Terapija igrom rješava dječju ljutnju, tugu i strah, a pomaže i u psihofizičkom razvoju djeteta
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
(Magistra psihologija Adrijana Hnojčik napisat će za MojPortal.hr tri stručna članka u sklopu projekta udruge Dar-mar "Zajedno smo jači", kojima želimo podići svjesnost šire javnosti o problemima s kojima se svakodnevno susreću osobe s teškoćama, osobe u riziku od socijalne isključenosti i osobe s invaliditetom. I, naravno, želimo im pomoći da ih lakše prebrode.)
_________________________________________________________________
Platon je igru nazvao „poslom djetinjstva“, dok se u novije doba igru definira kao slobodnu psihofizičku aktivnost, čiji sadržaj omogućava samoizražavanje djeteta i pruža mu veliko zadovoljstvo.
Igra utječe na psihički i tjelesni razvoj i rast djeteta, povećava otpornost organizma i samim time doprinosi pozitivno zdravlju djeteta. Igra je najučinkovitije odgojno sredstvo koje ima utjecaj u formiranju i oblikovanju osobina ličnosti djeteta (Kosinac, 2011).
Spoznajni razvoj
Igra je univerzalna, instinktivna te poznata svoj djeci. Osim toga, ona je primarni način učenja o sebi, drugim ljudima i okolini. Pobuđuje dječju maštu i kreativnost, obogaćuje im djetinjstvo te je to način kroz koji mogu najlakše izraziti svoje osjećaje, misli i doživljaje. Toliko je svestrana da djeca kroz nju nesvjesno uvježbavaju različite vještine iz svih aspekata razvoja: motoričkog, emocionalnog, spoznajnog, govorno-jezičnog i socijalnog.
Kada bi se djecu pitalo, ona bi se uvijek igrala. Samim time, to je i način kako si sponatno i prirodno olakšavaju sudjelovanje u nekim aktivnostima koje su im manje drage. Igra roditelja s djetetom je jasan znak djetetu da vam je stalo do njega.
Djetetova igra se razvija kroz godine, a kada vidimo da dijete nema razvijenu igru na razini koja bi se očekivala za njegovu dob, opravdano je zabrinuti se i potražiti stručnu pomoć. S obzirom na djetetov spoznajni razvoj, razvoj koji se odnosi na mentalne procese s pomoću kojih pokušava razumijeti i prilagoditi svijet koji ga okružuje, razlikujemo nekoliko razina igre: funkcionalna, konstruktivna, igra pretvaranja ili simbolička igra te igre s pravilima (Smilansky, 1968).
Vrste igara
Funkcionalna igra je vrsta igre u kojoj dijete uživa u fizičkim i/ili glasovnim radnjama dok istražuje svoje tijelo, što sve njime može ili igračku. Ovaj tip igre vidljiv je već u prva tri mjeseca djetetova života. Kako dijete raste, tako će se i funkcionalna igra razvijati – od prvotnog ponavljanja motoričkih pokreta u dobi do šest mjeseci, do većeg angažiranja osjetila u dobi od šest do dvanaest mjeseci.
Od godine dana dijete će kroz funkcionalnu igru uvježbavati hodanje, hvatanje i stavljanje predmeta na određeno mjesto, bacati predmete, ponavljati zvukove i mnoge druge fizičke radnje. Kasnije će uživati u pokretima trčanja, skakanja, plesanja i sl.
Konstruktivna igra, za razliku od funkcionalne, ima za cilj stvoriti nešto od nečega. U dobi od oko godinu dana, dijete će početi koristiti predmete da bi nešto napravilo, nešto što je vidjelo u svom svakodnevnom životu (npr. tortu od plastelina, psa od lego kockica). Samo slaganje tornja od kocaka, bez cilja da to bude toranj, ne smatramo konstruktivnom, već funkcionalnom igrom.
Igra pretvaranja ili simbolička igra je igra koje se svi iz našeg djetinjstva sjećamo (npr. igra doktora, prodavača, kuhanja i sl.). U njoj djeca koriste predmet ili osobu kao simbol nečega drugog te tim načinom igre djeca prorađuju svoja iskustva. Razvija se između druge i šeste godine, a najintenzivnije je djeca koriste između četvrte i šeste godine. Ovim tipom igre, dijete ima priliku zadovoljiti svoje želje i potrebe. Simbolička igra je primaran oblik igre koji se koristi u terapeutskoj igri.
Igre s pravilima su one kod kojih postoje unaprijed osmišljena pravila koja mogu sadržavati element natjecanja. Da bi ih dijete moglo igrati važno je da prihvaća i zna slijediti pravila te da se trudi biti bolji od suigrača ili samoga sebe. Kroz ove igre djeca uče prilagođavati svoje reakcije, želje i potrebe kako bi mogli sudjelovati u tim igrama. Upravo im igre s pravilima omogućavaju raditi na samoregulaciji svojih osjećaja te učiti nositi se s neuspjehom i frustracijom prilikom igre.
Mnogi roditelji pokušavaju djeci olakšati tako što im popuštaju u igri, međutim iako imaju dobre namjere, važno je u sigurnom okruženju kao što je igra s roditeljima, djecu izložiti situacijama koje ih frustriraju kako bi imali priliku naučiti se nositi s tim osjećajima i savladati tu razvojnu fazu.
Načini igranja s roditeljima
Osim što se igra mijenja kako dijete raste i razvija se, razlikujemo i način igranja djece s obzirom na to koliko se roditelji i drugi odrasli uključuju u djetetovu igru. Prema tome razlikujemo tri tipa igre: edukativna, slobodna i terapeutska igra (Gjurković, 2018).
Edukativna igra je ona kojoj odrasli najčešće pribjegavaju. U njoj su odrasle osobe usmjerene na podučavanje djeteta kako svijet funkcionira, što je ispravno, a što nije. Često se kroz ovu igru djecu poučava brojkama, slovima, bojama, „koja životinja gdje živi, kako se glasa“ i sl. Iako se roditelji u ovoj igri prilično posvete djetetu, često joj nedostaje spontanost te da je svrha samoj sebi, zbog potrebe roditelja da pouče dijete različitim stvarima ili da uvježbaju određenu vještinu. Nije poželjno da jedino taj oblik igre bude zastupljen u odnosu roditelj-dijete, zato što se upravo u razdoblju između 4. i 6. godine intenzivno razvija mašta i kreativnost kod djece te ako igra s roditeljima naglašeno postane prostor za učenje, ona gubi svoju čar te postoji mogućnost da će dijete početi izbjegavati igru s roditeljem.
Za razliku od edukativne igre, slobodna igra je drugi tip, ona u kojoj su roditelji ravnopravni partneri u djetetovoj igri. Fokusirani su na samu igru, spontani, opušteni i zabavljaju se zajedno s djetetom.
Važno je da roditelji tada ne razmišljaju ni o čemu drugom, već su punim tijelom i duhom u igri, jer to dijete osjeti. Ovakav način igre odgovara načinu igre kako se djeca igraju s svojim vršnjacima. Korisna je i za odnos roditelj-dijete, jer mu se tako neverbalnim načinom odašilje poruka da postoji vrijeme kada su međusobno ravnopravni, spontani i posvećeni djetetu. Ponekad roditelji brinu da ih djeca i u drugim situacijama ne počnu manje ozbiljno doživljavati. Neće, ako se tako roditelji postave i odrede „vrijeme za igru“ te dosljedno postavljaju granice u svakodnevnim situacijama.
Posve je u redu da se igra prekine ukoliko se dijete u zanosu igre povrijedi ili poželi nešto baciti što može uništiti taj predmet ili nekoga ozlijediti.
Treći tip igre je terapeutska igra koja sadrži elemente koji se koriste u samoj terapiji igrom, poput empatičkog reflektiranja (uživljavanje u tuđu situaciju i potpuna prisutnost ovdje i sada, npr. „Vidim da si se jako rastužio“/“Nešto te stvarno uznemirilo“), riječi ohrabrivanja (manje koristiti „Bravo“ i „Odlično si to napravio“, jer sadrže našu procjenu i evaluaciju, a više opisno ono što dijete dobro radi; „Nisi odustao sve dok nisi uspio“/“Uspio si sam dohvatiti jaknu“) te postavljanja granica na način da dijete učimo da preuzme odgovornost
(1. „Znam da sam te prekinula u igri i da se sada ne želiš obuvati“, 2. „Ali sada moramo u vrtić.“, 3. „Želiš li se sam obuti ili da ti pomognem?“) (Gjurković, 2018).
Za ovaj način igre s djetetom i korištenje navedenih elemenata potrebna je pomoć i podrška stručne osobe. Terapeutska igra je izuzetno važna kod djece predškolske dobi koja nemaju dostatno razvijen govor te njihov spoznajni razvoj još nije završen, upravo nam je igra važan izvor informacija, a koji nam omogućuje da saznamo što se s djetetom događa. Tijekom igre će djeca prorađivati emocionalno proživljena iskustva, ugodne i neugodne situacije (odlazak liječniku, zubaru, sukob s vršnjacima u vrtiću/školi, rastava braka roditelja i dr.). Dijete spontano i nesvjesno projicira ono što je vidjelo, čulo, doživjelo, a pažljivo promatrajući igru i uključivanjem u nju po djetetovu pozivu, može se steći dojam što se događa s djetetom.
Iako roditelji navode da u ubrzanom životnom ritmu nije uvijek moguće svakodnevno izdvojiti vrijeme za igru s djetetom, poručila bih im da je u interakciji s djetetom puno važnije planirati kvalitetu vremena nego kvantitetu. Brojna novija istraživanja „Floortime pristupa“ pokazuju da je svakom djetetu za optimalan razvoj dnevno potrebno barem 15 minuta vremena u kojem se osjeća povezano s roditeljem, odnosno roditelj mu je u potpunosti posvećen. Vjerujem da se toliko djetetu može posvetiti svaki roditelj.
Terapija igrom
Američka organizacija terapije igrom (APT) objašnjava terapiju kao način rada stručne osobe s djetetom kako bi se prevenirale ili razriješile psihosocijalne teškoće s kojima se suočilo dijete i njegova obitelj (Gjurković, 2018).
Efikasna je, razvojno primjerena i znanstveno dokazana terapijska metoda radu s djecom i obiteljima. Cilj rada je pomoći djetetu da se nastavi razvijati na optimalan način te biti podrška roditeljima na tom putu. Terapiju igrom u radu s djetetom primjenjuje osoba koja je za to educirana, odnosno treba znati kako koristiti igru u svrhu postizanja zadanog cilja. Koristi se u radu s djecom u dobi od tri do dvanaest godina i njihovim roditeljima kako bi se prevenirali potencijalni problemi ili riješili postojeći. S obzirom na kreativnost u radu pri provođenju terapije igrom, ista se može prilagoditi i radu s adolescentima i odraslima.
Glavni ciljevi terapije igrom, bez obzira na problem zbog kojeg se obitelj javlja, su pomoći djetetu da proradi emocije ili zadovolji emocionalne potrebe koje mu otežavaju zdrav psihosocijalni razvoj; poboljšati djetetovo samopouzdanje; razviti strategije suočavanja s problemom i rješavanja problema (Gjurković, 2018).
Zbog igre kao glavnog komunikacijskog sredstva terapiji igrom korisna je u radu s gotovo svakom problematikom (anksioznost, depresivnost, tikovi i dr.). Kroz igru dijete uči kako prihvatiti sebe i druge, kako doživjeti i izraziti osjećaje na socijalno prihvatljiv način, razvija empatiju i osjeća se sigurnije u vlastite sposobnosti. U istraživanjima se terapija igrom pokazala prije svega učinkovitom u smanjenju djetetove napetosti. Međutim, važno je naglasiti uključenost roditelja u stručan rad, jer djeca, kao najslabija psihološka karika u obitelji, kroz svoje probleme u pravilu manifestiraju obiteljsku ili okolinsku dinamiku i problematiku. Iznimka od toga su traumatske situacije poput gubitka bliske osobe, bolest, prirodne nepogode. S obzirom na navedeno, roditeljev rad na sebi najveće je bogatstvo koje roditelj može dati svome djetetu, kada su roditelji dobro i dijete je dobro. Ponekad je problem kada je jedan roditelj uključen, a drugi neizainteresiran. Međutim, čak i ako se jedna odrasla osoba promijeni, to će utjecati na cijelu obiteljsku dinamiku te biti zaštitni faktor za dijete.
Tretman terapije igrom
Nakon inicijalnog razgovora s roditeljem/ima, slijedi uvodni dio procesa, tijekom kojeg se dijete i terapeut se upoznaju, razvijaju odnos koji je ključan za postizanje promjene, gradi se osjećaj povjerenja i sigurnosti (utvrđivanje granica). Nakon toga, po mogućnosti cijela obitelj dolazi na tzv. obiteljsku opservaciju igre, to znači da najčešće dolaze oba roditelja i sva djeca. Obiteljska opservacija traje oko 20 minuta kada se igraju/komuniciraju na način kako to rade kod kuće. Cilj ove igre jest da se dijete lakše opusti, upozna sa psihoterapeutom i prostorom, ali i da se terapeut upozna s obiteljskom dinamikom korisnika. Od tada dijete dolazi na individualne tretmane prema procjeni terapeuta (svaki tjedan ili rijeđe) te zajedno s terapeutom se igra 40 minuta, a nakon toga terapeut razgovara s roditeljem 20 minuta.
U početku se terapeut upoznaje s djetetovim unutarnjim svijetom, najčešće na način da prati djetetovu igru na nedirektivan način (empatičko reflektiranje je najvažniji element koji se koristi, opisan višlje u tekstu). Kada procijeni da se dijete osjeća dovoljno sigurno te da je spremno, terapeut priprema određene intervencije za dijete kako bi postigao dogovoreni cilj tretmana. Kada je vidljivo da je dijete ostvarilo ciljeve tretmana što će se pokazati kroz poboljšanje svakodnevnog funkcioniranja, terapeut će početi dogovarati završetak tretmana s roditeljem te će pravovremeno o istome informirati dijete.
Prorada osjećaja kroz igru
Igra je dječji kanal za izražavanje i proradu emocija. Kada dijete iznese neki svoj neugodni osjećaj važno je potaknuti ga da o tome govori, da taj osjećaj nacrta ili na neki drugi način iskaže što ga muči.
Primjerice, osjećaj se može prikazati vunom, odrezat ćemo vune onoliko koliki je osjećaj (npr. ljutnja), dakle duljina vune poslužit će nam kao oznaka koliko je jak osjećaj ljutnje. Kasnije, kada se intenzitet ljutnje smanji, vuna se reže kako bi duljina odgovarala trenutnom intenzitetu. Takve aktivnosti pomažu osvještavanju emocija i toga da je njihova jačina promjenjiva, ponekad su jako snažne, ponekad su slabije. Još jedan materijal koji može poslužiti u proradi emocija je plastelin, pa se tako djetetu može predložiti da od plastelina oblikuje svoj osjećaj, npr. tugu. Na taj način “materijaliziramo” i “objektiviziramo” osjećaj što djetetu pomaže da ga jasnije razumije i proradi.
Mogu se ciljano poticati određene igre ili aktivnosti kojima dijete ima priliku osloboditi neugodne emocije ili vježbati samoregulaciju. Primjerice, ako je to osjećaj ljutnje, djetetu se mogu ponuditi igre u kojima će imati priliku „izbaciti višak energije iz tijela“ (npr. bacanje lopte, udaranje u jastuk, probijanje aluminijske folije šakom, što brže šaranje po papiru, udaranje nogama o pod i sl.). Ukoliko igra poprima agresivan karakter roditelji su često u strahu da se agresivnost igre ne prenese u stvaran svijet, no istina je zapravo suprotna. Tijekom agresivne igre dijete nakupljene emocije ljutnje, zamjeranja, straha, potrebe za moći i kontrolom izbacuje iz sebe kroz igru u sigurnom okruženju te uz podršku terapeuta.
Ako se kod djeteta želi razviti samoregulacija ponašanja mogu mu se ponuditi aktivnosti u kojima se od njega traži da modulira svoje ponašanje prema uputi (npr. mijenjanje intenziteta ili brzine bubnjanja/trčanja/pjevanja prema uputi, igre „stani-kreni“, puhanje vatice do zida ili do kraja jastuka i sl.).
Svakom djetetu je potrebna pažnja, bliskost, nježan dodir, osjećaj bezuvjetnog prihvaćanja te osjećaj da su cijenjeni i voljeni te je važno to poticati u igri. Tome služe njegujuće aktivnosti kao što su masaža (npr. u igri to može biti vremenska prognoza ili sadnja vrta na leđima, u kojoj uz pomoć naših prstiju radimo gredice, zalijevamo, sadimo sjemenje, sve naravno pratimo govorom), mazanje kremicom (u igri to može biti pregled dlanova pri čemu se dlanove lagano masira i maže kremicom) ili igre vaticom (primjerice, dijete zažmiri, a odrasli ga vaticom nježno miluje po licu ili nekom drugom dijelu tijela, a dijete pogađa koji dio tijela je dotaknut vaticom).
Terapija igrom je relativno nov, ali po mom mišljenju najljepši i razvojno najprikladniji modalitet rada s djecom te vrlo efikasan i u radu s adolescentima. Uz sva znanja i vještine iz svijeta terapije igrom koje sam stekla tijekom edukacije „Terapija igrom: vještine i intervencije u radu s djecom“ pri Centru Proventus, osvijeste se i vlastiti kapaciteti za igru te se pokazalo da je terapija igrom odličan način i za uspostavljanje odnosa s odraslima. Poručila bih svim roditeljima: „Uživajte u igri i djetetu. Vi to znate, nekad ste i vi bili dijete!“