SADA JE SVE LJEPŠE
NOVA PRILIKA ZA ŽIVOT Petra (23) iz Čazme ima novo srce: ''Osjećam se odlično, želim trčati i pokrenuti vlastiti posao''
Foto: Privatni album
POSEBNA LJUBAV
Šaptač pticama iz Siščana: ''U mojem utočištu zna biti 400 ptica, moja misija je pomagati im''
''Moj pokojni djed kojeg nikad nisam upoznao jer je umro otprilike u vrijeme kad sam se ja rodio, obožavao je ptice. Moj otac je govorio kako je imao 'pernate ruke''', priča Manuel
SVE ZA LJUBAV
Ljerka Stanić (73) iz Daruvara: ''I žmirećki heklam anđele, pisanice, piliće... Pa ih darujem ljudima i bolnicama"
KOD SVETOG IVE
Dežanovčani na hodočašću u BiH: ''Propješačili smo 183 km. Sve nas boli, no vrijedilo je svakog žulja''
VRATIO NOVAC
Ljudina iz Čazmatransa postao zvijezda: ''Pipi nas vodi na more? Lijepo od njih, javit ćemo im se''
- Svaki čovjek na ovome svijetu rođen je s nekom misijom. Moja je da spašavam ptice – priča nam Manuel Jacmenović koji u Sičanima kod Čazme vodi utočište za ptice. Na obiteljskom imanju na kojem živi posljednjih 30-ak godina, otkako je pobjegao iz zagrebačke vreve, u svakom je trenutku između 200 i 300 ptica, ponekad i do 400. Onamo dolaze ranjene i bolesne, a Manuel ih njeguje sve dok ponovno ne uzmognu letjeti i pronaći sreću negdje drugdje.
- Neke i ostanu jer se ne mogu u potpunosti izliječiti Primjerice, slomljena krila im zacijele, ali i dalje ne mogu letjeti. Pa im Siščani postanu stalno dom. A ima i onih koje ostanu jer im se ovdje jednostavno sviđa – priča Manuel.
Manuelovi ljubimci
Poput Sivke, njegove miljenice koja je, baš kao i on, u Siščane stigla iz Zagreba.
- Ispala je iz gnijezda kao maleni ptić. Pronašla ju je jedna obitelj koja živi u stanu pa, kako je ptica rasla, bilo im je sve teže brinuti o njoj. Stoga su je poslali s k meni. Othranio sam je, svidjelo joj se ovdje i više ne želi otići. Postala je pravi kućni ljubimac, voli se maziti i uživa u ljudskoj pažnji – otkriva naš sugovornik.
Baš kao i Puri, puran koji sa svojom družicom također živi na Manuelovom imanju, i to otkako su bili purići stari svega nekoliko dana.
- Njih sam kupio jer sam baš želio imati pure. Puri je pravi maneken i maza, voli se fotografirati i zapne za oko svakome tko dođe na imanje – kaže Manuel te priču o krugu svojih miljenika zatvara galebicom Principessom, koja je u njegovo utočište stigla slomljenih krila. Iako je ozdravila i više je ništa ne boli. Principessa više ne može letjeti, a doživotnu stanarinu u utočištu plaća kroz privrženost i ljubav prema Manuelu. I ne zna se tko koga više voli.
A Manuelova ljubav prema pticama korijene ima još u vremenu kada se on još nije ni rodio.
''Pernate ruke''
-Moj pokojni djed kojeg nikad nisam upoznao jer je umro otprilike u vrijeme kad sam se ja rodio, obožavao je ptice. Moj otac je govorio kako je imao ''pernate ruke''. Znao je s pticama kao nitko. Tako je moj otac jednom prilikom nabavio dvije papigice u nadi da će izleći mlade, no to se nikako nije događalo. Stoga ih je poklonio mojem djedu, a kad je idući put došao kod njega, na djedovom užetu za rublje čekala ga je čitava obitelj papigica. Djed je jednostavno znao kako ih potaknuti da dobiju mlade – kaže Manuel.
I njegov otac bio je, kaže, jako volio životinje te Manuela često odvodio u prirodu. Tako je bilo neminovno da ljubav koju su prema životinjama, a posebno pernatim ljepoticama, osjećali njegov otac i djed, naslijedi i sam Manuel. Još kao dijete počeo je promatrati ptice, učiti o njima, a onda i kući donositi ranjene i bolesne životinjice.
- Nisu me zanimale dječje igre i jurnjava za loptom. Bio sam fasciniran pticama. U to vrijeme nije bilo mobitel i interneta, učio sam iz knjiga, tražio savjete od veterinara, proučavao sam ptice o kojima sam brinuo. Na žalost, nisu sve preživjele, no i iz toga sam puno naučio – prisjeća se Manuel.
Kada je porastao i stekao zavidno iskustvo osnovao je udrugu odnosno današnje Društvo za zaštitu, pomoć i proučavanje ptica ''Ornitološki laboratorije'' te počeo druge educirati o pticama. Uz to, Zagreb je odlučio zamijeniti mirnijom sredinom.
- Nisam se snalazio u zagrebačkoj gužvi, čeznuo sam za prirodom. Stoga sam, u dogovoru s ocem, preselio u Siščane – kaže.
Spas za galebove
U međuvremenu je diljem Hrvatske počeo održavati predavanja, seminare i radionice o pticama, a s vremenom su mu ljudi počeli dolaziti s ranjenim ili ostavljenim pticama. Zanimljivo, najviše je poziva upomoć bilo zbog ranjenih galebova.
- Mladi galebovi su poprilično nespretna stvorenja pa kad krenu letjeti sami često doživljavaju nezgode. Primjerice, teško se nose s burom i jakim zračnim strujama pa se znaju zaletjeti u zgradu ili stijenu te slomiti krila. Isto tako, često traže hranu na parkiralištima i oko kontejnera pa postanu žrtve neopreznih vozača automobila, a mnogi mladi galebovi znaju stradati od starijih koji ponekad budu vrlo agresivni – pojašnjava Manuel.
Kako bi mogao spasiti što više galebova, naš je sugovornik prije nekoliko godina odlučio otvoriti azil za galebove. U suradnji s udrugom ''Živa priroda'' prvo je utočište otvorio kod Velike Gorice, zatim se ono preselilo u Pisarovinu, da bi na koncu Manuel zaključio kako je najbolje da o galebovima, ali i drugim pticama brine u svojim Siščanima. Tome je prilagodio čitavo obiteljsko imanje, a za galebove je čak iskopao i umjetno jezero s otočićem.
- Utočište je podijeljeno u tri sektora. Jedan je rezerviran za galebove, drugi za perad, koke i patke, a treći za golubarice, papigice i slične ptice. Na imanju u sezoni, koja traje od proljeća do jeseni, odnosno u vrijeme kada ptice uče letjeti i često padaju iz gnijezda, zna biti oko 400 ptica – kaže Manuel.
Koliko ih je sveukupno prošlo kroz utočište teško je i izbrojiti. No, među Manuelovim ''pacijentima'' neki se lakše pamte od drugih.
Neobični stanari
- Donosili su mi ptice s kojima ranije nisam imao previše iskustva, primjerice šljuku ili pupavca. U utočištu imamo i jednog albino vrapca koji je zaista poseban. Ovdje je na sigurnom jer bi u prirodi, što zbog sve boje, što zbog slabog organizma, vjerojatno brzo postao plijen nekom grabežljivcu. Dakako, s obzirom da su Siščani selo rod, imamo i rode koje ponekad, ako su jako bolesne ili ranjene, i prezime u utočištu – pojašnjava Manuel.
U utočište ptice dolaze u različitim stanjima, a dobra vijest je da se većina njih uspije oporaviti.
- Čim mogu ponovno letjeti, većina ptica odlazi s imanja. Uglavnom su to divlje ptice, no imam i papigica koje su vlasnici iz nekog razloga napustili. Oni su spremni za udomljavanje. No, kad mi dođu ljudi i kažu bi udomili pticu, objasnim im da to nije igračka i da se o njoj moraju jako dobro brinuti – napominje Manuel.
Moraju, dakako, voljeti i pokušati razumjeti životinju te imati na umu činjenicu da nisu sve ptice iste.
Bos već 30 godina
- Ne možete pronaći ni dva ista vrapca. Svaka ptica je posebna na svoj način, baš kao i bilo koja druga životinja ili ljubimac, poput psa, mačke, hrčka… - naglašava Manuel.
A razumije se Manuel jako dobro i s drugim životinjama. Uz ptice, na imanju ima i dva psa, magaricu Lanu i konja Brega, koji je dbio ime po slavnom konju junaka Aragona iz Gospodara prstenova. Sve životinje na njegovoj farmi žive slobodno, baš kao i sam Manuel.
- Želim živjeti u skladu s prirodom. tako već 30 godina hodam bos.Kako bih osjetio prirodu, bio bliži svojim malenima, uzemljujem se i primam energiju, čak i zimi sam bos. Samo kad idem u grad obučem neku minimalističku obuću jer su ulice prljave - kaže Manuel.
Iako ne može zamisliti život drugačiji od ovoga koji trenutno vodi, naš sugovornik priznaje kako nije uvijek lako. Njegovo društvo se financira gotovo isključivo donacijama koje su neredovite.
- Ima dobrih ljudi koji pomognu. Nama dobro dođe svaka donacija jer u utočištu uvijek nešto treba. Primjerice, baš ovih dana gradimo most na jezeru za galebove, koji će povezati obalu s otočićem u sredini jezera, za što skupljamo donacije. Iako većinu poslova obavim pomoću prijatelja i volontera, materijal je skup – kaže naš sugovornik.
Dodaje kako će u utočištu rado primiti i druge oblike donacija.
Dobrodošle donacije
- Zna se dogoditi da nam lokalni pekari daju stari kruh, proizvođači jabuka svoje viškove, netko donese vreću kukuruza, netko daske za nove kućice. Svaka pomoć je dobrodošla, bilo da je riječ o vreći žita ili komadu stare grede. I tako uvijek nekako proguramo mjesec – kaže Šaptač pticama iz Siščana.
Kad čuje taj nadimak, smije se i pojašnjava nam kako su mu ga nadjenuli mediji. I, zaista, čini se kako nema nadimka koji bi bolje opisao čovjeka čiji odnos s pticama nadilazi riječi, čovjeka koji zna kada su njegove ljubimice gladne, kada ih nešto boli, kada su radosne. Koji u njihovim glasovima prepoznaje nijanse koje drugima promaknu.
- Nadimak je fora, ali ja volim reći da ptice više slušam nego što im šapćem. A one uvijek znaju kada ih netko sluša – kaže.
Svi koji žele pomoći Manuelu u daljnjem ispunjenju njegove životne misije, donacije za Društvo za zaštitu, pomoć i proučavanje ptica ''Ornitološki laboratorij'' mogu uplatiti na broj računa HR4224020061100864591 ili se javiti osobno Manuelu putem društvenih mreža.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
NAJVEĆA OBOŽAVATELJICA
Gareščanka Manuela ostvarila životni san: ''Prošla sam ABBA-inim stopama u Stockholmu''
TREĆA SREĆA
Daruvarčani osvojili Triglav: ''Planina traži snagu i strpljenje, ali nagrađuje uspomenama''
SLAVONSKA DUŠA
Na Dane šljiva u Sirač stižu Bosutski bećari, jedan od najstarijih hrvatskih tamburaških sastava
LAKO GA JE ZAVOLJETI
Mađarica Rebeka već 10 godina živi u Daruvaru: ''Ovo je sada i moj grad kojem ću se uvijek vraćati''
×
![]()