

Foto: Obitelj Brletić













Supružnici Brletić iz Daruvara: ''Upoznali smo se u crkvi, a na bračno putovanje otišli smo u Međugorje''
''Razboljela sam se još u drugom razredu srednje škole. Imala sam epilepsiju, a kasnije su mi dijagnosticirali tumor na mozgu. Unatoč teškoj dijagnozi, nikada nisam gubila vjeru u Boga'', kaže Martina Brletić
Kad smo velečasnog Ivana Popića, župnika Župe Presvetog Trojstva u Daruvaru zamolili da nas spoji s obitelji iz svoje župe koja svim srcem živi vjeru, a koja bi bila voljna ispričati nam kako slavi jedan od najvećih kršćanskih blagdana – Uznesenje Blažene Djevice Marije ili Veliku Gospu – istog trena nam je poslao kontakt obitelji Brletić. Nedugo nakon toga, već u prvim sekundama razgovora s Martinom Brletić, postalo nam je jasno zašto je odluka pala baš na njih.
Molitve Majci Božjoj
- Jutros sam bila na misi, zatim sam otišla nešto obaviti u gradu i, evo, na povratku iz grada sam opet svratila u crkvu. Naš župnik nam je rekao da, kad god smo u prilici, svratimo u crkvu kako bismo pozdravili Isusa i ja to zaista činim kad god sam u mogućnosti. Ovdje nalazim mir i utjehu i u molitvi skupim snago za sve ono što me čeka kasnije. A uvijek me nešto čeka, ponekad posao po kući, briga oko djece i slični zadaci koji ne ostavljaju prostora za predanu molitvu. Zato su ovakvi trenuci dragocjeni – priča nam s neskrivenim oduševljenjem i zanosom Martina.
Blagdan Velike Gospe za njezinu obitelj ima posebno značenje, a osim Isusu, obitelj se redovito moli i Majci Božjoj koja im je, kaže Martina, nebrojeno puta pomogla svojom milošću.
- Ja imam tu sreću da sam kao dijete živjela u Velikoj Maslenjači, selu u kojem se s posebnim poštovanjem slavila upravo Gospa. Na Veliku Gospu kod nas bi se uvijek skupila šira obitelj, svi bismo išli na misu i kasnije se družili. Na žalost, danas više nema takvih proslava, no te uspomene iz djetinjstva jako su mi posebne i drage – kaže naša sugovornica.
I ona i suprug Nikola odrasli su u obiteljima u kojima je vjera imala jako važnu ulogu, a čini se kako je ta uloga dodatno dobila na važnosti u njihovoj vlastitoj obitelji. Na koncu, njih dvoje su se i upoznali u crkvi.
Teška bolest
- Moj suprug Nikola je inače iz Tounja. On je hrvatski ratni vojni invalid koji je u Daruvar stigao na rehabilitaciju. Pritom je išao i u crkvu, a ondje smo se upoznali i zaljubili. Nakon vjenčanja, na bračno putovanje otišli smo u Međugorje – smije se naša sugovornica.
Iako ih život nije uvijek mazio, nikad nisu gubili vjeru u Boga. Na spomenuto bračno putovanje Martina je otišla trudna i s tumorom na mozgu, a na putu joj je pozlilo te je završila u bolnici.
- Razboljela sam se još u drugom razredu srednje škole. Imala sam epilepsiju, a kasnije su mi dijagnosticirali tumor na mozgu. Unatoč teškoj dijagnozi, nikada nisam gubila vjeru u Boga. Bilo je onih koji su se, nakon što su čuli da sam bolesna, pomalo podsmjehivali, govoreći kako je moguće da se ja, koja sam toliko pobožna, razbolim – prisjeća se naša sugovornica.
No, ona je na svoju situaciju, kaže, gledala potpuno drugačije.
- Niti u jednom trenutku nisam pomislila da bi moja bolest mogla biti Božja kazna. Gledala sam na nju kao na blagoslov i dar od Boga, kao priliku da Mu budem još bliže i da Mu se još usrdnije molim – kaže Martina.
Božja zaštita
Dodaje kako se bezbroj puta uvjerila kako je pod Božjom zaštitom.
- Još kao djevojka doživjela sam epileptični napad na terasi naše obiteljske kuće koja nije imala ogradu. Tom prilikom pala sam s visine od 3,5 metra. Prevezli su me u bolnicu i ostavili ondje na promatranju cijeli dan. Liječnici nisu mogli vjerovati da mi, nakon pada s takve visine, nije bilo ništa. Nisam imala niti jednu slomljenu kost, niti ogrebotinu. No, na satu koji sam imala na ruci nosila sam privjesak, čudotvorni medaljon naše Gospe, naše Kraljice – kaže Martina koja je uvjerena kako joj je život tada spasila upravo Majka Božja.
Njezina prednost vjeri rezultirala je, kaže, potpunim izlječenjem.
- Ispovijed, sveta pričest i Krv Kristova čitavo vrijeme bili su moja zaštita, obrana, snaga i spas – kaže naša sugovornica.
Nakon godina borbe, Martina je danas zdrava žena koja rado svjedoči o čudima koja je doživjela. Ona i njezin Nikola ponosni su roditelji tri kćeri – Ani je šest godina, Ivi 13, dok najstarija kćer ima 18 godina. I zove se Marija, baš kao Isusova majka kojoj se njezina obitelj oduvijek usrdno moli.
Baš kao i Martina i Nikola, i njihove kćeri redovito odlaze u crkvu i predane su vjeri. Posvećenost molitvi u obitelji Brletić posebno je izražena ovih dana, uoči i na sam blagdan Velike Gospe.
- Svaki dan idemo na misu, najčešće ujutro, a ako ne stignemo, onda uvečer. Molimo i devetnicu Majci Božjoj, a osim u Daruvar, na misu odlazimo i u Končanicu. Naravno, idem i na ispovijed i na misi na Svetu pričest – kaže Martina, dodajući kako uz sve to ona i suprug i kod kuće zajedno mole.
Marija kao uzor
Uz sve to, vrlo su aktivni u crkvenoj zajednici. Nikola na misama skuplja milodar, a Martina je crkveni lektor, što znači da čita svete tekstove na misnim slavljima. K tome je i u molitvenoj zajednici Krvi Kristove, a ona i suprug redovito čiste i uređuju crkvu Presvetog Trojstva zajedno s ostalim vjernicima.
Martina kaže kako im je vjera najvažnija stvar u životu.
- Vjera i nada. Naš nebeski Otac, Isus Krist i naša Majčica Marija kojoj se usrdno molimo. S posebnom radošću dočekujemo blagdan Velike Gospe jer je Marija naša zaštitnica, posebna majka koja je u svakom trenutku bila uz Isusa, nudeći mu podršku i ohrabrenje. Istovremeno, sve svoje boli i jade ona je nosila u sebi. Danas svima nama ona može biti veliki oslonac i zaštita, ali i uzor kako se ponašati u životu – zaključuje Martina.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!



