DAN BIJELOG ŠTAPA
Daruvarčanin Damir oslijepio kao beba: ''Ne sjećam se kako je vidjeti, no nisam tužan zbog toga''
Foto: Privatni album
primjer svima
MLADI HEROJ Nikšu (15) iz Daruvara ni dijabetes ne može zaustaviti: "Vozi utrke, trči, skija..."
"Šećer mu tijekom utrke padne i na 3.5, nema snage okrenuti pedalu, ali uporan je kao magarac. Odustajanje mu nije opcija, pika se svaki dan po 6-7 puta, a podršku mu pruža cijela zajednica", kaže mama Davorka
vrijedna donacija
Daruvarski Crveni križ dobio glukometar: "Višnja Kašpar učila ih kako izmjeriti glukozu u krvi"
svjetski dan dijabetesa
Čak 42 Daruvarčana izmjerilo šećer u krvi: "Naši građani vode brigu o svojem zdravlju"
kako se nositi s bolešću
Svjetski dan dijabetesa: U Daruvaru besplatno mjerenje šećera u krvi, u Bjelovaru predavanja
DARUVAR – Nikša ima 15 godina. Učenik je 2. razreda Tehničke škole Daruvar, smjer mehatronika. Aktivni je sportaš i neprestano u pokretu. Voli skijanje, trenirao je rukomet, trči kros, a trenutno je u samom vrhu brdskog biciklizma kojim se bavi posljednje dvije godine. Sezonu je završio na 4. mjestu ukupnog poretka. Sasvim uobičajen tinejdžer, pomislit ćete...
No, valja dodati da je Nikša Ukraden dijabetičar i to već šest godina! Sa samo devet godina dijagnosticiran mu je dijabetes tipa 1 te od svoje devete godine Nikša svaki dan uzima inzulin. Sam se pika. Od samog početka!
Unatoč zdravstvenim problemima koje su nenadano snašle cijelu obitelj, Nikša je najbolji dokaz kako dijagnoza ne znači lošiju kvalitetu životu.
Na utrku s ruksakom
Kako je uspio prevladati sve probleme i postati sportaš kojim se ponosi cijela zajednica, otkrila nam je Nikšina majka Davorka koja je više puta naglasila kako njenog sina zaista ne treba žaliti. Iako ima dijagnozu, on živi predivnim i ispunjenim životom.
- Nikša vozi bicikl zajedno s Lukom Hrešićem i Dominikom Bažantom, s kojim je posebno dobar. Samo što Nikša nije član nijednog biciklističkog kluba poput njegovih prijatelja, već vozi kao individualac. Nisam sigurna, ali mislim da je Nikša jedini koji vozi utrke s dijabetesom. Konkretno, to vam znači kada drugi natjecatelji uzmu bocu vode, sjednu na bicikl i krenu, Nikša mora nositi cijeli ruksak. Unutra mora imati sok od jabuke koji mu u trenucima pada šećera istog trena pomaže. Isto tako, mora kroz cijelu utrku razmišljati o svom stanju i kontrolirati šećer. U tome mu pomaže senzor na ruci koji radi preko aplikacije. Ako nešto pođe po zlu, aplikacija šalje poruku na mobitel, koju osim Nikše, vidim odmah i ja - pojašnjava Davorka koja je svjesna kako je zapravo malo ljudi dovoljno informirano o dijabetesu.
- Kada se prošlu sezonu Nikša uključio u te brdske utrke, suprug i ja bili smo silno zabrinuti, no Nikša je to htio. Doktorica nam je rekla kako njega nipošto ne treba žaliti već mu biti podrška u onome što želi. I tako je krenula njegova biciklistička avantura... - priča nam majka Davorka i dodaje kako Nikša od svoje dijagnoze naprosto ne želi praviti probleme.
Uporan kao magarac
Prisjetila se Davorka prve, probne Nikšine utrke u Virovitici. Vozio je 30 kilometara čime je utrka bila zapravo polumaraton. Priznaje kako se tada nisu najbolje organizirali, što je za Nikšino stanje zapravo najvažnije.
- Budući da je dijabetičar, on troši jako puno energije. I zato mora imati obavezno uz sebe, naprimjer, sok od jabuke koji mu jako brzo podigne šećer kada je to potrebno. Na utrci u Virovitici bio je 2. sve do samoga kraja utrke, no onda mu se dogodilo da mu je 200 metara prije cilja naglo pao šećer. Nije imao snage tada okrenuti pedale. Tu je utrku završio četvrti. Iako je za mene on bio prvi, ako me možete shvatiti. Baš zbog te upornosti - pojašnjava nam Davorka i dodaje kako su se na sljedećim utrkama bolje organizirali.
Nije rijetkost da biciklisti kada odu negdje u šumu često bicikl i nose dio staze, a tada Nikšni roditelji naročito budu pod stresom.
- Katkad više trče i nose taj bicikl, nego što ga voze. Kada ode u šumu, nema ga van po sat vremena, a mi tada samo čekamo da ugledamo tu njegovu narančastu majicu, čekamo da se vrati živ i zdrav, otkriva Davorka koju tada muči sto briga. Poput, primjerice, hoće li Nikši slučajno pasti senzor? No, kako kaže, njezin Nikša je strašno uporan, kao magarac.
Prisjetila se i utrke od 32 km u Slatini kada je Nikši već nakon 500 metara pala boca s vodom.
6 do 7 puta dnevno injekcije
- Nije htio stati! Vozio je cijelu tu dugačku utrku bez kapi vode. U ruksaku je imao samo sok od jabuke kojim je vlažio usta i neke čokoladice. Možete misliti kako me bilo strah kada sam to čula nakon odvožene utrke, priznaje mama Davorka koja bi voljela da njezin sin bude poticaj drugima oboljelima od dijabetesa.
Inače, Nikša se bavi sportom oduvijek. Dijagnoza ga u tome nije zaustavila.
- Bio je rukometaš, golman, a u Umagu je čak proglašen igračem utakmice. Trči kros u školi, biciklira u slobodno vrijeme. Ja više pravim problem oko svega nego on, kaže Davorka i dodaje kako mu je primjerice na utrci u Virovitici pao šećer na 3,5.
- On vam jako dobro poznaje svoje tijelo. I bez senzora i aplikacije, zna kada mu šećer pada. Zna mi reći: “Mama, imam nizak šećer!”, skenira se i stvarno, šećer bude primjerice oko 3,5. Točno osjeti.
Nakon napornih utrka se toliko potroši da sljedeći dan treba jako malu količinu inzulina, pojašnjava Davorka i dodaje kako se Nikša bode 6 do 7 puta svakoga dana. Odnosno, svaki obrok mora pokriti injekcijom inzulina.
- Mora izračunati koliko njemu inzulina treba da bi ostao u nekakvim normalnim šećerima. Nakon dijagnoze, u bolnici su nam dali tablicu prema kojoj smo svu hranu vagali. I, na kraju Nikša je bio gladan. Onda smo na kraju sami došli do zaključka što i kako treba jesti.
Dijagnoza s devet godina
Masnoća, recimo, ne dozvoljava inzulinu da počne djelovati pa je Nikša skoro završio na rubu anoreksije. A šećeri su bili katastrofa. Onda smo mu uveli sve. Nikša jede svu hranu, pokriva se s inzulinima, a bitno je kako će potrošiti tu energiju. Imamo veliki voćnjak pa on, naprimjer, nakon jela kosi travu.
I onda pojede veliku porciju ćevapa i šećeri su savršeni. Da sjedne za računalo, šećeri bi bili katastrofa, pojašnjava mama neke od detalja koje su sami, usput naučili.
Za svoje godine Nikša je veoma zreo, što nije čudno jer je sa svega 9 godina morao naglo odrasti.
Do dijagnoze su došli sasvim slučajno. Nakon što su se nekoliko dana pojavljivali neuobičajeni simptomi, Davorka je Nikši izmjerila šećer kućnim aparatom i šokirala se - bio je 27!
- Od šoka mjerila sam šećer mami, pa sebi pa opet njemu, no svaki put aparatić je pokazivao isto... Onda smo sljedećega dana išli u laboratorij, pa u KBC Rebro i doživjeli šok. Nitko u obitelji nema dijabetes. Jedemo kuhano i zdravo, nitko nije pretio. Pitaš se otkuda sada to i zašto? - prisjeća se Davorka.
Sljedećih 14 dana Nikša je bio u bolnici, a ona i suprug su morali završiti tečaj kako bi znali pomoći Nikši.
- Jedan jedini put sam dala Nikši inzulin, to je bilo još u bolnici. Nakon toga, nije mi više dao. Od početka sam sebi daje injekcije. Htjeli smo i svi ostali doma vidjeti kakav je to osjećaj pa smo uzeli prazne iglice i iskusili što je zapravo to. Ne boli. Nikši je taj cijeli proces sada potpuno normalan, a zapravo je najgore noću. Ja mu pripremim navečer inzulin, pa ako mu se šećer krene penjati, probudim ga, on uzme inzulin i nastavi spavati. Ako je šećer nizak, pored sebe ima jabuke ili nešto slično od hrane što onda mora pojesti - pojašnjava naša sugovornica i dodaje kako senzor na ruci svakih pet minuta šalje informacije na Nikšin i njen mobitel.
Drugačiji zvuk je za visok šećer, a drugačiji za nizak. Kada u noći mobiteli počnu divljati, Davorka najprije osluškuje hoće li Nikša sam ustati ili će ga ona morati buditi.
Podrška zajednice
- Iskreno da vam kažem, šest godina se nisam naspavala. No, sretna sam jer sada sve dobro funkcionira. Kad se sve to dogodilo, u nekom trenutku smo bili izgubljeni, uplašeni... Puno mi je pomogla jedna Daruvarčanka čiji sin koji je godinu dana mlađi od Nikše, također ima dijabetes. Savjetovala me oko hrane, bodrila da pazim da Nikša ne bude gladan, da ne padne u depresiju zbog toga. Iako doktore treba slušati, valja pratiti i dijete jer je ipak svatko od njih drugačiji, ističe Davorka.
S ponosom je istaknula i koliko im je cijela zajednica pomogla. Cijeli Nikšin razred u osnovnoj školi znao je za njegovu dijagnozu.
- Vi to ne možete vjerovati da tako mala djeca u trećem razredu, mogu biti toliko empatična. Vodili su brigu o Nikši cijelo vrijeme. Znali kada mora hodati više po stepenicama, uvijek ga je pratio netko drugi od prijatelja, ma prekrasno. Sada u srednjoj školi, to je sasvim drugačija priča. To su mladi ljudi pred kojima su izlasci i druženja. Opet njegovi prijatelji znaju da za Nikšu nema alkohola, znaju sve opasnosti koje vrebaju, a Nikšin prijatelj Dominik Bažant ima moj broj telefona. Zna da me mora nazavati ako nešto pođe po zlu - zaključuje Davorka.
Nikšinu priču, kaže nam, podijelila je sa svima jer bi voljela da Nikša bude primjer i uzor ostalima koji se nose s dijabetesom. Iako je svaki dan pun izazova, život s dijabetesom isto tako može biti kvalitetan i lijep. Nikša je živi dokaz za to.
Njegovu priču objavili smo upravo na Svjetski dan šećerne bolesti - najveće svjetske kampanje za podizanje svijesti o dijabetesu.
Obilježava se svake godine 14. studenoga, na rođendan Sir Fredericka Bantinga, koji je s Charlesom Bestom otkrio inzulin 1922. godine.
Dobijte informaciju odmah, zapratite nas na Facebooku i TikToku!
Najnovije
dan društvenih igara
U Sirač stižu strastveni igrači društvenih igara iz cijele Hrvatske: "Dva dana, 70 sudionika i brdo zabave"
MUDAR ODABIR
Muče vas plinovi i nadutost? Uvrstite ovih 7 namirnica u jelovnik i problemi će nestati u trenu
OBOŽAVA SVOJ POSAO
Kako je dr. Pavlović preporodio bjelovarsko rodilište: "Sada nam dolaze i žene iz drugih županija''
OMILJENI GOSTI
Baka i Djed Mraz stižu na bjelovarski Advent: Čekat će vas u svojoj kućici
×
![]()