Pakračanka Sendi počela je trčati kako bi smršavila. A sad otrči 105 km za 15 sati jer u tome uživa..

Sendi Štrbac, 33-godišnja pakračka ultramaratonka je na utrci „Lapovac Backyard Ultra“ koja je održana 13. i 14. kolovoza na jezeru Lapovac pored Našica istaknula ozbiljnu kandidaturu za najbolju sportašicu Pakraca u ovoj godini. 

104 kilometra za 15 sati

Naime, Sendi koja do sada ima otrčana dva maratona (42,195 km), nekoliko ultramaratonskih utrka dužih od 50 km te brojne polumaratone i utrke kraćih dionica, u Našicama je na ultramaratonskoj utrci tijekom ukupno 15 sati pretrčala nevjerojatna 104,3 kilometara! 

Detalji s Lapovac Backyard ultra utrke/Foto: Privatni album

Na utrci na Lapovcu je nastupilo 56 trkačica i trkača koji su trčali u samo jednoj, zajedničkoj kategoriji. Utrka je koncipirana tako da su sudionici svakog punog sata krenuli trčati krug oko jezera Lapovac dug 6706 metara. Cilj je bio da se krug otrči za manje od jednog sata. Kada se završi krug, preostalo vrijeme unutar sata se koristilo za oporavak, odmor, povrat energije i pripremu za sljedeći krug koji je kretao odmah sljedeći puni sat. I tako dok na stazi ostane samo jedna trkačica ili trkač. 

Utrka je započela u petak 13. kolovoza u 18 sati, Sendi je trčala punih 15 sati, istrčavši 15 krugova i utrku je završila u subotu ujutro u 9 sati.

„Stvarno sam se osjećala odlično, nisam imala nikakvih fizičkih problema, a i u glavi sam bila jaka i kada sam otrčala priželjkivanih stotinjak kilometara, zaustavila sam se iako nisam bila umorna i osjetila sam da mogu nastaviti dalje, ali nisam htjela ništa forsirati i riskirati“, počinje skromno Sendi svoju vrijednu sportsku priču.

Pobjednica otrčala 168 kilometara!

Na ovoj utrci pobjednik je samo jedan, onaj koji ostaje sam na stazi, a na našičkoj utrci pobijedila žena! Zagrepčanka Adrijana Šimić je trčala nevjerojatnih 25 sati i 25 krugova, pretrčavši ukupno 168 kilometara!

„Andrijana ima 53 godine i ona je tek treća žena u svijetu koja je pobijedila na ovakvoj utrci u kojoj, podsjećam, u istoj konkurenciji i zajedno trče i žene i muški. Ona mi je posebno draga, na neki način mi je bila uzor u mojim počecima i uvijek je prema meni bila ljubazna i pristupačna“, naglasila je Sendi.

Posebnost ove utrke je da je važno odabrati dobru taktiku jer ako tržite brže, imate više vremena za odmor, ali se i više trošite i umarate. U suprotnom, ako se odlučite za sporije krugove, štedite snagu i energiju, ali vam manje vremena ostaje za odmor i rekuperaciju. 

Svaki slobodni trenutak utrke u Našicama Sendi je iskoristila za odmor i regeneraciju/Foto: Privatni album

Sendi kaže da nije imala nikakvih problema s odabirom taktike jer je trčala – na osjećaj.

„U stvari sam samo pratila vrijeme do punog sata i nisam gledala ni kilometre, ni tempo trčanja. Osjećaj je bio dobar i držala sam svoj ritam koji je tijekom cijele utrke bio između 43 i 46 minuta po krugu“, pojašnjava Sendi kojoj je ova utrka dila dodatni izazov jer inače trči isključivo na cesti, a na ovoj utrci trčalo se na prirodnoj podlozi, odnosno kombinaciji zemlje, kamena i neizostavnih prirodnih neravnina.

Statistički gledano Sendi je tijekom 15 sati efektivno trčala ukupno 12 sati i 28 minuta. Prosjek po kilometru joj je bio 6 minuta i 36 sekundi, a u pretrčanih 104,3 kilometra odradila je i 693 metra visinske razlike uz prosječno 130 otkucaja srca u minuti.

Masaža pa trening!

Dogovor za ovu reportaže smo morali prilagoditi njenim obavezama, dan nakon utrke je imala zasluženi odmor, potom je sljedećeg dana imala masažu i odmah se vratila treninzima. Zato smo razgovor dogovorili za kasno popodne, nakon što je prethodno odradila „laganih“ 30 kilometara na biciklu. 

Posebnost ove „Lapovac Backyard Ultra“ utrke je da je to prva utrka takvog tipa ikada održana u Hrvatskoj, a certificirana je kao jedna od ukupno 177 europskih utrka te vrste. 

Marko i Sendi zajedno na stazi/Foto: Privatni album

Na utrci u Našicama o Sendi i njenim potrebama brigu je vodio njen dečko Marko Ljevar, također sportaš, svojevremeno triatlonac koji se danas aktivno bavi samo biciklizmomu i vozi sve vrste utrka, od cestovnih do brdskih. 

Kaže da se bojala kako će trčati po noći, ali je sve prošlo čak i bolje od očekivanog. Trčala je s čeonom lampom i ističe da joj se uopće nije spavalo niti je imala veće krize, a bez obzira na to što je noću vidljivost bila slabija, tempo kruga nije joj bio sporiji od prosječnih 45 minuta po krugu.

Svakog sata 15 minuta odmora

Zato joj je nakon svakog kruga ostalo 15-ak minuta „slobodnog“ vremena tijekom kojih se nastojala maksimalno odmoriti i osvježiti, energiju je vraćala unosom hrane i pića, uglavnom tjestenine, energetskih pločica, ponekog komadića pite od jabuka ili malo čipsa, uz konzumiranje velikih količina tekućine i pripravaka za rehidraciju i nadopunu elektrolita.

Utrka u Našicama je dio priprema za Prvenstvo Hrvatske u ultramaratonu koje će biti održano 6. studenog u Zagrebu. Na toj utrci trči se ukupno 12 sati i kriterij je jednostavan, pobjednik je onaj tko u tih 12 sati pretrči više kilometara.  Zanimalo me je kakve su joj ambicije na toj utrci?

„Voljela bih da još više podebljam ovu probijenu granicu od 100 kilometara, ali inače pred sebe ne stavljam prevelike ciljeve jer ne želim doživjeti razočaranje ako taj cilj iz bilo kojeg razloga ne ostvarim. Želim biti sretna zbog onog što sam postigla, makar to bilo i skromnije od mojih trenutnih mogućnosti. U pripremi utrke u Našicama trener mi je rekao da ću sigurno ići preko 100 kilometara. Ipak, nisam htjela s tim razmišljanjem ući u utrku nego smo se dogovorili da odradim 5 krugova za zagrijavanje, potom 5 krugova za zabavu, a sve ostalo da mi bude bonus. Zato nakon 3 sata ja nisam pred sobom imala još 80 kilometara ili 12 krugova do ostvarenja cilja nego sam imala 2 kruga da ostvarim prvi zadani cilj“, objašnjava Sendi. 

Nakon utrke, emocije i suze

Priznaje da su je odmah nakon što je završila utrku stigle emocije pa je pustila suzu. Ostatak subote nakon ultramaratona provela je u druženju i zabavi s ostalim ultramaratoncima, prije svega s klupskim kolegicama i kolegama iz Ultramaraton kluba Mazator iz Slavonskog Broda. Naglašava da su u njenoj prvoj otrčanoj “stotki“ veliku i važnu ulogu imale ostali natjecatelji jer, pojašnjava Sendi, u ultramaratonu je drugačije nego na nekim ostalim utrkama. 

Ultramaratonke su više od natjecateljica - Sendi s prijateljicom Jasnom/Foto: Privatni album

„Na tim kraćim utrkama natjecatelji su uglavnom orijentirani na rezultat, na postignuto vrijeme i nema previše međusobne komunikacije. Kod nas ultramaratonaca je po tom pitanju puno drugačije, puno je više zajedništva, bliskosti, međusobnog kontakta i bodrenja. Mi smo u stvari kao obitelj. Trčimo zajedno i jedni vučemo druge jer mi se u stvari ne borimo jedni protiv drugih, nego se najviše borimo sami sa sobom“, objašnjava Sendi.

Kaže da ju je odmor stigao tek kada je stigla kući u Pakrac. Nagradila se pizzom, a tetak Dario Družinec ju je počastio paketom njoj omiljenog Pepsija. 

Sendi je rođena u Pakracu gdje je završila osnovnu i srednju medicinsku školu, a potom je u Bjelovaru završila i višu medicinsku. Zaposlena je u pakračkoj Općoj županijskoj bolnici gdje je glavna sestra na internom odjelu. 

Kao dijete uvijek je bila aktivna, plesala je u mažoretkinjama, bavila se sportom i trenirala karate, i kickboxing. 

Na trčanje zbog viška kilograma

S trčanjem je započela 2014. godine kada je, kako kaže, dogurala do 17 kilograma previše i odlučila da mora nešto poduzeti i pa ih je naumila riješiti trčanjem. Krenula je kružnim trčanjem oko rukometnog igrališta pored Srednje škole, s kratkim dionicama, a nakon nekog vremena, kada je uspjela istrčati tri kilometra odlučila je otrčati do Lipika i natrag. Od tada za nju praktički nema stajanja. Do prije tri godine je trčala apsolutno amaterski i rekreativno, ali potom je počela ozbiljnije, posljednjih godinu dana uz asistenciju trenera Marka Bičanića iz Zagreba koji joj priprema i raspisuje najmanje pet treninga tjedno. Kaže Sendi da se na ovim udaljenostima koje ona pretrči jednostavno ne može raditi i trenirati bez stručnog nadzora jer bi to sigurno dovelo do ozljeda.

„Iskreno, ne zamaram se statističkim podacima, ne opterećujem se time jer je moje samo da trčim i disciplinirano i bez pogovora odrađujem zadane treninge. Naravno da bude dana, situacija i stanja kada mi se ništa ne da, a najmanje otići trčati 20 kilometara ili odradili nekoliko kraćih dionica s ubrzanjem. Ali trčanje mi je već u krvi i ako ne odem, ni tijelo ni glava nemaju mira dok ne odradim trening. 

Fenomenalan osjećaj 

Bez obzira koliko se loše osjećala prije treninga, kada odradim i otrčim svoje, osjećaj je fenomenalan i mogu se vratiti na neke redovne, svakodnevne aktivnosti“, kaže Sendi. Budući da joj je u mislima samo trčanje, a ne statistika, nije mi znala odgovoriti koliko kilometara napravi dnevno ili godišnje ili za koliko je najbrže otrčala jedan kilometar.

Budući da je ultramaraton podjednako važna i fizička i psihička i za tolike silne kilometre treba „imati glavu“, zanimalo me je o čemu razmišlja dok trči?

Za Sendi je trčanje postalo način života/Foto: Privatni album

„A ne znam, o svemu i svačemu. Nekad mi se dogodi kao da ishlapim, isparim, uhvatim se da ne znam uopće gdje sam bila zadnjih 20-ak ili više minuta. Iznenadim se da sam već kod kuće?! Često razmišljam o svakodnevnim problemima, o stvarima koje trebam napraviti, a dogodi mi se da za vrijeme trčanja riješim neki problem koji imam, odnosno dođem na ideju kako problem riješiti. 

Sendi od ovog sporta ne zarađuje ništa, a ne treba se zavaravati da je ovo jeftin sport. Dio obavezne opreme su smartwatch satovi koji prate tjelesno stanje i bilježe sve važne podatke tijekom treninga. Tu je i odjeća i oprema koji za ovako duge kilometraže moraju biti udobni. I dok njene prijateljice uglavnom troše na cipelice i torbice, Sendi mora voditi računa o tenisicama koje mijenja svakih oko 500 kilometara pa tako godišnje kupuje najmanje 4 do 5 pari. „Bez obzira na to, naravno da i ja volim potrošiti na torbice i cipelice“, kaže nasmijana Sendi.

Bol ne smije biti izgovor

Bol i trčanje na duge staze su nerazdvojni i blisko vezani, a ni kod Sendi nije drugačije iako kaže kako je zahvalna što do sada nije imala težih ozljeda. 

„Od prvog dana mog trčanja mene nešto boli, imam loše držanje i katastrofalnu tehniku trčanja pa zato trpe i leđa i koljena i ramena. Ali kada se čovjek ugrije, sva ta bol nestane. Uglavnom, bol me ne sprječava da trčim“, kaže Sendi. 

Vjerojatno zbog te odluke ne preskače treninge, a odrađuje ih čak i po kiši, vjetru ili snijegu iako za sebe kaže da je više ljetni tip i da joj je puno zahtjevnije trčati po hladnoći. 

Nije Sendi stajala ni kada su na snazi bile najstrože epidemiološke mjere uslijed pandemije korona virusa. Tako je jedne nedjelje odradila virtualnu utrku u trajanju od 6 sati.

„Prijavila sam se putem Strava aplikacije, otišla na Gradski stadion u Pakracu i trčeći 6 sati u krug otrčala svojih 55 kilometara i poslije toga polako kući“, kaže neprestano nasmijana Sendi. 

Sendi sa stricem Duškom i dečkom Markom po završetku utrke/Foto: Privatni album

Od važnijih do sada otrčanih utrka ističe maraton koji je otrčala u Budimpešti te neslužbeni maraton koji je u čast svom ocu Venceslavu Štrpcu, poginulom hrvatskom branitelju otrčala sa stricom Duškom Štrpcom, od Kutine do spomen obilježja u Pakracu.

Stric Duško poznati je ultramaratonac i velika joj je podrška/Foto: Privatni album

Stric Duško, poznati hrvatski ultramaratonac joj je između ostalog bio i podrška na posljednjoj utrci u Našicama na kojoj je također aktivno sudjelovao. Sendi iza sebe ima i nekoliko „pedesetki“, a kaže da polumaratone, „desetke“ i kraće utrke više ni ne broji. 

Marko i ja smo se „našli“

Već spomenuti dečko Marko joj je velika podrška i Sendi tvrdi da dobro funkcioniraju zato što su se „našli“, slični su po tom pitanju i jako vole to što rade. Marko je njoj logistika na njenim ultramaratonima, a Sendi pak Marku pomaže na njegovim biciklističkih utrkama. 

Sendi i mama Branka/Foto: Privatni album

Podrška joj je i majka Branka koja je također vrlo aktivna i u pokretu pa ju često možete vidjeti kako energičnim korakom niže krugove na pakračkom Jugu. U trkačke vode se posljednjih nekoliko mjeseci ozbiljno bacio i njezin mlađi brat Deni, a Sendi vjeruje da ga ja na to motivirala upravo ona. „Baš je danas otrčao 17 kilometara, a sa mnom je već otrčao dvadeset kilometara tako da je baš „zagrizao“ što mi je jako drago. 

Fizička aktivnost

Općenito, čini mi se da je posljednjih godina sve više rekreativnih trkača, hodača i šetača na našim stazama i ulicama i to je jako dobro.

„Fizička aktivnost je jako bitna i za fizičko i za psihičko zdravlje, posebno danas kada smo sve više vezani za kompjutor i mobitel pa se i ljudi sve manje kreću. Posebno je to problem kod mladih ljudi, a meni je najneobičnije kada čujem kada mi netko kaže da za trčanje, hodanje ili kretanje nema vremena!? Pa ne moraju ni ne trebaju ljudi raditi kilometražu kakvu radim ja. Dovoljno je dnevno po pola sata ili sat vremena nekakve fizičke aktivnosti. Ključno je donijeti odluku i biti discipliniran u provođenju te odluke. Nema izgovora jer ja sam zbog nekih svojih drugih obaveza znala odraditi trening i u 5 ujutro i u 22 navečer“, poručuje Sendi.  

Privodeći naš razgovor kraju Sendi mi između redova priznaje da je općenito vrlo racionalna kada je u pitanju trčanje i stoga u stvari nikada nije išla do kraja, do uništenja, nije dala svih 100 posto od sebe.

„To samo znači da u sebi imam još puno rezerve i prostora za napredovanje. Ja sebe volim i ne želim se nepotrebno izlagati nekoj patnji iako ovo što ja radim ljudima izgleda kao mazohizam. Zato sam već i navikla da mi kažu da nisam normalna i da sam luda, pogotovo kad me vide da, na primjer po vrućini u 15 sati, idem na trčanje.  

Ono što znam je da ja jako volim trčanje, uživam u njemu. Prije sam išla trčati da bih smršavila, ali sada je to za mene više od aktivnosti, više od običnih treninga. Trčanje je za mene stil života. Ne znam što će biti dalje sada kada sam ušla u ove velike kilometraže, ali i dalje ću nastojati uživati u svakoj utrci i u svakom kilometru“, zaključuje Sendi. 

...najveća želja “Spartathlon“

Nastavi li ovako odlučno, predano i disciplinirano i počne li realizirati svoje unutarnje potencijale i rezerve koje ima, nije nemoguće da se Sendi u skoroj budućnosti dovoljno dobro pripremi i ispuni si najveću ultramaratonsku želju, sudjelovanje na „Spartathlonu“. „Uh, za to trebam pojesti još puno žganaca“, kaže uz smijeh Sendi, pojašnjavajući da se radi o ultramaratonu dugom 250 kilometara od Athene do Sparte koji se trči s vremenski ograničenjem od 36 sati. 

Sendi u elegantnom izdanju/Foto: Privatni album

Obzirom da je nakon istrčane „stotke“ u Našicama na svoj fejs profilu napisala: „Samo je nebo granica“, kladio bih se da će (si) Sendi ovu želju i ostvariti.