Profesori fizike često nisu omiljeni. Ali prof. Prević jest. Jer je generacije naučio ljepoti života...
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Neke priče je uvijek teško napisati, a pogotovo kad pišeš o ljudima s kojima si prijatelj već dugi niz godina. Teško je biti objektivan kad treba pisati o prijatelju s kojim si dijelio mnoge zajedničke trenutke i tko ostavlja toliki trag u zajednici kao što to Josip radi.
Josip Prević je čovjek koji ima tisuću i jedno polje interesa.
Posvećen je prije svega svojoj obitelji, nezaobilazan je u astronomskom i planinarskom društvu. Nesebično djeluje u župnoj zajednici.
Kad bi nabrajao sve ono što radi, mislim da ovaj tekst nikad ne bih mogao zaključiti.
Moje prvo sjećanje na Josipa Previća vezano je za neke davne godine i povratak s izleta u okolici Pakraca.
U to doba Josipa sam znao samo po pričama. Naime, njegov otac je bio, kako smo tad svi govorili, zubar, a moja mama zubni tehničar i ponekad sam od nje čuo priču o obitelji Prević.
Dojam koji sam tad dobio o njemu imam i danas i nebrojeno se puta upravo to pokazalo kao važna crta njegove osobnosti.
Dakle, vozeći se autom negdje na izlazu iz Pakraca sreli smo mladića koji je u sportskoj opremi trčao cestom. Promet je tada bio vrlo rijedak pa to i nije bio neki problem.
Moji su, naravno, stali i ponudili prijevoz do Daruvara. No, smiješak i objašnjenje kojim je odbio prijevoz pamtim i danas. Poželio je on probati istrčati maraton, a udaljenost do Pakraca i nazad je upravo idealna i stvarno bi bilo neprimjereno tad odustati.
Prošlo je neko vrijeme dok se nismo ponovo sreli.
Taj sam put već studirao i kao i mnogima, problem je bio položiti matematiku. Ne zbog težine samog predmeta koliko zbog činjenice da sam uvijek više naginjao društvenim predmetima, a matematiku sam premalo vježbao.
Bilo je to period kad su on i Dubravka drugi put postali roditelji, ali nije mu bio problem pomoći mi da se ponovo prisjetim svega što sam zaboravio.
Nije mu smetalo što remetim njihov mir i nakon desetak dana znali smo da je sve opet u redu.
Ali i to razdoblje pamtim po jednoj zgodi kojom je još jednom pokazao da su upornost i sistematičnost uvjet da se postigne rezultat.
Obično smo radili tri sata i tom zgodom zapeli smo na jednom zadatku za koji ni on nije nalazio rješenje. Ja, nestrpljiv kakav već jesam, predlagao sam mu da ostavimo taj zadatak i da radimo dalje, a tome ćemo se vratiti kasnije.
No, to nije dolazilo u obzir. Vrtjeli smo sto načina kako doći do konačnog odgovora sve dok u jednom trenutku nije shvatio da je pri samom prepisivanju nešto krivo napisano.
Ne jednom smo takve stvari ponavljali i na izletima i često sam se u situacijama kad bi najradije digao ruke od svega i odustao sjetio te priče.
I tu su se naši putevi razišli za neko duže vrijeme.
Josip je radio u MPD-u, a mnogi vjerojatno ne znaju da je bio vrlo blizu odlasku u Karlovac i radu u jednoj puno većoj firmi, no srećom Dubravkina ljubav prema Daruvaru presudila je da ga svi pamte u drugoj ulozi.
Naime, uskoro se zaposlio u Gimnaziji i postao profesor fizike.
Profesor s velikim P!
Mnogi njegovi učenici su upravo zbog njegovog entuzijazma i posve drukčijeg načina rada zavoljeli fiziku, a čak su i oni kojima se fizika nije sviđala priznavali da su njegovi sati zabavni.
Još uvijek negdje u skrivenim zakucima YouTubea postoji video kojim je objašnjava centrifugalnu silu. Dok je vrtio kantu punu vode vjerujem da su se svi njegovi učenici potajno nadali da će se sve proliti njemu na glavu kako bi se dobro nasmijali.
Međutim, unatoč očekivanjima Josip je ostao suh, a principa kako funkcionira sila vjerujem da se i danas sjećaju svi koji su to doživjeli.
Budući mi je taj dio njegovog rada manje poznat (osim iz priča drugih) evo što je o njemu napisala njegova bivša učenica Ljubica Čubrilović.
Zašto sam uz Josipa zavoljela fiziku
"Eh, da sam učio ja bih danas možda bio specijalista za kardiovaskularne bolesti ili asistent na biologiji a ja sam postao tamburaš zbog nekih rođaka..."
Kad nešto voliš, radiš to sa strašću. Balašević je postao tamburaš, a Josip Prević profesor fizike. O fizici je i govorio sa strašću, provlačeći prste kroz gustu kosu, a zatim zafrknuo rukave na kariranoj košulji. Ta strast i pozitivna energija bili su gotovo opipljivi.
Mi, nezainteresirani pubertetlije, piljili smo kroz gimnazijske prozore i maštali o velikim ljubavima, o vozačkim dozvolama i tome hoćemo li uštedjeti dovoljno od džeparca da si prvi u razredu kupimo mobitel. "Sve oko nas i u nama je fizika", govorio je Josip, a zatim krasopisom ispisivao formule po ploči. Strpljivo je objašnjavao sve zakone fizike, sve sile, gibanja, energije i teorije. Pomno je slagao sve čestice, atome, molekule i elemente u naše propuhaste glave znajući da će ponekad to sjeme truda pasti na plodno tlo.
"3. 3.1999. Ja pišem fiziku", piše u jednoj mojoj staroj bilježnici. Jer kod Josipa se rijetko pisalo. Tu se slušalo i gledalo. Eksperimentiralo. Demonstriralo centrifugalnu silu s kantom vode. A onda smo pod odmorom i mi demonstrirali centrifugalnu silu, ali nas je izdala gravitacija pa smo završili s krpama brišući mokar pod u učionici. Nije propuštao priliku da demonstrira zakone fizike vodeći nas na izlete na Petrov vrh, Ravnu goru i Velebit.
U Jablancu nam je objašnjavao silu morskih valova, na Zavižanu silu vjetrova, u autobusu centripetalnu silu. Desetljeće kasnije našla sam se u ulozi učiteljice astronomije i s jednakom strašću objašnjavala odnose planeta, zviježđa i raznih zakona i sila koje vladaju svemirom. S jednakom strašću dva desetljeća kasnije odlazim na Velebit i šaljem mu pozdrave s Premužićeve staze. Energija se potajno usadila, a sila me odvukla u iste prosvjetarske vode, zahvaljujući Josipu.”
Rekao sam već da je Josip prije svega posvećen svojoj obitelji. Doduše, postoji ljubavnica zvana Papuk na koju je Dubravka ponekad “ljubomorna”. Ali s obzirom da je sve to, kako Josip kaže, prvenstveno radi zdravlja, nekako je uspjela naći strpljivosti za suživot.
Nema toga što Josip ne bi napravio za nju, svoje četvero djece i ne znam ni sam koliko već unuka.
Od onih mitskih putovanja širom Europe s autima za koje se nije znalo kad bi se mogli pokvariti do vožnje središtima metropola u vrijeme kad se dostavlja roba u trgovine pa do posjeta nekim najpoznatijih svjetskih muzeja uz određenu dozu snalažljivosti koje se mnogi ne bi sjetili.
I sad mi se diže kosa na glavi kad se sjetim priče iz prošlih dana i brojke ljudi koju je svojim starim Opelom vozio u Pazin.
Ljude i kompjutor!
Na moje pitanje kako se usudio sve to napraviti, odgovor je bio:
“A nisam nikog mogao ostaviti u Daruvaru!”
I to je još jedna od onih lijepih priča o njemu i njegovoj obitelji. Puno djece nosi sa sobom i puno njihovih prijatelja. Za koje je kuća u Donjem Daruvaru uvijek bila širom otvorena i za koju sam se ponekad zezao da je hipi komuna.
Jedna od onih koja je imala prilike osjetiti taj duh je i Mihaela Idžanović, pa evo i njene priče o onom što je doživjela u kod Previća, ali i na nekim planinarenjima s nama.
Fiziku nam je učinio zabavnom
"Sunčica mi je draga prijateljica iz školskih klupa, a naša je ekipa vrijeme često znala provoditi u kući Previća. Popodnevna druženja na dekici u dvorištu ili klasične tinejdžerske zabave. A svaki put kad bismo dolazile tako jedna po jedna kod Sunčice srdačno bi nas pozdravljali i njezini mama i tata.
Mama Dubravka nerijetko bi imala nešto ukusno i meni često novo za ponuditi, a profesor bi pozdravio i malo bismo popričali. Tih par minutica dok bih razgovarala s njim, divila bih se susretljivosti i prijateljskoj nastrojenosti tog toliko zanimljivog i svestranog čovjeka koji bi nam zatim prepustio kuću da se zabavljamo.
Ujutro kad bismo ostali prespavati kod Sunčice dočekao bi nas nudeći nam kakao ili zobene, a mi bismo isprva posramljeno odbijali, ali nismo mogli odoljeti tom kakau i ugodnom razgovoru. Sjećam se kako smo Sunči, tri prijateljice i ja išli u autu na planinarenje 2018. u Italiju i kako je profesor Prević omogućio da ostanemo peti dan kako bismo još malo istražile Italiju.
Putem smo imali samo jedan CD s par pjesama Nirvane pa su nam se tako "Heart Shaped Box" i "The Man Who Sold the World" popeli na vrh glave, ali ni Previću ni nama, svima jednake avanturističke želje, to nije smetalo jer su nas čekale planine koje smo morali popeti. Tako sam saznala za mnoge izraze putem: serpentine, karabineri, ferata... A svaku nejasnoću bi strpljivo pojasnio. Imala sam osjećaj kao da razgovaram s turističkim vodičem koji poznaje svaki kutak kojim smo prošli.
Kada bi fizika zapela ili neko gradivo postalo nejasno, nisam se ustručavala otići na instrukcije kod profesora Previća koji bi oko stola okupio 7-8 đaka iz mog razreda i tako nas par sati držao zaokupljene problemima i zadacima koje bi trebalo riješiti. Na kraju instrukcija razmišljala bih kako je fizika zabavna i bila bih pod utjecajem činjenice da recimo shvaćam teoriju relativnosti i željela bih razumjeti sve fizikalne teorije i zakone. Tada bi zanos ipak pomalo splasnuo sve do sljedećih instrukcija. I tako u krug.
Kad smo na kraju jednog planinarenja došli na jezero Jasna u Sloveniji, mi cure poželjele smo se osunčati, odmoriti i družiti, a možda i okupati u jezeru, a profesoru Previću bila je to sjajna prilika da osvoji još jedan slovenski vrh pa je on svoj odmor iskoristio za uspon, prolazili su sati, a njega nije bilo, počela je padati kiša i mi smo se sklonile u kafić na neki topli napitak kad smo ugledale profesora kako veselo ide prema nama. Mi smo bile sretne i on je bio sretan.“
Posve zasluženo je, zbog svih svojih aktivnosti, 2021. dobio priznanje Grada Daruvara za životno djelo.
Ali vjerujem da mu je jedno drugo priznanje još više ispunilo srce.
Rekao sam već da je u svom radu kao profesor postizao zapažene rezultate. Valja spomenuti da je sa svojim učenikom Viborom Cipanom pripremio odličan interaktivni udžbenik.
Očito je bio dobar profesor jer je već u godinama pred mirovinu dobio priznanje kao najbolji profesor iz područja fizike. To bi možda bilo jedno od onih priznanja koje mnogi profesori zasluženo dobiju.
E, pa ovo je možda malo drukčije jer su za sve to zaslužni njegovi bivši učenici, koji su ga predložili. I svojim glasovanjem doprinijeli da tu nagradu i dobije.
Koliko je važna ta odgojna komponenta na učenike, najbolje se može shvatiti iz teksta koji je napisala Marina Malešević.
Koja, gle čuda, isto kao i Ljubica, svoj radni vijek provodi s djecom u učionici.
"Najbolje od sebe..."
"Prvi dan škole, krećem u gimnaziju i ne znam što me čeka. Dočekuje nas prof. Josip Prević i započinje upoznavanje kojega se sjećam ovako:
- Moje ime je Josip Prević, imam ženu i četvero djece, a jedno od njih je mala beba...
Možda ćete se zapitati kakve veze to ima s učenjem fizike, ali htjela bih objasniti i naglasiti: možda tijekom svog gimnazijskog obrazovanja nisam postala ljubitelj fizike, ali sam naučila puno važniju stvar u životu, a to je kako biti čovjek.
Prof. Prević je nas je učio primjerom. Gledajući njega, vidjeli smo da o fizici priča s velikom ljubavlju i naučili koliko je važno raditi u životu ono što voliš. Na planinarenju smo naučili koliko voli i poštuje svoju obitelj kao i što uživa kroz svoj hobi, planinarenje.
Lekcije koje sam naučila iz navedenih primjera su da je potrebno da čovjek da najbolje od sebe što može u životu, a rezultat će uslijediti: sretna i zdrava obitelj, uspješna djeca i brojna unučad, staza za pješačenje, putovanje u Cern, titula najboljeg profesora, poštovanje prijatelja. Danas, kada su informacije učenicima dostupne u sekundi, uvjerenija sam nego ikad prije da je potrebno biti učitelj svojim učenicima kao što je prof. P bio nama, uči nas primjerom, znanjem i ponašanjem.“
Pisati o Josipu, a ne spomenuti njegovu hodočasničku stazu za Voćin bila bi velika pogreška.
Spomenuo sam da je jako aktivan i unutar daruvarske župe.
Ne sjećam se točno kad, ali mislim da je to bilo krajem devedesetih kad mi je prvi put spomenuo da će voditi grupu hodočasnika iz Daruvara za Voćin. Nekoliko smo puta zajedno obilazili moguće trase prema Voćinu, ali nijedna nije bila dovoljno dobra. Tu je moja uloga pomoćnika završila i dalje je sve preuzeo u svoje ruke.
Taj prvi put vodio je veliku grupu ljudi stazama kojima obično planinarimo i to je bilo prilično naporno. A on je u želji da ljudima olakša mjesecima obilazio moguće staze i do iduće godine smislio je trasu kojom se puno lakše dolazilo do cilja.
No, ostalo je još jedno brdo koje je predstavljalo problem. Moglo se to zaobići, ali on je imao drukčiju ideju. Uglavnom sam ili uz pomoć svoje Sunčice prokopao je kroz to brdo prolaz i nazvao ga Tijesni prolaz.
Mnogi često spominju Premužićevu stazu na Velebitu. Ali Tijesni prolaz, kao i ostatak staze do Voćina je jedna fantastična priča nastala iz želje da se ljudima olakša put do svetišta.
Tu strast prenosio je on i u područje koje obojica volimo. Neki bi rekli i živimo.
Sredinom devedesetih pala nam je na pamet ideja da probamo iskoristiti priliku što je on profesor u Gimnaziji da privučemo u društvo mlađe ljude. Planinarska ideja je tih godina bila u velikom uzletu u našem gradu, ali uglavnom su na izletima sudjelovali ljudi srednjih godina ili stariji.
I podijelili smo zaduženja, ja sam obično planirao rute, a Josip je, uz sukreaciju plana, bio zadužen za “marketinški” dio. Moram priznati da sam se ponekad hvatao za glavu kad sam čuo kako je on sve te naše izlete predstavljao laganim, zabavnim i zanimljivim. Ja se nikad ne bi usudio uspon preko sedam “zuba” na Kalniku predstaviti jednostavnim, ali njegova logika se često pokazala dobrom.
Naime, na moje primjedbe da bi možda bilo bolje reći da je to ipak ozbiljna tura odgovarao je:
“E, misliš da bi itko išao kad bi im rekao da je teško?”
I tako sam zaključio da je bolje da mi iz planinarskog društva ostanemo u pozadini, a da “prodaju” prepustimo njemu. Bilo je tu mnogo izleta koje smo s gimnazijalcima radili. Obišli smo Hrvatsku uzduž i poprijeko, ali Kalnik je mnogima ostao u sjećanju. I često sam od njih čuo da je to najljepši izlet na kojem su bili. Tako da je ta “pecalica”, kako sam ja zvao izlet na Kalnik, opravdala svoju ulogu.
Ipak, jedan izlet je vjerojatno obilježio cijelu tu priču. Izlet za koji mi je i dan danas žao što nisam mogao ići.
Putovanje vlakom na izlete već je tad polako odlazilo u povijest, a odabir vlaka, kao načina kako doći do Velebita, je već u startu tom izletu donio status fantastičnog.
O tome što je planinarenje značilo njoj i njenoj generaciji najbolje je opisala Natalija Vrbas Novak.
Planinarenje na Fiziku
Centripetalna i centrifugalna sila, ubrzanje, nešto važno za rad perilice rublja, trenje, vektori... Newtonovi zakoni, zakon gravitacije, fuzija, konveksne i konkavne leće... Da, da, sve su to pojmovi iz fizike koji su važni i korisni. "Ljudi, to je jako važno." Ali ova fizika o kojoj ću govoriti je još važnija. Ovu fiziku mogu razumjeti svi. Ostala je zauvijek u dugoročnom pamćenju, primjenjiva i živa u svakom čovjeku kojem je predavao profesor Prević.
Još kad ti je isti taj čovjek razrednik, jednostavno moraš na planinarenje. Jedva čekaš da se tijekom odmora pojavi na vratima učionice i pita tko je zainteresiran za planinarenje na Bijele i Samarske stijene, Risnjak, Bled, Samoborsko gorje, Kalnik... Velebit.
Velebit?
Mislite tamo gdje su medvjedi, poskoci, vukovi, divokoze! Digli smo ruke!
Gimnazijske godine su kao dani planinarenja po Velebitu. Neka digne ruku profesor koji je preko Velebita preveo hrpu mladih ljudi samo zato jer je želio i jer su učenici to željeli. Isto tako, neka ne digne ruku profesor koji je svima želio pokazati živog poskoka.
Tko je ga je od vas vidio uživo?
Razred individua različitih socio-emocionalnih stanja i akademskih zahtjeva nije bilo lako spojiti. I tada i danas nas upravo on spaja.
Ajmo reći da je bilo lako doći do mjesta Krasno, naše prve učionice u kojoj još nismo znali da nas čeka "sabornica", učionica broj 29, puna uspona i padova. Zavižan je bio daleko ispred nas, hladan, na najvišem usponu, ali čekao nas je kraljevski tretman. Bas kao ona učionica kod kuhinje do koje moraš proći kroz ozbiljne prepreke, a u njoj mjesta kao u povećoj ribljoj konzervi. U toliko mjesta smo spavali i na Zavižanu. Unatoč tome, svima je bilo toplo i spavali smo kao da smo prepješačili pola Velebita.
Znalo se da onaj tko je na kraju grupe mora paziti da nitko ne zaostaje i ta ekipa, na kraju, je skoro važnija od one na početku. Profesor Prević nas je to naučio. Premužićka je bila naša poučna staza. Bas kao naša natjecanja i uspjesi u kojima nam je bio podrška. Ali bio je podrška uvijek pa i onda kad se priroda pretvarala u vruću pećnicu, a naše glave nabijene hormonima i mladenačkim idejama u vrelu tepsiju.
Nije bilo puno neopravdanih sati i nelogičnih pedagoških mjera. U daljini vidiš more, predivne prizore, nazireš kraj napornom hodanju po gudurama i prerijama Velebita (čitaj: gimnazije), ali znaš da su još sati hodanja pred nama. A profesor je uvijek tu iza vrata, da pita kako si, da ispriča o Zavratnici i njenim ljepotama koje nas čekaju kad se spustimo niz tu najveću planinu.
Puno je bilo lakše živjeti kad znaš da će te netko uvijek pitati: "Kako si?". Onaj iskreni: "Kako si?" i stati i čuti svakoga od nas. Čovjek koji pita: "Ljudi, jeste li vidjeli ove divne narcise?, "Ljudi, jel vidite ovaj pogled?", "Ljudi, jel se isplatilo toliko pješačiti?"
Isplatilo se profesore. Postali smo odrasli, većinom odgovorni i sretni ljudi sa svojim odraslim problemima i sjećanjima na Vas i nas i gimnazijske dane koji nisu bili samo matematika, fizika, jezici, biologija...
Naučili smo živjeti fiziku.
Znate koji bih trenutak vratila? Onaj kad profesor Prević pod odmorom ulazi u učionicu i pita tko želi na planinarenje. Opet bih visoko dignula ruku. Mnoge druge priče, puno riječi, bezizlazne i najvedrije situacije, poučna planinarenja... Mnogo toga je preskočeno u ovom kratkom osvrtu na najljepše godine u životu. Profesor je jednom na satu razrednika rekao da su njemu najljepše godine bas sad. Vjerujem da to i baš sad govori.”
I kao što reče Natalija, najljepše godine su baš sad.