Daruvarčani "zgazili" najprestižniju hrvatsku trail utrku: "168 km odradio sam na narančama"
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Pomicanje vlastitih granica, zajednički je motiv većini trail trkača, a te granice ovog je vikenda još jednom pomjerilo šestero Daruvarčana. Naime, "daruvarska delegacija" sudjelovala je na "100 milja Istre", najprestižnijoj trail utrci u Hrvatskoj, a ono što je najvažnije, ciljeve koje su si zadali mjesecima ranije, redom su svi i ostvarili.
Konkretnije, Tomislav Tepeš, Ratko Boroš i Mladen Lapaš "zgazili" su najzahtjevniju rutu dugu čak 168 kilometara, Senka Jeftinić istrčala je svoj prvi maraton, dok su Tomislav Kopfer i Robert Res uspješno završili polumaraton. Osim iscrpljujućih zahtjeva u trkačkom smislu, ova sjajna ekipa odradila je i odličan međusobni logistički posao, u čemu su imali i pomoć, kako sami ističu, neizostavnog člana ekspedicije Roberta Volšanskog - Klena.
Inače, o kakvoj se zapravo utrci radi najbolje svjedoče riječi Jima Walmsleya, svjetskog rekordera na 100 milja, koji je usput rečeno prvi ušao kroz cilj u Umagu, za što mu je trebalo 17:40.34 sati. Naime, obraćajući se publici u ciljnoj areni Amerikanac je poručio da mu se staza na prvi dojam činila laganom, no kad je izašao na teren osjetio je stvarnu težinu utrke, koju je u konačnici usporedio s nekima od najtežih svjetskih utrka.
Spasonosne naranče
Najiskusniji među Daruvarčanima svakako je Tomislav Tepeš, kojemu je ovo bila treća "Istra", odnosno drugi nastup na najdužoj ruti. Stazu dugu 168 kilometara u prvom je navratu prešao za 32 sata i 20-tak minuta te se ovog puta na najveći hrvatski poluotok uputio s ciljem da to vrijeme spusti ispod 30 sati, a to je, pogađate, ostvario.
- Itekako sam zadovoljan nastupom, jer sam uspio u svom naumu istrčavši 29:21:07. Međutim, uvjeti na stazi bili su doista teški. Blato, kiša i snijeg definitivno su me usporili, a u trenutcima kada je zapuhala bura jedva sam se kretao. Vjerujem da u budućnosti utrku mogu završiti još sat ranije, istaknuo je Tepeš.
Na ukupan rezultat, dodaje, utjecala je i viroza koju je "zaradio" dan, dva prije utrke.
- Pokupio sam neki virus i jednostavno nisam se osjećao sto posto spreman. Za vrijeme utrke nisam mogao niti jesti, sve mi se gadilo osim naranči. Pojeo sam ih hrpetinu. Primjerice, na stotom kilometru u Buzetu bila je velika okrjepa gdje svi trkači imaju ručak. Tu sam doslovno pojeo dvije vilice riže s povrćem i pola pileće šnicle, jer više nisam mogao. Vjerujem da je i to utjecalo na konačan ishod, ali ponavljam, zadovoljan sam, opisao je najbrži među Daruvarčanima.
Dodaje i to da nije siguran je li mu prethodno iskustvo pomoglo ili zapravo odmoglo.
- Rekao bih da su stvari podijeljene. Naime, znao što me čeka pa se to može reći da je dobro, ali u isto vrijeme put u nepoznato nekad je bolja opcija, jer kad ne znaš što te čeka, onda i manje "boli". Međutim, ono što je sigurno je da velikih kriza nisam imao. Psihološki uopće, dok je fizičkih bilo uistinu malo, ali njih također pripisujem probavnim problemima, zbog kojih je došlo do iscrpljenosti. Jednostavno sam takav da kad nešto naumim, to moram ostvariti. Od prve do zadnje sekunde utrke znao sam da me prekinuti može jedino lom noge ili neka druga ozljeda i ništa drugo, odlučno govori Tomislav Tepeš.
Ogromno odricanje
Prolazak kroz ciljnu ravninu, Tomislavu, uostalom kao i većini natjecatelja, izazvalo je veliko emotivno pražnjenje.
- Ljudi uglavnom vide samo naše slike u cilju s medalja i mislile su, "okej, super, bravo". Lijepo je to naravno i hvala im na tome, međutim mi zapravo jedini znamo koliko smo radili i odricali se. Primjerice, samo u posljednjih tri mjeseca trenirajući za Istru pretrčao sam 1456 kilometra. Nadalje, od prvog dana ove godine sve do završetka utrke pazio sam na svaki zalogaj koji sam unio u sebe te doslovno nisam kap alkohola popio. A u tom periodu proslavio sam rođendan, promaknuće na poslu, Uskrs. Svi oko mene tim bi povodima nazdravljali čašicom nečega, a ja sam pio isključivo mineralnu. Općenito je obiteljski i društveni život patio. Naime, nisam profesionalac i ne mogu se posvetiti samo trčanju. Dakle, nakon osam odrađenih sati išao bih na trening od 30, 40, 50 kilometara i potom odmor, tako da se doista trebalo odreći puno toga, poručio je Tepeš.
Iako je siguran da će vrijeme na ovoj utrci pokušati dodatno popraviti, Istra ga godinu, dvije sigurno neće vidjeti.
- Jednostavno se moram nečega zaželjeti, da bih tome bio maksimalno posvećen. A ako nisam full u nečemu, onda to niti ne radim, naglašava.
Unatoč činjenici da je "izlet" u Istru prošao sjajno, za jednom stvari ipak žali.
- Naime, s nama je trebao biti i moj veliki prijatelj Eniz Jašarević, međutim zbog obiteljskih razloga ipak je morao odustati od puta, iako je odradio dobar dio priprema. Baš mi je žao što ga nije bilo, jer ipak je on začetnik traila u Daruvaru, ali znam da je bio s nama u mislima i da je trčao s nama, istaknuo je Tomislav Tepeš dodavši da je zahvaljuje Grad Daruvaru i gradonačelniku Lneničeku na velikoj financijskoj pomoći oko organizacije puta, baš kao i saborskom zastupniku Vladimiru Bileku te cijelom Planinarskom društvu Petrov vrh.
Lokva ili mačka
Zadovoljstvo "odrađenim poslom" iskazala su i ostala dva Daruvarčanina koja su u Istri svladala Crvenu stazu.
- Prezadovoljan sam. Ovo mi je prvi put da trčim 168 kilometara i cilj mi je bio samo završiti utrku, po mogućnosti u roku od 35 do 40 sati. U konačnici sam imao vrijeme 34:44:30, što je dobro. Očekivao sam da će biti jako teška utrka i bila je. No, oporavak ide brzo i već danas normalno hodam uz stepenice. Puno vremena "uzelo" nam je strašno blato, stoga vjerujem da će se idući put vidjeti napredak, pojašnjava i ujedno najavljuje svoj novi pohod Ratko Boroš.
Što se kriza tiče, kaže, bilo ih je manje od očekivanog.
- Dobro sam se pripremio i u tom smislu te sam poslušao savjete drugih kolega. Zadnjih 40 kilometara je bilo naporno, ali nisam pomislio "Što mi ovo treba". Moram se zahvaliti trkačici Ani koju sam upoznao na zadnjem odmorištu, jer mi je dala ampulice soli i elektrolita. To me podignulo iz "polumrtvog" stanja i vratilo u život. Naprosto sam došao do neke rubne granice, ali upravo to me nadogradilo u svim pogledima, dodaje Boroš.
Kako kaže, u jednom trenutku morao je potražiti pomoć.
- Bilo je to kod jezera Butoniga. Tu sam Mladenu, s kojim sam do tada trčao zajedno, rekao da ode dalje, jer sam morao odmoriti. Uhvatila me slabina, međutim ekipa iz Crvenog križa me utoplila i polegla na njihov ležaj te ponudila juhom i sendvičem i nakon pola sata bio sam "kao nov", prisjetio je Boroš.
Za razliku od iskusnijeg Tepeša, koji kaže da nije imao krizu spavanja, Boroš halucinacije nije izbjegao.
- Od obične lokve vode vidio sam mačku kako leži na cesti. Gleda nas i ne mrda. Grozno iskustvo, ali i to je dio cijele ove priče. Također, kroz glavu mi prolazila i mogućnost nekog bliskog susreta sa životinjama, posebice medvjeda, za koje se zna da ih ima na tom području. Naime, ljudi kažu da ih zapravo nikad nisu vidjeli za vrijeme utrke, međutim putem smo naišli na ogromne hrpe životinjskog izmeta na sred ceste i jednostavno u tim trenucima smo bili posebno oprezni i još više respektirali prirodu, priča Boroš.
Podrška puno znači
Dodaje i to da su tijekom cijele utrke prisutne i razne druge emocije.
- Kad sam htio dati još više od sebe počeo sam vrtjeti neke lijepe događaje ili drage ljude. Nadalje, dio vremena koristio sam i za izbacivanje negativne energije i stvari koje me ljute, tako da sam kroz cilj uđem zapravo "prazan", kazao je Boroš.
Četrdesetak minuta prije Ratka, točnije 34 sata i 57 sekundi nakon starta kroz cilj je ušao Mladen Lapaš.
- Nisam se opterećivao nikakve rezultatom, a cilj mi je bio samo završiti utrku, pošto sam prvi put išao na tu dužinu. S obzirom na vremenske uvjete i težinu terena, zadovoljan sam ostvarenim. Puno mi je značilo što je bilo još Daruvarčana. Što se tiče kriza, bilo ih je vrlo malo prve noći, no očekivao sam puno više toga i bio sam spreman na njih. Najviše sam se bojao grčeva ili neke ozlijede, ali sve super prošlo, čak je nešto snage i ostalo na kraju. Prošavši kroz cilj u glavi je nastala svojevrsna zbrka, jer smo se dugo pripremali i iščekivali utrku, ali sve u svemu zadovoljstvo je bilo na maksimumu, rekao je Lapaš.
Kako kaže, pomoglo mu je to što u niti jednom trenutku nije bio sam.
- Dobar dio utrke trčao sam s Ratkom i bili smo si podrška kad bi netko "pao". Nadalje, cijelo vrijeme se zapravo susrećemo s drugim trkačima, na drugim rutama. Također, ekipa na okrepnim punktovima je sjajna i motivirajuća, što isto puno pomaže. Hoću li se ponovno okušati na ovoj utrci još je rano za govoriti, ali vjerujem da će se želja opet roditi, istaknuo je Mladen Lapaš te se zahvalio svima koji su ih pratili i bodrili.
Muke po slanini
Dojmove iz Istre još uvijek preslaguje i Senka Jefitinić, jedina Daruvarčanka i jedina koja se okušala u maratonskoj utrci. Naime, ona je stazu dugu 42 kilometra riješila za šest sati i devet minuta.
- Bilo je fantastično. Prepuna sam dojmova i emocija. Što se moje utrke tiče, imali smo idealne uvjete, bez kiše. Sve je bilo baš kako treba. Bila sam mirna do samog početka utrke i tada me počeo pucati adrenalin. U niti jednom trenu mi nije palo napamet zapitati se koliko još ima do kraja, već sam baš guštala, opisala je svoj nastup Senka.
Međutim, da sve ne bude idealno "pobrinula" se slanina.
- Zaboravila sam ponijeti sol pa sam na zadnjoj postaji pojela slaninu koja me skoro koštala ranijeg završetka utrke. Upravo su želučane tegobe razlog su "nešto slabijeg rezultata", jer sam si zadala cilj da idem ispod šest sati. Međutim, od zadnjih 12 kilometara trčala sam možda tri, kroz smijeh se prisjetila Senka Jefitnić.
Kako kaže, cijeli boravak u Istri toliko joj se dojmio da je i prije starta počela razmišljati o novim izazovima.
Logističari i sjajni trkači
- Pištolj još nije bio ni opalio, a ja sam već vrtjela film koju ću, veću, stazu idući put odraditi. Najnapornije u cijeloj priči bilo je navažanje okolo naokolo. Naime, pratili smo dečke na crvenoj stazi, iako sam ja dio njihove utrke odmarala za svoju. Moram naglasiti da smo imali super vozača, Klena, koji je vrhunski organizator i bez kojeg ne bi sve tako dobro ispalo. Sve nas je otpratio i dočekao. Svaka mu čast, istaknula je Senka.
Što se njene utrke tiče, kaže, očekivala je nešto veći napor.
- Prvi uspon ujedno je i najgori na našoj stazi, a odradila sam ga fenomenalno. Koncentracija je bila na vrhunskom nivou, jer zbog specifičnosti terena sekunda je dovoljna za nezgodu. Ova utrka zapravo mi je samo još jednom dala potvrdu da ću i ubuduće trčati samo trail, zaključila je Senka Jeftinić.
Recimo i to da su sjajne rezultate ostvarili i Tomislav Kopfer i Robert Res, koji su zadnji startali, nakon što su dva dana bez stajanja odradili support ostalim Daruvarčanima. Naime, stazu dugu 21 kilometar odradili za 2:23:31, odnosno 2:24:16.
Ponosni planinari
Osim ljubavi prema samom trčanju, ovu ekipu povezuje i činjenica da su svi članovi Planinarskog društva Petrov Vrh, koje je uz već spomenutog gradonačelnika i saborskog zastupnika te tvrtku Šime rent, jednako zaslužno za njihov boravak u Istri. Naime, uz financijski i logistički dio, planinari su redovito prenosili svaku novu informaciju s terena te nisu skrivali ponos na svoje članove.
- Tomislav, Ratko i Mladen su završili najdužu i najtežu utrku, Senka je istrčala maratonsku dužinu, a Tomislav i Robert pak dužinu polumaratona te zajedno s Klenom su bili podrška ostalima doslovno i dan i noć.
A Klen je osim vožnje postao i najspecijalniji izvjestitelj u svemiru i okolici jer je prije svakog starta i nekoliko minuta po završetku slao fotke koje sam objavljivao.
A iako to nije bio prvenstveno planinarski događaj svi su oni postigli izuzetan uspjeh. Osim toga sve su to naši prijatelji, svi su članovi našeg društva i uostalom naši sugrađani na koje svi možemo biti ponosni, poručili su iz PD Petrov Vrh.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku!