Već na svom prvom žurnalističkom radnom mjestu, u radiju Daruvar, grubo su me prizemljili aparatčiki srne koji su mi jasno dali do znanja da nisam nikakva medijska zvijezda, nego provincijalno piskaralo. A i nakon samo pet mjeseci naprasno je prekinuta moja karijera dopisnika iz mjesne Vlade. Tročlana delegacije čelnika društveno političkih organizacija secirala je moj inkriminirani članak, ukorila glavnog urednika što nije bio dovoljno budan, pa je takav izvještaj pustio u eter, te mu naredila da ubuduće na sjednice Izvršnog vijeća šalje drugog novinara. Bilo je to u travnju 1984. i slijedeća sjednica Izvršnog vijeća na koju sam otišao (kada je uredniku ponovo popustila budnost) bila je ona s kraja kolovoza 1991., kada su na Daruvar već pale prve granate i kada je to tijelo trebalo povesti obranu grada. Početak je jako kasnio, a onda je u vijećnicu nahrupila grupa brkatih vojnika s kalašnjikovima, a budući zapovjednik policije je članovima Izvršnog vijeća svečano objavio: „Gospodo, vi više ne postojite!“

Istina je i to – ništa vam neću lagati – da mi je onih ranih osamdesetih kao politologu pripalo i uredništvo tjednog magazina Delegatske minute, a po istoj sam analogiji kasnije radio i delegatski podlistak u Daruvarskom listu, bezlične stranice raporta o mlaćenju prazne slame, koje savršeno definira jedan stari aforizam koji kaže Pita bilten biltena: Koliko si danas napravio kretena? Istovremeno smo na svim ostalim stranicama onaj rečeni urednik Damir Valdgoni, enfant terrible daruvarskog novinarstva Saša Leković i ja toliko izluđivali strukture da su brzo zatvorili sve pipe, te je Daruvarski list morao biti ugašen. A mi smo nastavili u revijalnom tonu na valovima naše radio stanice. 

Nebrojeni sati na šanku kafića

Živjeli smo punim plućima, intenzivno se družili i uvažavali, surađivali sa svim kolegama, a od Vrbovca do Iloka nije bilo redakcije u kojoj nismo imali nekog svog, nebrojene sate provodili na šanku odabranog kafića, jer to je bio onaj dragocjeni press centar u koji su se slijevale sve važne informacije, sve smo obavljali pješice i za divno čudo sve stizali, uvijek su u svakoj emisiji bile sve predviđene rubrike, svi potrebni prilozi uredno snimljeni i montirani a vijesti su, sa svim novostima i odgovarajućim tonskim ilustracijama, uvijek počele na treći znak geofizičkog zavoda.

Mato Pejić, novinar na MojPortal.hr/Foto: Arhiva
Mato Pejić, novinar na MojPortal.hr/Foto: Arhiva

A radna atmosfera u redakciji značila je da u svakom oblaku cigaretnog dima sjedi po jedan reporter koji srčući hladnu kavu manijakalno lupa po tastaturi pisaće mašine. Tom čudesnom stroju bi novinari trebali podići pisani spomenik, kao što su napravili pjesnici kroz rime Jevrema Brkovića… Ti časno odsluži svoje Olimpijo, prijateljice…U našoj redakciji bila je doduše samo jedna Olimpija, a sve druge bile su jeftine bugojanske Unisice …Ti mala portabl kroja, nad tobom ja dvoprstaš ... svi smo, naravno, bili dvoprstaši, priučeni kucači, koji su valjda svako slovo tukli pogrešnim od ona dva prsta i opet je sve bilo uredno, čisto i – pravovremeno.   

Besprozornost urednika i vlasnika medija

Kad je počeo rat – točno smo znali što treba. Ne pitajte me kako, ali radio Daruvar postao je upravo ono što lokalni radio treba biti i taj smo kapital trošili godinama poslije toga, nikad više ne ponovivši onaj ugled i onu slušanost. 

Onda dolaze pretvorba društvenog vlasništva, privatizacija, globalizacija i hrpa drugih zakukuljenih izraza za koje je teško naći lijepu riječ, sve su veći zahtjevi u pogledu količine materijala, broja emisija, mnoštva sati emitiranja, a uz ionako neizdržive norme tezgarilo se sve u šesnaest, jer s 80 njemačkih maraka mjesečno nije se mogla prehranjivati obitelj.  

Da ne bude zabune, besprizornost urednika i vlasnika medija, taj silni pritisak da se prostor puni sa što više krvi i tračeva, nije bila nikakva novost. Ta, termin žuta štampa, koji označava beskrupuloznu borbu za tiražu, izmišljen je u jeku medijskog rata između Pulitzera i Hearsta još pradavne 1895., ali u odnosu na našu dotadašnju bozu i kamilicu, ovo je bila tvrdokorna pornografija, koja me je tjerala da se valjda svakodnevno postidim što pripadam toj nesretnoj branši. Jednom riječju – postali smo svijet. To nije bilo dobro, ali nije bilo povratka. 

Prostor za pisanje reportaža

Za sve te silne godine napisao sam more – za novine, za časopise, za periodiku, za radio, za televiziju, a onda za nebrojene portale i gotovo isključivo besplatno, kao kolegijalnu pomoć prijateljima…, jedini plaćeni dodatni angažman bilo je desetogodišnje dopisivanje za Večernji list, zbog kojeg sam opet dospio u nemilost lokalnog šerifa, te na kraju spas potražio u sigurnosti i toplini češkog tjednika Jednota, gdje sam i danas. To mi je otvorilo prostor za pisanje reportaža, putopisa i razgovora – najljepših novinarskih žanrova za koje nema mjesta u žrvnju dnevnog informiranja, a tu je i izdavaštvo, uređivanje i opremanje knjiga, a onda sam krenuo i s vlastitim pivskim internetskim portalom i pisanjem niza monografija.  

Nekako me je prestalo toliko smetati to što na dva novinara u županiji dolaze tri medija, i što nema poštene komunikacije ni unutar jedne redakcije, a kamoli između dviju.

I taman sam polako počeo odbrojavati dane do novinarske mirovine, svoditi račun i pripremati se da ću, kad se pojavi vrli pitac neki i postavi ono neizbježno pitanje: da možete krenuti ispočetka, da li biste što mijenjali?, umjesto očekivanog odgovora da ne bih odbrusiti da bih ja sve napravio drugačije, a prije svega nipošto ne bih bio novinar… 

…kad eto ti Dijane i Nikice s pričom o mom portalu, o napuštanju vreve i užurbanosti glavnog grada i odabiru mirnoće malog mjesta, o namjeri da zemljom pronesu glas o ljepoti Ždralova Grada i da vrate potamnjelu slavu dobrih vijesti, jednom riječju – sve ono što bih i sam izabrao. 

I ja, naivan kakvim me je Bog dao…