Prgomelje open 2023: "Kako je seoski nogometni turnir postao dio našeg identiteta"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Dugogodišnji novinar Jutarnjeg lista, Matija Boltižar, osvrnuo se na netom završen malonogometni turnir u Prgomelju na kojem svake godine rado zaigra.
Matija je rodom iz Prgomelja, a trenutno živi u Zagrebu. Njegov simpatični osvrt objavljen na društvenim mrežama, prenosimo u cijelosti.
Dragi prijatelji, znam da sigurno troje ljudi zanima kako je završila još jedna avantura ne baš više mladih Amatera. Odmah da vas upozorim, ima dosta teksta. Što sam stariji, to više riječi u meni ima.
Idemo odmah u glavu i to, nažalost, s lošom vijesti – ne, nismo ni ove godine osvojili! Uzeli smo četvrto mjesto u konkurenciji od šest ekipa. Većina među njima bila je orna boriti se za slavu zvanu „Prgomelje Open“, dok je jedna više bila za popit', pojest' i malo zabaviti tih 18 gledatelja pod nasmiješenim lipanjskim suncem. No, po meni, svaki seoski turnir treba imati barem jednu takvu.
I ne, ne brinite, to nismo bili mi. Naš put je krenuo silovito - s tijesnih 2:1 pobijedili smo susjede iz Rajića i Prgomelja! Bila je to jedna krasna utakmica s atraktivnim driblinzima, slučajnim asistencijama i duplim pasevima. Ovi zadnji su toliko rijetki na brdovitom travnjaku pored škole, da svaki izmami jedan lagani „ooo“ od strane publike naslonjene na sve manje žutu ogradu. Nažalost, istu nisam gledao jer sam kod kuće okretao ćevape, misleći da me neće dirnuti ako ove godine propustim prve utakmice. Ajme, koliko sam samo bio u krivu.
Za sve je kriv sudac
Čim sam saznao za pobjedu, i da sljedeću utakmicu igramo za samo 20 minuta, molio sam janjca da se brže ohladi kako bih ga mogao narezati s ćaćom i otrčati do igrališta. No, janjac je ostao tvrdoglav i u pečenoj formi, baš kao i za života kada je konstantno bježao ispod ograde. Za drugu utakmicu sam stigao na zadnje dvije minute, zajedno s mamurnim Čmoljkijem koji je netom došao iz svatova/rođendana.
Došli smo taman da svjedočimo porazu mojih dragih Amatera. Prvom od naredna tri koja su uslijedila. Naime, s jednom pobjedom prošli smo u polufinalu. Tamo smo zbog jedne loše odluke sudca dobili gol. Ona nas je koštala utakmice, ali i strpljenja. Po prvi puta u ovih 13 godina sam vidio neke od svojih najdivnijih suigrača ljute, čak i bezvoljne da nastave. Htio sam potegnuti umjesto njih, juriti po terenu, samo da se uvjerim da u meni ima snage za svega minutu i pol aktivnog trčanja. Tijelo, unatoč volji, nije dopuštalo više.
Godine, i manjak aktivnog treninga, sjeli su na vrat i uzeli svoj danak. Nažalost, nepokolebljiva srebrna linija vremena dotaknula je i druge momke u narančastim dresovima. Niti iz njenih prstiju lebdjele su nad nama tri minute prije kraja utakmice za treće mjesto. Pri rezultatu 1:1, trebali smo samo zadržati loptu i rutinski privesti tekmu kraju, odnosno penalima koje tako dobro poznajemo. No, te tri minute su otkrile jednu realnost od koje je teško pobjeći, koliko se god trudili. Nismo više mogli trčati. Neki zbog načetog koljena, drugi zbog umora od dvije neprospavane noći, treći (Bićan) zbog obične starosti.
Bio je dovoljan tek jedan mršavi golobradi tinejdžer da potrči pokraj ne baš mršavog Živka i otkrije da mladost nije više termin koji smijemo tako olako koristiti. I tako smo završili četvrti. Umorni. Ljuti. Zakinuti. Godine, dakle, nisu samo broj. One se polako i neprimjetno talože u nama i očituju u manje poletnim nogama, ponekoj sijedoj u bradi ili, pak, izostanku bilo kakve kose.
Prgomelje - dio našeg identiteta
I dok smo ležali na travi pored igrališta, svi redom poprskani crvenom bojom sunca, sjetio sam se rečenice jednog od dječaka na poluvremenu utakmice za treće mjesto: „Pa dajte nam pustite, mi smo mladi, nama će pobjeda više značiti“. Svaka čast mladim momcima, no, dok sam gledao u svoje suigrače, shvatio sam da to nije istina. U ovih 13 godina je Prgomelje postalo dio našeg identiteta, baš kao što su Amateri postali dio samog Prgomelja.
Tko god prati turnir zna da će tamo biti ti dečki u narančastom koji trče, iako im godine govore da stanu, uzmu pivu i prijeđu u Božinu ekipu kraj ograde. Oni u njima ne vide ljude iz okolice Bjelovara, Siska, Pule, Dvora na Uni, Strmeca Remetinečkog ili Zagreba, već ekipu koja već 13 godina iščekuje taj zadnji vikend u šestom mjesecu. Ne samo radi turnira ili zabave, već i uspomena koje će donijeti tih par čarobnih dana.
Stoga, da - godine nisu samo broj. One su temelj na kojemu dva naoko obična datuma na kalendaru postaju tradicija. Tako da, za kraj, ostaje mi još poručiti samo jedno – nagodinu osvajamo!
PS: Nakon turnira smo sa susjedima iz Rajića i Prgomelja odigrali revijalnu utakmicu gdje smo se prisjetili ljepote seoskog nogometa nakon par piva/gemišta. Završilo je 3:3 uz penale gdje je rijetko tko uspio pogoditi okvir gola. Kako je rekao Friški, na kraju je pobijedio nogomet.
PS2: U društvu Amatera, pazite se riječi „nalog“.
PS3: Hvala Nikola Simonović i ostalim susjedima iz organizacije koji svake godine omogućuju da Prgomelje nastavi živjeti. Molim vas samo da još barem iduće godine igramo na travi. Beton nije nešto na što su Amateri naviknuli.
PS4: Kao i uvijek, veliko hvala mojoj Jasmini i Željku koji iz godine u godinu paze na nas, iako oni puno teže osjete teret godina. Vi ste Amateri, jednako kao i mi.
PS5: Neka uđe u zapisnik - Bićan je mogao imati sve četiri.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!