Stanko Kovačić iz Pakraca: "Ostao sam bez vida, razmišljao o najgorem... A onda su me oni spasili"

Članovi, zaposlenici i korisnici usluga koje pruža Udruga slijepih Pakrac - Lipik okupili su se u petak 12. prosinca u prostorijama Udruge u Pakracu kako bi uz druženje, prigodni domjenak i podjelu blagdanskih poklona obilježili Međunarodni dana osoba s invaliditetom.

Ova Udruga iz godine u godinu širi paletu pružanja usluga zadovoljnim korisnicima, a na njenom čelu već 17. godinu je 70-godišnji Stanko Kovačić. Čovjek je to koji će vas nasmijati, oraspoložiti i zabaviti iako je 100-postotni invalid, a nesreća koju je doživio na puno načina ga je obilježila.

Stanko umjesto lijevog oka danas ima očnu protezu, na desno oko samo uočava svjetlost i nazire vrlo mutne sjene, a nesreća mu je teško ozlijedila i desnu ruku.

Rođen je 1955. godine u Šeovici, osnovnu školu završio je u Pakracu, srednju obrtničku školu za zanimanje vodoinstalatera u Daruvaru, a kasnije je uz rad završio i Prometni fakultet te stekao zvanje inženjera cestovnog prometa.

U svijetu slijepih i slabovidnih osoba Stanko je izgradio ime i dobro je poznat, a ako nekom od starijih generacija Lipičana i Pakračana danas spomenete Stanka, svima će bez iznimke prva asocijacija biti nogomet.

Stoper za pamćenje

Igrao ga je Stanko neprekidno 24 godine, kombinirano u pakračkom „Hajduku“ i lipičkom „Slavoncu“, koji su do prve polovine sedamdesetih godina bili jedini nogometni klubovi na užem, lokalnom području. Dobro se snalazio i na malonogometnim turnirima, bilo da se radi o lokalnim, klupskim turnirima, radničkim igrama ili o nekad popularnim ekshibicijama „debeli - mršavi“.

Bio je visok. I mršav, kako sam kaže „ko pritka“, ali je bio snažan i vrlo žestok u duelima pa je gotovo cijeli nogometni „staž“ proveo igrajući na poziciji stopera, odnosno halfa kako se nekad zvala.

- Uf, što sam se volio tući na nogometu. Najdraže mi je bilo sačekati napadača kad je okrenut leđima da primi loptu i taman kad primi loptu ja svom snagom odnesem i njega i loptu tako da sudac ne može ništa suditi, priznaje Stanko i nastavlja.

- U školi mi je predavao profesor Đuka Kunce, on je vidio da sam dobar, da znam igrati i počeo me gurati na nogomet, najprije u reprezentaciju škole, a već s 15 godina sam igrao za seniore „Hajduka“, priča.

Budući da je bio vrlo talentiran i perspektivan nogometaš, izbjegao je služenje vojnog roka.

- Tih godina je pakrački „Hajduk“ za kojeg sam igrao, ušao u kvalifikacije za viši rang natjecanja i svaki kvalitetan igrač je bio bitan, a kako bi osigurali da budem na raspolaganju ekipi, sredili su da budem oslobođen vojnog roka, sjeća se Stanko koji je bio na korak da postane nogometni profesionalac.

- Kada sam postao punoljetan otišao sam na probu u „OFK Beograd“ koji je tada igrao 1. ligu. Prošao sam na probi, s ekipom odradio dio zimskih priprema, odigrao i nekoliko prijateljskih utakmice od kojih se posebno sjećam utakmice protiv „Mačve“. U to vrijeme sam živio kod brata Milana. Već nakon mjesec i pol dana vidio sam da je u svemu tome u igri mala lova od koje nisam mogao živjeti, a taman su mi ponudili posao u Staklani u Lipiku i odlučio sam se vratiti, priča nam Stanko i dodaje da se od suigrača s Karaburme sjeća Džibrića, koji je kasnije godinama igrao za sarajevski „Željezničar“.

Staklanski reprezentativac

Stanko je 1979. godine prešao raditi u „Croatiatrans“, a nogomet je nastavio igrati u „Slavoncu“ sve do 1987. kada na poziv profesora i trenera Nikole Šimića ponovno dolazi u „Hajduk“ kako bi pomogao u formiranju mlade nogometne generacija pakračkog kluba.

- Pojavili su se talentirani mladi igrači, Mađar, Zailac i ostali mladi dečki. Zajedno s njima, ali i s Mokom, kumovima Repom i Borisom Nježićem odigrao sam svoje posljednje igračke godine koje su trajale do pred sam početak rata, prisjeća se Stanko.

Bio je podjednako dobar i u malom nogometu, posebno u ekipi „Staklane Lipik“ koja se svake godine natjecala na „Staklanijadama“, radničkim igrama staklanskih radnika iz Pančeva, Paraćina, Zaječara, a dogurao je Stanko i do staklanskog reprezentativca bivše države.

Iako mu je teško izdvojiti neku posebnu utakmicu, kaže da rado pamti prijateljsku utakmicu protiv „Malog Ajaxa“, ekipe mladih igrača zagrebačkog „Dinama“ koja je sredinom sedamdesetih godina odigrana u Lipiku na tadašnjem nogometnom igralištu koje se nalazilo na mjestu današnjih bazena.

- Sjećam se dobro te utakmice u kojoj su nas pobijedili 5:3. Za tu ekipu su igrali Ivković, Deverić, Dumbović, a Mlinarić je tad još bio klinac i ušao je u drugo poluvrijeme. Išao je kao zvrk. Čuvao ga je Jogun koji je igrao desnog beka, a Mlinarić počeo gurati loptu kroz noge, svezao ga u čvor. Gledalo nas je par tisuća ljudi, ja sam igrao halfa. Gledam šta nam taj klinac radi i kažem si, moram pomoći Jogunu, ali Mlinarić i meni gurne kroz noge.

E, tad mi je bilo dosta, sljedeći napad ga sačekam na jednoj lopti i ukližem mu i odnesem ga tako žestoko da do kraja utakmice više nije ušao ni u dribling, ni u duel, prisjeća se uz smijeh Stanja čiji život se potpuno mijenja 2001. godine kada se dogodila nesreća koja mu je, kako i sam kaže, „okrenula svijet“.

Slučajno aktivirao bombu

Eksplozija ručne bombe, odnosno njenog upaljača koji je eksplodirao nesretnim slučajem, ozlijedila mu je glavu i lice, nastradala su mu oba oka, lijevo je odmah uništeno, a za desno su se doktori kasnije borili mjesecima. Eksplozija mu je ozlijedila i prsa i raznijela šaku desne ruke pa je ostao bez kažiprsta i srednjeg prsta.

- Fizičke posljedice ove nesreće su bile teške, ali jednako teške su bile i psihičke. Pet godina praktički nisam izašao iz kuće, a i kada bih sa suprugom Gordanom izašao u šetnju, bilo bi to u ponoć, samo da nikog ne sretnem na ulici, da me nitko ne vidi, priznaje Stanko dok se prisjeća tog kobnog dana.

- Nesreća se dogodila početkom 2001. godine na Gavrinici, u roditeljskoj kući kod groblja u kojoj je tada živio moj otac Ilija. On je, inače, u Drugom svjetskom ratu preživio logor u Auschwitzu u kojem je bio 17 mjeseci. Dok sam toga dana čekao susjeda da dođe i pomogne mi da zamijenimo neki ležaj, čitao sam neku tatinu dokumentaciju, između ostalog gledao sam i pasoš NDH koji je tata pronašao i koji sam obećao pokloniti muzeju. Prilikom otvaranja ili zatvaranja jedne ladice aktivirao sam bombu, a da nisam ni znao da je bomba tamo, priča Stanko.

Najprije je na 20 dana završio u bolnici u Požegi, potom je isto toliko proveo na zagrebačkom Rebru, kaže da se iz tog perioda sjeća svega i da mu je najteže palo uništeno samopouzdanje, do te mjere da je razmišljao o samoubojstvu.

- Sjećam se da sam uspio doći do jednog prozora i otvoriti ga, s namjerom da skočim. Kad sam ga otvorio pitao sam cimera gdje smo mi to, a on meni kaže u prizemlju tako da je ta ideja propala, prisjeća se.

Stanko taj događaj danas prepričava sa smiješkom, ali priznaje da mu tada nije bilo do smijeha.

Samoća, depresija i unutarnja borba

U bolnici ga je redovno obilazila supruga Gordana i bratić Branimir Braco Ljevaković kojem je u ratu također nastradalo oko pa je zato Stanko u njega imao veliko povjerenje. Posjećivali su ga i prijatelji, ali na savjet psihijatra, za vrijeme posjeta su šutjeli i nisu mu se javljali kako ga ne bi dodatno uznemirili.

- Za jednog posjeta pita me Gordana:

- Hoćeš da ti dođe Tukša?

- Neću!

- Bi li da dođe Rekac? - pita ona.

- Ne!

- A Pero Božić? Pjerabon?

- Neću! - odgovorim, a nisam ni znao da su stajali pored kreveta i slušali. Kasnije mi je pričao Pero:

- Došlo mi da ti zavrnem onaj nožni palac - priča nam Stanko.

Povratkom kući uslijedio je period samoće, depresije i žestoke unutarnje borbe koju je vodio dok je za to vrijeme supruga Gordana na sebe ponijela sav teret Stankovog novog stanja i ograničenja s kojima su oboje morali naučiti živjeti. Kasnije u razgovoru Stanko mi je kratko rekao: "To ti je ljubav!"

I upravo Gordani za ljubav prihvatio je njeno dugogodišnje nagovaranje da ode na druženje slijepih koja su bila organizirana kod Miše Strage u Lipiku.

- Stalno bi mi govorila kad je dolazila s posla, pitao je za tebe ovaj, pozdravio te onaj. I jednom, 2009. godine molila me da zbog nje odem na to druženje. Pristao sam i dogodio se neki klik u glavi i od tad je sve drugačije. Pomoglo je što sam na tom druženju sreo Ivu Buzeka, nekadašnjeg kolegu sa Staklane, krenula tako priča, mi se opustili, dernuli par piva i to je bilo to.

Skrivena želja

Moram spomenuti da sam prije nesreće bio jako društven tip, volio sam biti u društvu, posebno kroz sport. Takav način života čovjeka izgradi, nauči se na pobjede i poraze, postane jak toliko da ni ne zna kakve sve prepreke i probleme može savladati. Sada vidim da i onda kada sam bio u najvećoj samoći i najvećem mraku, u meni je bila skrivena ta želja da se nekad ponovno vratim među ljude i profunkcioniram normalno, koliko je to bilo moguće, pojašnjava Stanko koji je član Upravnog odbora Hrvatskog saveza slijepih.

Na pitanje je li ga aktivnost u Udruzi slijepih spasila, bez okolišanja odgovara da je i da ga je naučila empatiji, a kroz rad u Udruzi je uvidio koliko je svaki čovjek vrijedan usprkos svojim ograničenjima i invaliditetu.

- Ono što me drži i što našu Udrugu čini prepoznatljivom je što imamo 11 zaposlenih ljudi, a još dvoje planiramo zaposliti, kaže.

Danas više brine o drugima nego o sebi, zajedno s videćim pratiteljima i osobnim asistentima na koje je posebno ponosan. Ponosi se Stanko što on i njegova vrijedna ekipa iza sebe ima nekoliko vrlo uspješnih i vrijednih projekata koji su podržani i sufinancirani iz EU fondova i državnih institucija, a osim o članovima s područja Pakraca, brinu i o onima iz Lipika, Novske, Poljane i Daruvara. Posebno se baziraju na djecu i mlade kako bi kod njih probudili empatiju i podigli svijest o važnosti prihvaćanja i integriranja osoba s invaliditetom.

Privatno jedva čeka da iz Zagreba dođe kćerka Tamara, koja radi kao liječnica na Jarunu i Stankova najveća radost, 6-godišnja unučica Dora.

Sport i rakija

Slobodno vrijeme provodi sa svojim susjedima i prijateljima koji su također odigrali važnu ulogu u Stankovom „povratku“. Iz prve ruke mogu posvjedočiti da je ovo nekad brojno i vrlo veselo društvo (koje smo iz milja zvali „panjevi“) znalo pripremiti neponovljiva druženja kakva je teško prepričati i opisati. Posebno za Tucindan, uz pečenje pečenice koje bi pratio Cijin performans na izmišljenom instrumentu - kosabajsu. Siniša je umro, Gustu je stisnula bolest i godine, Braco ima obaveza oko udruge, a i ostali sve rjeđe navraćaju. Tako ćete na klupi koja je postavljena uz središnju lipičku Ulicu Ante Starčevića, najčešće vidjeti Stanka i Franju. Glavna tema im je sport. „I rakija“, uz smijeh dodaje Stanko misleći na pečenje rakije obzirom da su obojica vrlo kreativni kada je u pitanju spravljanje ovog, kod nas, popularnog pića.

Kaže da je uz standardne voćke koje mogu fermentirati, dosad pekao rakiju od kupina i trešnje hrušta, a dodaje da je Franjo čak pekao rakiju od bazge!

- Znam se zezati pa kažem da pijemo sve osim kolomaza i rabljenog ulja, smije se Stanko.

Ni ovaj naš susret nije prošao, a da ne nazdravimo. I dok me kurtoazno pitao: „Jesi za jednu?“, već je vadio prozirnu, staklenu, rezbarenu pljosku u kojoj je bila tekućina zlatno-žute boje.

- Popij slobodno, pa ovdje te ionako nitko ne vidi, našalio se na svoj račun Stanko.

Moram priznati da sam kod njega, Franje i „panjeva“ popio neke od najboljih, ali iskreno, i neke od najotrovnijih rakija u životu. Ova je bila među (naj)boljima!

Ne znam je li rakija stvarno bila tako dobra ili sam bio pod utjecajem atmosfere i  Stankove zarazne vedrine, ali sam se i kroz ovo jednosatno druženje uvjerio da je naše lokalno društvo bogato jer ima takvog posebnog čovjeka.

- Želio bih da svi koji se bore s nekim životnim nedaćama i poteškoćama, nikad ne odustaju i da ustraju u toj borbi. Uz poštenje koje mi je u životu bilo najvažnije, mislim da su to najveće vrijednosti koje trebamo njegovati i prenositi, zaključio je. 

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!