OD PALESTINE DO BBŽ-a: Dr. Samara u Ivansku došao na 3 mjeseca, a ostao čak 3 desetljeća

Kada je 1996. godine dobio posao u ambulanti u Ivanskoj, dr. Fawzi Samara računao je da će u toj malenoj moslavačkoj općini ostati najviše tri mjeseca. Na toliko je dobio ugovor o radu do kojeg se u to vrijeme u njegovoj struci teško dolazilo. Jer, ma koliko god to danas zvučalo nevjerojatno, još sredinom devedesetih godina liječnika u Hrvatskoj nije nedostajalo, a čak i u toj struci bilo je teško pronaći zaposlenje.

- U to vrijeme već sam imao obitelj, suprugu i troje male djece, pa sam, kad mi se ukazala prilika da se zaposlim u Ivanskoj, to objeručke prihvatio – prisjeća se dr. Samara čija se prvotna računica s vremenom promijenila. Umjesto tri mjeseca, u ivanačkoj ambulanti ostao je tri desetljeća.

Drugi dom

- Kako sada stvari stoje, odavde ću i u mirovinu - smije se dr. Samara s kojim smo razgovarali u njegovoj maloj seoskoj ambulanti koja mu je tijekom svih ovih godina postala drugi dom. Onaj prvi, pravi, u kojem je podigao obitelj, nalazi se u Zagrebu, iz kojega svakodnevno putuje na posao u Ivansku.

Osamdesetih godina prošloga stoljeća dr. Fawzi Samara iz Palestine je doselio u bivšu Jugoslaviju kako bi ispunio svoj dječački san. Od malih nogu maštao je o tome da jednoga dana liječi ljude.

- O tome je sanjao i moj brat, no njemu se želja nikad nije ispunila. Ja sam pak u Palestini čak upisao pravo, no želja za medicinom bila je jača. U to vrijeme jugoslavenska sveučilišta i fakulteti bili su vrlo cijenjeni pa sam odlučio doći ovamo na studij medicine. Prvu godinu proveo sam u Sarajevu gdje sam učio jezik. Nije to bilo nimalo lako, no s vremenom sam svladao osnove - prisjeća se dr. Samara.

Studij u Zagrebu

Nakon toga je podnio prijave na Medicinskim fakultetima u Zagrebu, Rijeci i Sarajevu.

- Upao sam na sva tri, uključujući i studij stomatologije u Sarajevu. Iako sam već dobro poznavao taj grad, a imao sam i priliku ondje studirati besplatno, ipak sam se odlučio za Zagreb koji sam brzo zavolio i koji danas zovem svojim domom - kaže naš sugovornik.

Fakultet je, dodaje, završio u roku, kao i specijalizaciju iz interne medicine u bolnici Sveti Duh, dok je staž odradio u bjelovarskoj bolnici. S vremenom je počeo raditi i u ambulanti, a jedna od prvih seoskih ordinacija koje je vodio bila je ona u Bulincu.

- U međuvremenu sam upoznao i suprugu Ankicu. Zaljubili smo se i brzo vjenčali - kaže.

Iako je s obitelji živio u Zagrebu, njegov profesionalni put ostao je vezan uz zdravstvene ustanove na području Bjelovarsko-bilogorske županije. Uz onu u Ivanskoj, tijekom posljednja tri desetljeća radio je i u brojnim drugim ambulantama.

Foto: Štefan Brajković

- Mnogi su liječnici u međuvremenu otišli u mirovinu, a obiteljska medicina mladima nije toliko privlačna, pa sam često radio kao zamjena. Prihvaćao sam i dežurstva, radio u bolnici, u Zavodu za hitnu medicinu. To je ponekad znalo biti poprilično naporno, nekada po tri dana ne bih skidao sa sebe liječničku kutu. Recimo, jedno vrijeme sam bio na zamjeni u ambulanti u Hercegovcu, istovremeno radeći u hitnoj u Grubišnom Polju. Iz prve smjene ovdje u Ivanskoj otišao bih u drugu u Hercegovac pa odande u noćno dežurstvo u Grubišno, a onda drugi dan u prvu smjenu u Hercegovac, a nakon toga opet u Ivansku. I tako u krug - smije se dr. Samara.

Drugačiji pacijenti

Radio je i u Rovišću, Severinu, Čazmi, Daruvaru, Garešnici, Velikoj Trnovitici i drugim mjestima diljem županije. No, priznaje kako se baš u Ivanskoj osjeća kao kod kuće. Svakog svog pacijenta poznaje u dušu. Ipak, otkriva kako se odnos između liječnička i pacijenta s godinama promijenio.

- Nekada se znalo da je liječnik taj koji postavlja dijagnozu, pacijenti su to poštovali i slušali nas. Danas nam sve češće pacijenti dolaze sa svojim dijagnozama do kojih su došli istražujući na internetu pa već s vrata traže taj i taj lijek. Primjerice, znaju nas za svaku sitnicu tražiti antibiotike. No, ne ide to tako, prvi liječnik mora obaviti pregled, postaviti dijagnozu i potom odrediti terapiju - tumači dr. Samara.

Kaže kako su liječnici u ruralnim sredinama svojedobno bili vrlo uvažavani, a posebno su ih cijenili stariji ljudi koji su im znali donositi sitnice da zahvale za uslugu.

- Sjećam se jednog starijega gospodina koji mi je stalno donosio jaja. Vidjelo se na njemu da ni sam nema puno pa sam mu objasnio da nema potrebe da mi donosi jaja jer ih ja ionako ne stignem potrošiti kad stalno putujem. On se s tim složio. Kad, evo ga drugi put, nosi kavu. Onda mi je bilo žao što sam mu bilo što govorio jer su jaja bila njegova, a kavu je morao platiti u trgovini - sjeća se dr. Samara.

Vikendica u Đurđicu

Uz pacijente u Ivanskoj, kaže, vežu ga uglavnom pozitivna iskustva i ondje se uvijek osjećao kao kod kuće. Toliko da je u Đurđicu, selu svega nekoliko kilometara udaljenom od središta općine, počeo graditi vikendicu.

- Kad god imam slobodnog vremena odemo onamo i pomalo uređujem po vikendici i oko nje. Jako volim fizičke poslove, od građevinskih radova, do popravaka elektroničkih uređaja. Danas ništa od toga nije teško naučiti, sve su upute dostupne na internetu, nešto su mi pokazali prijatelji. Treba samo imati volje - smije se naš sugovornik.

Dr. Samara u ambulanti sa sestrom Tamarom/Foto: Štefan Brajković

Vjeruje kako će više vremena za uživanje u prekrasnoj moslavačkoj prirodi imati kad ode u mirovinu. No, još uvijek ne zna kada će to biti.

- Već sam mogao u mirovinu prije dvije godine, no odlučio sam i dalje raditi, a mislim da ću ostati u ambulanti najmanje još dvije godine. Možda i duže. Mnogi moji kolege radili su i puno duže. Jer, mladih liječnika koji bi zamijenili nas starije nema previše. Nakon studija, oni uglavnom odlaze na specijalizaciju i u velike klinike, na žalost gotovo nitko nije zainteresiran za obiteljsku medicinu. A ona je temelj svega i mislim da bi za mlade liječnike bilo dobro da neko vrijeme rade u ovakvim ambulantama. Pogotovo na selu, tako će najprije steći samostalnost - vjeruje dr. Samara.

Velika obitelj

Dodaje kako je u vrijeme kada je on završavao školovanje i počinjao raditi sve bilo puno drugačije.

- Imam osjećaj da se mlade kolege danas ustručavaju pitati za savjet ili pomoć nas starije kada im nešto nije jasno. Za nas je to nekada bilo potpuno normalno. Nije nikakva sramota pitati ako ne znaš, drugačije ništa nećeš ni naučiti - kaže naš sugovornik.

Nada se ipak da će jednoga dana na njegovo mjestu u Ivanskoj doći netko tko će istinski voljeti ovaj posao, baš kao što ga voli i dr. Samara.

- Ponekad zbog pretrpanog rasporeda i rada u različitim ambulantama nije bilo lako. Često sam bio odvojen od obitelji, no oni su na to navikli, pogotovo moja supruga Ankica koja se brinula za djecu i koja mi je velika podrška - priznaje.

Njihovih šestero djece danas su odrasli ljudi, a dr. Samara s ponosom ističe kako su svi visokoobrazovani, stručnjaci na različitim područjima, uključujući i ''tatinu'' medicinu.

- Supruga i ja imamo tri kćeri i trojicu sinova. Dvojica sinova su završila Fakultet elektrotehnike i računarstva, jedna kćer je na specijalizaciji iz vaskularne kirurgije, jedan sin je magistar građevine, jedna kćer magistra farmacije, a najmlađa kćer je na četvrtoj godini Fakulteta prometnih znanosti. Imamo već i dvoje unučadi, treće je na putu - otkriva nam ponosni otac i djed.

Iako je veći dio života proveo u Hrvatskoj, dr. Fawzi Samara nije zaboravio niti svoju domovinu kamo je svih ovih godina redovito odlazio, i sam i s obitelji.

Palestina u srcu

- S vremenom sam ondje izgubio kontakt s mnogim ljudima pa bih se u Palestini ponekad više osjećao strancem nego u Hrvatskoj. No, obitelj mi je i dalje ondje. Bilo mi je važno da moja djeca upoznaju Palestinu. Jednom sam ih ostavio ondje na druže vrijeme s mojom obitelji, u nadi da će naučiti arapski, no, kad su se vratili u Hrvatsku, umjesto arapskog, odlično su govorili engleski na kojem su se ondje sporazumijevali sa svima – smije se dr. Samara.

Posljednji put u domovini je bio prije šest godina. Nakon toga su se stvari zakomplicirale, a zbog ratnih sukoba već neko vrijeme nije sigurno putovati u taj dio svijeta.

Još kao dječak, sanjao je o tome da liječi ljude/Foto: Štefan Brajković

- Pratim što se ondje događa, teško je sve to gledati. Srećom, od članova moje obitelji u ratu nitko nije stradao, no tu sreću nisu imale tisuće drugih Palestinaca - kaže dr. Samara.

Iako mnogi ljudi koji život provedu izvan domovine jedva čekaju mirovinu kako bi se mogli vratiti u zemlju u kojoj su rođeni, dr. Samara nije među takvima. Iako Palestina i danas ima važno mjesto u njegovom srcu, njegov je dom danas Hrvatska.

- Ljudi kažu kako ti je domovina ondje gdje ti je ugodno i gdje se osjećaš sretno. A ja sam sretan ovdje, u Hrvatskoj - zaključuje naš sugovornik.

Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!