Slijepi Lovro (18) iz Pakraca stekao prijatelje za cijeli život: "Ovo mi je bilo najbolje ljeto ikad"

Kada se u lipnju ove godine iz zagrebačkog Centra za odgoj i obrazovanje ''Vinko Bek'' vratio kući u Pakrac na praznike, 18-godišnji Lovro Kozić nije ni slutio da je pred njim najbolje ljeto ikad. Za to su se pobrinuli njegovi prijatelji iz Udruge slijepih Pakrac-Lipik, u koju Lovro redovito odlazi kad je u rodnom gradu, s obzirom da je od rođenja slijep. Mirsada Madžarević, voditeljica projekata i dobri duh udruge, kako joj mnogi tepaju, odlučila je pomoći Lovri da pronađe nove prijatelje.

- Lovro se od petog razreda školuje u Zagrebu pa je s godinama izgubio kontakt s vršnjacima iz Pakraca. Kako ljeto ne bi proveo sam, odlučili smo putem društvenih mreža pozvati mlade ljude da ovoga ljeta provedu neko vrijeme s njim – priča nam Mirsada.

Lovro i njegova majka Silvija s tom su se idejom složili pa je na Facebook stranici udruge uskoro osvanula Lovrina fotografija i uz nju zanimljiv poziv.

Edukacija u udruzi

- Upoznaj Lovru. Lovro ima 18 godina. Školsku godinu provodi u Zagrebu, a ljeto u Pakracu. Voli glazbu, voli dobru hranu, voli pričati o stvarima koje poznaje – i još više o onima koje tek treba otkriti. Lovro ne vidi. Ali to nije ono što ga određuje – pisalo je na objavi koja je i nas oduševila pa smo opširniju priču o Lovri istoga dana objavili i na našem portalu, a možete je pročitati OVDJE.

Sve to urodilo je plodom jer se na Lovrin ''oglas'' uskoro javilo troje prekrasnih mladih ljudi – 17-godišnji Valentino, 18-godišnja Lucija i 23-godišnja Paulina. Prije nego što su se počeli družiti s Lovrom, njih troje prošlo je kratku edukaciju o svakodnevici slijepih i slabovidnih osoba. A onda je počela zabava.

- Svi troje s Lovrom su odmah ''kliknuli''. Lucija se prva javila i upoznala s njim, Valentino i on su se posebno povezali, a Paulina, koja je starija od svih njih, im je bila poput mame – smije se Mirsada.

Svaki susret bio je pomno isplaniran i svi četvero će ta druženja još dugo pamtiti. Potvrdio nam je to i sam Lovro koji je oduševljen novim prijateljima.

- Bilo nam je prekrasno, jako mi je drago što su se javili i što smo se imali priliku upoznati. Išli smo na kave u kafiće, puno smo šetali po gradu, bili smo u kuglani i teretani, čak smo jedan dan išli na burgere u Daruvar – oduševljeno nam priča Lovro.

I dalje u kontaktu

Presretna zbog ovakvog razvoja situacije je i njegova majka Silvija.

- Prezadovoljna sam kako je sve ovo ispalo. Mislim da se rodilo prijateljstvo koje će trajati. Hvala Udruzi slijepih koja je uvijek uz nas – kaže nam Silvija.

Iako se ovih dana vratio u školu u Zagrebu, Lovro je ostao u kontaktu s prijateljima.

- Razmijenili smo brojeve telefona tako da ćemo se i dalje čuti i svakako susresti kada ponovno dođem u Pakrac – kaže Lovro.

Oduševljenje zbog novog prijateljstva ne kriju niti Lovrini prijatelji. Njegova vršnjakinja Lucija Konecki (18), inače učenica 4. razreda Ekonomske i turističke škole iz Daruvara, otkriva nam kako nije nimalo dvojila oko toga treba li se javiti Lovri nakon što je na društvenim mrežama vidjela objavu Udruge slijepih.

- Vidjela sam da Lovro traži društvo preko ljeta i nije mi se svidjela pomisao da praznike provede sam. Zbog toga sam se odlučila javiti Udruzi slijepih. I nisam pogriješila. Lovro je super osoba, čim smo se upoznali sve je išlo kako treba – priča nam Lucija.

Dodaje i kako je tijekom ovoga iskustva naučila puno toga o slijepim osobama.

Lovrine ''supermoći''

- Mnoge stvari nisam do sada znala, a mislim da i mnogi drugi ne znaju. Primjerice, slijepe osobe hodaju pomoću bijelog štapa, to im olakšava kretanje u prostoru. Prije nego što sam upoznala Lovru, nikad nisam uživo vidjela nekoga s bijelim štapom. I sama sam ga pokušala koristiti, nije jednostavno i mislim bi mi, da se nađem na Lovrinom mjestu, bilo poprilično teško bez pomoći drugih osoba. No, on se sasvim dobro snalazi – zaključuje Lucija.

Lovrinim''supermoćima'' oduševljen je i njegov novi prijatelj Valentino Lovrić (17), budući monter suhe gradnje iz Pakraca, koji se na druženje s dotad nepoznatim mladićem odlučio nakon što je njegova mama vidjela oglas Udruge slijepih na društvenim mrežama.

- Lovro me u nekim stvarima baš iznenadio. Recimo, jedan dan smo stajali na ulici i on je po zvuku prepoznao određenu marku automobila. To mi se jako svidjelo. Iako ne vidi, Lovro očito puno bolje od nas upotrebljava druga osjetila – kaže Valentino.

Dodaje kako je, jednako kao i Lovro, iskreno uživao u svim aktivnostima u kojima je njihova malena družina sudjelovala ovoga ljeta.

- Bilo je zabavno, svaki naš susret je bio detaljno isplaniran. Drago mi je što sam Lovru odveo u teretanu, to mu je bio prvi takav izlazak. Družili smo se i doma, zajedno smo gledali filmove. S obzirom da Lovro ne vidi, morao sam mu objašnjavati što se točno događa na ekranu, no nije mi to predstavljalo problem – kaže Valentino.

Iskrenost i dobrota

Lovrom je oduševljena i 24-godišnja medicinska sestra Paulina Nikolić koja se također odlučila upoznati s njim i to jer ju je, kaže, ''kupio'' već sam oglas Udruge slijepih. A kada se s Lovrom konačno i susrela, znala je da se stekla istinskog prijatelja.

- Oduvijek osjećam potrebu za volontiranjem i želju da učinim nešto za druge. Zbog toga sam se javila Udruzi slijepih. Već prilikom prvog susreta jednostavno sam se zaljubila u Lovrinu osobnost, vidi se da je iskrena osoba, pun dobrote. I iako ne vidi, on ipak vidi svijet na poseban način, svojim ljupkim očima – kaže Paulina.

Oduševilo ju je što Lovro voli hranu kao i ona te kroz smijeh priča kako se vesela akračka četvorka tijekom ljetnog druženja dobro najela.

- Tu smo na neki način testirali granice jedni drugima. Primjerice, nagovarali smo Lovru da kuša hranu koju do sada nije jeo. Tako je bilo i s drugim aktivnostima. Prvi put smo ga odveli u kuglanu, s Valentinom je bio u teretani – kaže Paulina.

I nju je, kao i Valentina, fascinirala Lovrina sposobnost da izvanrednim korištenjem drugih osjetila kompenzira činjenicu da ne vidi.

Profesionalno usavršavanje

- To je zaista nevjerojatno. Primjerice, jedna moja kolegica mu je prije desetak godina pekla palačinke, on je se i danas sjeća po glasu. Ili, jednom smo sjedili u kafiću, a netko je za drugim stolom koji je bio poprilično udaljen od nas jeo pecivo. No, bez obzir na udaljenost, Lovro je osjetio miris peciva. Nevjerojatno i kako dobro pamćenje ima, odmah pamti datume rođenja, imena i prezimena, sve – kaže Paulina koja prije susreta s Lovrom, osim povremeno na poslu, nije imala ozbiljnijeg doticaja sa slijepim osobama pa će joj ovo iskustvo i u profesionalnom smislu dobro doći.

- Ono što mogu zaključiti nakon svega jest to da slijepe osobe zaista trebaju nekoga da ih vodi, no vrlo često one su te koje vode druge – kaže Paulina.

A osim što je stekao nove prijatelje s kojima je, kaže, ostao u kontaktu i nakon povratka u školu, Lovro je ovoga ljeta dobio i priliku da se profesionalno usavršava.

- Nakon što su vidjeli na internetu priču o meni, iz pakračke Lokalne razvojne agencije su me pozvali da ondje odradim praksu. Pristao sam, naravno. Bilo je to jako lijepo i korisno iskustvo na kojem sam zahvalan – kaže Lovro, dodajući kako je u Razvojnoj agenciji naučio jako puno toga.

Što smo naučili?

A da on nije jedini koji je tom prilikom učio, najbolje ilustrira post koji je, nakon Lovrine obavljene prakse, na društvenim mrežama objavila ravnateljica Lokalne razvojne agencije ''PAK-RA'' Zrna Garača. Post koji ilustrira kako učiti možemo i trebamo svaki dan, no ne samo iz knjiga, nego i od dobrih ljudi koji nas okružuju. Ljudi poput Lovre. I zato ćemo upravo objavom Zrne Garače zaključiti ovaj tekst, u nadi da ćemo nakon njega svi biti malo bolji i pametniji:

"...i ja se pitam sada tko je domaćin, a tko je bio gost..."

Kažu tako stihovi meni jedne drage pjesme, a danas ne postoji bolji opis od toga za ono što želim reći. A želim reći da je, kao što ste već vjerojatno i čitali ili čuli, Lovro proteklih mjesec dana bio naš pomoćnik u našoj lokalnoj razvojnoj agenciji i obavljao kod nas učeničku praksu. Nisam bila sigurna hoće li prihvatiti naš poziv, s obzirom da nismo baš nudili ono što je tražio, ali on se bez razmišljanja odazvao i upustio se skupa sa nama u ovu avanturu. I bili smo vrijedni. Prošli smo puno praktičnog dijela uredskog poslovanja, poslovne komunikacije, svašta nešto. Priznajem, popili smo i puno cappucina od čokolade, a bome smo i fino jeli za gablec. Pizza iz pekare sa najfinijim tijestom, Lovrine najdraže flekice sa kupusom... Svašta se našlo na našem meniju! Pjevali smo, najviše Vannu, pa ste iz našeg ureda mogli čuti pjesmu, ali s Lovrom je i posao doslovno - pjesma!

Ali, na kraju ovog našeg druženja, ja se zaista pitam tko je domaćin, a tko je bio gost i tko je tu ustvari koga učio?

Možda mi jesmo Lovru naučili neke korisne i danas sutra uistinu bitne stvari koje može primijeniti u obavljanju posla za koji se školuje, ali ipak mislim da je on nas naučio nečemu puno bitnijem i puno vrjednijem od, uz dužno poštovanje, jednog uredskog poslovanja ili ijednog projekta sa kojim sam se susrela. Lovro nas je naučio kako vidjeti. Ne, ne idem u onom pravcu da nas je naučio vidjeti srcem jer on ne vidi, znam da to možda zvuči kao klišej. Mislim da nas je stvarno naučio vidjeti one neke stvari koje ne cijenimo dovoljno. Niti jedan put nije došao bez osmijeha na licu i naučio nas je vidjeti koliko jedan osmijeh može biti dovoljan da se netko zbog njega osjeća ljepše i ugodnije. Kraj svakoga koga bismo sreli na hodniku nije prošao bez "dobar dan", i to ne onog reda radi "dobar dan", nego vedrog i veselog i, možda najbitnije - iskrenog - dobar dan! Naučio nas je vidjeti važnost primjećivanja ljudi koje možda samo u prolazu susrećemo, ali to jedno "dobar dan" daje tom naizgled nebitnom susretu jednu ljepšu dimenziju i, između ostalog, spada u opću kulturu. Iako se naziva opća, mnogima baš ta nedostaje, pa kad tome dodate činjenicu da slijepa osoba primijeti da je netko u prolazu pored nje i uvijek kulturno pozdravi, zaista vidite da i to banalno pozdravljanje i nije baš tako nebitno. Moć raspoznavanja i primjećivanja zvukova koju Lovro ima nešto je što vam stvarno teško mogu opisati. I ne pretjerujem kad kažem da me naučio vidjeti koliko zvukovi koje nekad niti ne doživljavamo mogu biti važni i korisni. Niti u jednom trenutku i niti u jednoj situaciji nije dao prostora da se termin "nedostatak" imalo približi njemu, jer u svakoj se situaciji snalazio na zavidnoj razini i za neke po godinama starije od njega. Naučio nas je vidjeti važnost snalaženja.

Prije početka ove naše priče, svi smo mi djelatnici prošli obuku vođenja slijepe osobe i svi smo mi bili taj kontakt i dodir ruke koji je Lovri potreban za kretanje. Ali jednom prilikom po njega je došla mama i kada je ona preuzela taj kontakt, taj je dodir bio nešto potpuno drugačije. Vidjeli smo da je stvarno majčina ljubav nemjerljiva sa ičim, da ta ljubav prelazi sve dimenzije koje postoje i da je majčin dodir nešto što zaista nitko ne može zamijeniti.

Naučili smo da riječ vidjeti ne znači samo ono što nam prvo pada napamet i ono za što ju najčešće koristimo, nego da ona može značiti nešto puno više. Kada bismo riječ "vidjeti" zamijenili riječju "osjećati" možda bismo više vidjeli jedni druge. Jer, sigurna sam, mi smo vidjeli Lovru i on je vidio nas.

Na kraju ovog iskustva želim reći da sam do neba ponosna na Lovru i da sam sigurna da će ga njegova snalažljivost, karakter i vedrina voditi uspješno na njegovom putu, a njegov najveći vodič na tom putu nije bijeli štap, nego njegova neopisiva ljubav prema ljudima i životu.

Hvala ti Lovro za ovo predivno iskustvo!

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!