Foto: Privatni album

SPORTSKA LEGENDA

Ivan Bandur iz Lipovog Brda najstariji je hrvatski nogometaš: ''Ni sa 78 nije mi teško igrati za moj Hajduk''

''Stalno gubimo, prije nekoliko godina imali smo niz od 70 uzastopnih poraza. Bili smo prava senzacija, o nama su pisali čak i nacionalni mediji, a za taj smo 'uspjeh' dobili i priznanje Općine Kapela'', kaže Bandur

01.05.2025. u 20:06

Piše: Slavica Trgovac Martan

Sa 78 godina Ivan Bandur iz Lipovog Brda u općini Kapela najstariji je aktivni nogometaš u Hrvatskoj, a bez sumnje i jedan od najstarijih na svijetu. I to ne samo na papiru. Predsjednik Nogometnog kluba Hajduk iz Lipovog Brda zaista, kad god je potrebno braniti boje kluba, obuva kopačke i dres te ponosno izlazi na teren.

- Mali smo klub i nemamo puno igrača, a da bismo mogli zaigrati utakmicu u Trećoj županijskoj ligi, u kojoj se natječemo, u ekipi moramo imati minimalno sedam igrača. Stoga ako ih kojim slučajem dođe samo šest, što se često dogodi, ja oblačim dres i ulazim u igru - priča nam Bandur koji je veći dio nogometne karijere igrao na mjestu lijevog beka, a potom je dvojku zamijenio za napadačku devetku.

Srećom, noge ga još koliko-toliko služe, no priznaje kako na terenu više nije poletan kao u mlađim danima.

Pune mreže

- Istina, nije mi više lako trčati za loptom. Pa i ne trčim previše, više se družim s protivničkim igračima koji su zaduženi da me čuvaju. Dobro i meni i njima, ja njima ne zadajem brige, oni se ne trebaju pretjerano znojiti, a i ne napadaju naš gol – u šali nam priča Bandur.

Ivan Bandur/Foto: Privatni album

Kaže kako je posljednjih godina njegov glavni zadatak u igri izvesti loptu s centra igrališta nakon što Hajduk primi gol. A već i to umara čovjeka, s obzirom da je Hajduk rezultatski najslabiji klub, ne samo u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, već možda i čitavoj Hrvatskoj. Ne prođe, kažu, prvenstveno kolo, a da im protivnici mrežu ne napune s barem deset golova. I to bez obzira protiv koga igraju.

- Uvjerljivo smo posljednji na ljestvici, tijekom ovoga prvenstva uspjeli smo zabiti samo tri puta. Stalno gubimo, prije nekoliko godina imali smo niz od 70 uzastopnih poraza. Bili smo prava senzacija, o nama su pisali čak i nacionalni mediji, a za taj smo ''uspjeh'' dobili i priznanje Općine Kapela – smije se Bandur.

Priznanje za 70 uzastopnih poraza/Foto: Privatni album

Nimalo se ne uzrujava zbog toga jer, kaže, nije stvar u tome da on i njegovi suigrači ne znaju igrati. To je, uvjerava nas, jednostavno splet nesretnih okolnosti.

Idilično djetinjstvo

- Nije stvar u lošim igračima nego u činjenici da mi nismo profesionalci i nemamo vremena za redovne treninge. Osim toga, naši igrači dolaze iz različitih mjesta, eto, imam dečka koji živi skroz u drugoj županiji. Ponekad se dogodi da zbog posla ili nekih drugih obveza u zadnji tren ne mogu doći na utakmicu i onda se moramo snalaziti. Često igramo samo sa sedam igrača, protiv ekipe koja je kompletna. Pa kako da onda ne izgubimo – priča Bandur koji danas muku muči s pronalaskom igrača.

A nije uvijek bilo tako, pogotovo na samim počecima Nogometnog kluba Hajduk koji je upravo Ivan Bandur osnovao 26. lipnja 1969. godine.

-Oduvijek sam volio nogomet. Moja obitelj je porijeklom iz Hercegovine, doselili su se na Bilogoru kad je meni bila samo godina dana. Rođen sam 13. prosinca 1946., ali mi u dokumentima piše 3.1. 1947. to su moji tako složili da idem kasnije u vojsku. Djetinjstvo sam proveo u selu Podgorci. Bilo je to siromašno, ali svejedno sretno djetinjstvo. Nismo imali puno toga. Moj otac je bio politički zatvorenik, pet godina smo proveli bez njega. Majka se svakako snalazila. Srećom, znala je plesti pa je time i nadničarenjem prehranila nas petero djece – prisjeća se Bandur.

S dugogodišnjim prijateljem iz NK Moslavine Miletom Hađasijom/Foto: Privatni album

U ta teška vremena, malenom Ivanu i njegovim vršnjacima najveća je radost bila razbibriga koja nije koštala ništa – nogomet. Obožavali su juriti za loptom, a već u osnovnoj školi u Predavcu Bandur je, kaže, bio jedan od glavnih nogometaša.

-Bio sam sedmi ili osmi razred kad sam vodio školsku nogometnu momčad, a igrali smo i u Nogometnom klubu Omladinac iz Podgoraca – sjeća se Bandur.

Godine 1967. oženio se sa svojom Katicom ili, kako on kaže – udao se.

-Došao sam živjeti k njoj u Lipovo Brdo, znači da sam se udao – smije se Bandur.

Ni u braku ljubav prema nogometu nije jenjavala pa je u svom novom selu Bandur već spomenute 1969. godine odlučio osnovati svoj klub.

Hajdučki počeci

-Bilo je to baš na Petrovo. Moram biti sasvim pošten pa priznati kako se klub prvu godinu zvao Omladinac, kao moj klub iz Podgoraca koji se u međuvremenu ugasio. No, onda sam mu odlučio promijeniti ime u Hajduk. Jer, ja sam, kao rođeni Hercegovac, veliki navijač splitskog Hajduka. Često me pitaju zašto ne navijam za Dinamo. Ma navijam, kako ne bih navijao, ali nikad kad igraju protiv Hajduka – smije se naš sugovornik.

Njegov Hajduk iz Lipovog Brda brzo nakon osnutka postao je pravi hit i svi su u njemu željeli igrati.

Prva momčad hajduka iz 1969./Foto: Privatni album

Godina 1970./Foto: Privatni album

-U selima je onda bilo puno ljudi. Nogomet su voljeli i mladi i stari. Mladi su igrali, a stari su bili u gledalištu koja za na utakmicama uvijek bila puna. Tada nismo imali problema s pronalaskom igrača kao danas. U jednom trenutku na popisu sam ih imao 69, dovoljno za pet ekipa - kaže Bandur, ponosno ističući kako su upravo iz njegovog Hajduka nastale dvije potpuno nove momčadi – Omladinac iz Ćurlovca i Skok iz Kapele, koje još i danas pale i žare nogometnim terenima.

-Igrači su sami tako odlučili, a ja sam ih pustio bez ijedne ružne riječi. Kod nas u klubu je ionako bilo igrača na pretek. Osim iz Lipovog Brda, bilo ih je iz Lalića, Bjelovara iz svih sela u okolici, ljudi svih nacionalnosti i vjera – kaže Bandur.

Igrači sa srcem

U takvim okolnostima, ni rezultati nisu mogli izostati. Hajduk je u to vrijeme pobjeđivao i puno veće klubove, a jedne sezone čak se natjecao u Prvoj županijskoj ligi.

-Tada smo ozbiljno trenirali po dva puta tjedno pa smo imali rezultate. Tukli smo jake ekipe, poput Mladosti iz Ždralova - ponosno ističe Bandur.

Bilo je i teških trenutaka u ovih 45 godina kluba. Nakon što su ostali bez svog terena u Lipovom brdu, jedno su vrijeme igrali u Podgorcima, dok danas nastupaju na svom bivšem terenu u Kapeli. Iako je klub povezan s dvije općine – Kapelom i Rovišćem, niti jedna od njih, tvrdi Bandur, za Hajduk ne izdvaja nikakva sredstva.

-A troškova ima. Ja to namirujem od svoje mirovine pa nekako ''klimamo'' dalje. Taj nedostatak novca je također jedan od razloga zbog kojih danas nemamo puno igrača. Neki klubovi, čak i u nižim ligama, svojim igračima daju plaću. Ja im to ne mogu obećati. Igrači za Hajduk igraju besplatno. To su ljudi koje u ovome sportu drži ljubav prema nogometu, koji se vole natjecati. Oni su zadovoljni kad se nakon utakmice mogu podružiti s protivnicima uz kobasicu i pivo – tumači Bandur.

Bandur prebire po starim uspomenama/Foto: Privatni album

Iako ni za njega samoga nema većega gušta, otkriva nam kako se nevjerojatnoj priči o legendarnom hrvatskom klubu u kojem se ponose titulom najlošijeg u Hrvatskoj, možda polako bliži kraj. Bandur ozbiljno razmišlja o tome da kopačke objesi o klin, a klub s kojim živi 56 godina ugasi.

Posljednja sezona?

-Još ćemo vidjeti kako će se situacija razvijati, ali sve mi se čini da nam je ovo posljednja sezona. Teško je naći igrače, meni sve teže od mirovine pokrivati troškove, a i star sam. Nemam kome ostaviti klub, mladi nisu zainteresirani za takvu obvezu – kaže naš sugovornik.

I nema sjete ni tuge u njegovim riječima. To je, kaže, prihvatio. Pa ipak, dozvoljava sam sebi da se predomisli. Možda se ipak dogodi nekog čudo pa legenda o Hajduku iz Lipovog Brda, koji je slavu stekao nevjerojatnim, ne pobjedama već porazima, ipak nastavi živjeti.