Na Fijakerijadu obitelji Perić stigle stotine ljudi: ''Ljubav prema konjima nam je upisana u gene''
kolumnist
komunalije
Vezane vijesti
Pravi užitak bio je prošle nedjelje biti Duhovima kod Garešnice. Prašnjavim cestama tog živopisnog seoca na samoj granici Moslavine i Slavonije prodefiliralo je stotinjak konja koji su onamo stigli iz čitave Hrvatske. Za to je zaslužna obitelj Perić koja je u „svome ćošku“, kako obiteljsko imanje naziva domaćin Siniša, organizirala 2. Fijakerijadu.
- Prezadovoljni smo kako je sve ispalo. Kao i lani, kad smo Fijakerijadu organizirali prvi put, stigli su nam prijatelji iz cijele Hrvatske, iz Zagreba, Podravine, Slavonije i drugih dijelova zemlje. Organizirali smo veliku povorku u kojoj su sudjelovali konjanici i, dakako, fijakeri i kočije, njih 16 – ponosno nam priča domaćin Siniša.
Zahvaljujući okićenim konjima i konjanicima u narodnim nošnjama, tamburicama i starinskim suvenirima, Duhovi kao da su se na jedan dan vratili u neka dobra stara vremena.
Velik broj posjetitelja
Domaćin nam priča kako je na dobar odaziv svojih kolega konjara računao, no priznaje kako ga je iznenadilo kad je vidio koliko je ljudi došlo posjetiti manifestaciju. Razgledati jedinstvene stare kočije i plemenite životinje stigli su ljudi iz Garešnice, Bjelovara, Pakraca i drugih mjesta.
- Prema našim procjenama, bilo je oko 800 ljudi. Tako velik broj nas je iznenadio, ali zadovoljan sam i sretan što su došli i što se za našu manifestaciju očito nadaleko čuje – kaže Siniša.
A za priče poput ove, iza koje stoji isključivo trud, volja i ljubav jedne vrijedne obitelji i treba se nadaleko čuti. Siniša Perić i njegova obitelj prošle su godine prvi put organizirali Fijakerijadu, isključivo radi ljubavi prema konjima i životu na selu.
- Jednostavno sam želio dovesti sve te konje u ''svoj ćošak'', u svoje selo. U svojoj štali imamo 15 konja i mi s njima isto putujemo na različite manifestacije diljem Hrvatske. I onda sam pomislio, pa zašto ne bismo jednu takvu organizirali u Duhovima. I učinili smo to – prisjeća se Siniša.
Dodaje kako je sretan jer ne čini to samo za sebe, već i za druge ljude iz svoga sela. Duhovi su posljednjih godina „živnuli“, na ognjišta su se vratile mlade obitelji, a iz mnogih dvorišta dopire dječji smijeh.
Ljubav u genima
Velika podrška u svemu su mu, kaže, dvije kćeri, a posebno Anita koja je ostala na obiteljskom imanju i koja, kao i otac, živi za konje.
- Ona je zaposlena u Bjelovaru u bolnici i svaki dan putuje na posao, popodne se vraća kući kako bi bila s konjima i radila s nama na imanju. Već je zezamo da se neće nikada ni udati zbog konja – smije se Siniša.
A stopama tete Anite odlučno kroči i malena Ema, Sinišina unuka koja sve praznike i svaki slobodan trenutak provodi u Duhovima.
- To dijete obožava konje. I ovo ljeto je cijelo provela kod nas. Svako jutro ustaje u pet sati kako bi pomogla u staji oko životinja. Nedavno joj je teta isključila alarm na mobitelu jer su večer prije do kasno bile budne pa ju je željela ostaviti da duže spava i odmori se. No, kad se kasno probudila, Ema se silno naljutila na tetu i rasplakala se jer je propustila jutarnje poslove u staji – smije se ponosni djed.
Život na selu
A veliku ljubav i Anita i malena Ema naslijedile su upravo od Siniše, koji je od malih nogu vezan uz ove plemenite životinje.
- I moj otac i moj djed su uzgajali konje, tako da sam ja uz njih odrastao. To je posebna ljubav. Međutim, krajem sedamdesetih godina, kada su u sela stigli traktori i druga mehanizacija, ispraznili smo štale i jedno vrijeme nismo imali konje. Ja sam u to vrijeme radio kao vozač kamiona pa i nije bilo toliko vremena za poljoprivredu. No, onda su me kćeri molile da nabavimo kobilu za jahanje pa sam popustio. Nedugo nakon toga na tomboli na sajmu u Gudovcu osvojili smo ždrijebe. I tako su se konji opet vratili u našu obitelj i s vremenom ih je bilo sve više u staji – priča nam Siniša.
U međuvremenu je, kaže, dao otkaz i u potpunosti se posvetio poljoprivredi. Danas u staji uvijek ima 15-ak grla, lipicanaca i hrvatskih posavaca, a s obitelji drži i ovce te obrađuje zemlju. Rado se, kaže, prisjeća vremena svog djetinjstva kada je mnogo obitelji u garešničkom kraju imalo konje koje su koristili kao radnu snagu. Danas ih pak drže samo rijetki, i to isključivo iz ljubavi.
Podrška prijatelja
- Osim naše obitelji, u selu više nitko ne drži konje, ima ih nešto malo u okolnim mjestima. Mi konjogojci držimo se zajedno. Imamo Konjički klub „Graničar“ u Ilovskom Klokočevcu i Konjičku udrugu Hrvatski Posavac u Velikim Zdencima. Družimo se i pomažemo si međusobno. Eto, i za Fijakerijadu su mi kolege iz kluba pomogli u organizaciji, plativši piće za sve sudionike, dok smo se moja obitelj i ja pobrinuli za hranu – kaže Siniša.
Važnost ove manifestacije prepoznali su i Grad Garešnica i Turistička zajednica Sjeverna Moslavina koji su se ove godine uključili u organizaciju nabavkom majica za sudionike i oglašavanjem doganja u medijima. Već sada udareni su dobri temelji za to da Fijakerijada postane nezaobilazna garešnička tradicija.
- Svakako ćemo nastaviti s organizacijom u Duhovima. Mnogi su mi predlagali da preselimo sve u Uljanik jer tamo imamo jedan od najstarijih sajmova u ovome kraju. No, nisam želio pristati na to. Želim da Fijakeijada ostane u Duhovima, u mojem selu, i dok god ću je ja organizirati, kretat će iz mog „ćoška“ – zaključuje Siniša Perić.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TIkToku!